Slijepčević kod Ogreste: naslutio sam pobjedu, slavlje još traje

Deset dana nakon što je na Filmskom festivalu u Cannesu kao prvi hrvatski redatelj nagrađen Zlatnom palmom, Nebojša Slijepčević gostovao je kod Željke Ogreste u Homo sapiensu.

Dobitnik ovogodišnje Zlatne palme za igrani film "Čovjek koji nije mogao šutjeti" govorio je o filmu, dojmovima i planovima.

Inspiracija za nagrađeni film bio mu je novinarski tekst "Priča o Tomislavu Buzovu" Borisa Dežulovića. Rekao je da nije znao za taj slučaj ili da ga je nekako mimoišao.

- Među mnogim grozotama koje su se događale u devedesetima, nekih stvari se jednostavno ne želiš sjećati. Prije pet godina mi je producent Daniel Peck poslao Dežulovićev tekst s kratkom porukom "moramo raditi film". Svi mi znamo koliko je on sjajan pisac i novinar, ali i koliko bitnu stvar radi sa svojim osvrtima za Hrvatsku i cijelu regiju.

Ubrzo nakon što je pročitao tekst, odlučio je napraviti film posvećen upravo slučaju Tome Buzova. Predstavio nam ga je bez puno otkrivanja, ostavljajući prostora za maštu buduće publike i otkrivajući posebnost odabranog kuta gledanja.

- Film se ne bavi počiniteljima ili žrtvama zločina, već prvenstveno svjedocima, to jest onom četvrtom stranom - ljudima koji su sve to promatrali, rekao je.

Radnja se odvija 1993. godine u Bosni i Hercegovini, kada je srpska paravojna jedinica zaustavila vlak te iz njega izvukla samo muslimane. Jedini čovjek koji se tomu suprotstavio bio je Tomo Buzov, umirovljeni oficir JNA i Hrvat po nacionalnosti, koji je zbog svojeg junaštva nastradao.

- Film počinje u trenutku kad se vlak zaustavlja, a završava kad nastavlja putovati dalje. Cijeli taj događaj bio je vrlo kratak, nekih 15-ak minuta, a film smo koncipirali da traje otprilike toliko. Bila nam je namjera publici dati to iskustvo, kada se u kratkom vremenu događaju sudbinske stvari, stvari koje mijenjaju život.

Publika proživljava radnju kroz prizmu promatrača Bogdana, čovjeka koji sjedi u kupeu, jer se niti sam autor ne može identificirati s herojskim činom Tome Buzova.

- Vjerojatno bi većina nas bili promatrači, a to je iskrenije gledište kako autora, tako i publike. Kada gledamo Hollywoodske filmove, svi se identificiramo s glavnim junakom, ali mi to nismo. Kut gledanja je postavljen na drugo mjesto kako bi se publiku suočilo s realnošću njihovog života.

Govoreći o radnji filma, Slijepčević se osvrnuo na svakodnevne situacije gdje bivamo promatrači raznih oblika nasilja, rekavši da je ovaj slučaj samo ekstreman primjer.

- Živimo u društvu u kojem je nasilje sveprisutno, a postoje razni oblici nasilja pa se onda često dogodi da mu i svjedočimo. Razlog zašto sam radio ovaj film nije samo da ispričam priču o Buzovu, nego i da potaknem raspravu o današnjem društvu, gdje su ljudi naučeni da brinu samo o sebi. Nemaju niti vremena, niti energije, a niti neku moralnu obvezu da razvijaju empatiju. Mislim da je žiri to prepoznao, zaključio je.

Redatelj se također dotaknuo pitanja utjerivanja pravde, rekavši da ona ne može ispraviti sve. Za snimanje filma tražio je, a zatim i dobio, odobrenje Tomislavovog sina Darka Buzova.

- Već u devedesetima je jedan od počinitelja osuđen, mislim da još uvijek traje jedno suđenje, ali je ostao dojam da pravda nije zadovoljena jer nisu pronađena tijela svih žrtava. Naime, znalo se da se sprema tako nešto, to je dokumentirano. Postojalo je čak upozorenje za konduktere, a postoje i naznake da je to planirao sami vrh tadašnje države.

Na pitanje je li očekivao ili znao da će osvojiti Zlatnu palmu, rekao je da je samo mogao naslutiti.

- Prije same dodjele, podijelili su nam karte za sjedala u dvorani i nakon toga su nas odveli preko crvenog tepiha u dvoranu. Moje mjesto je bilo uz sami rub reda, uz stepenice za penjanje na pozornicu. Naime, prije odlaska u Cannes gledao sam dodjele s prijašnjih festivala i primijetio da dobitnici sjede uz prolaz pa sam zaključio da smo vjerojatno nešto osvojili. Je li je to posebno priznanje ili Zlatna palma, to nisam znao u tom trenutku.

Unatoč nervozi, za koju je rekao da ga je kopkala tijekom iščekivanja odlaska u Cannes, sama prozivka njegovog imena nije mu predstavljala preveliki izazov.

- Meni je do tog trenutka bila panika, a onda mi je sav teret pao s ramena. Kad sam se popeo na pozornicu, osjećao sam se kao doma, rekao je.

U društvu slavnih nije se dao fascinirati, a većinu vremena proveo je družeći se s kolegama u svojoj konkurenciji, odnosno kategoriji kratkih igranih filmova.

- Razgovarajući o filmovima, imao sam neka zanimljiva poznanstva. Pričao sam s članovima žirija i sa selektorima raznih festivala. To su ljudi koji su nepoznati široj javnosti, ali su veliki filmski znalci. Svaki filmski festival ima jedan dio za javnost i onaj za ljude iz industrije, koji je nama kao autorima puno bitniji.

Predsjednica žirija i belgijska glumica Lubna Azabal poručila mu je da je odluka žirija bila jednoglasna. No, Slijepčević je rekao da je konkurencija bila jaka.

- Svi filmovi bili su odlični, a dolaze sa svih strana svijeta, od Kanade do Brazila pa do Litve. Da sam ja bio u tom žiriju, teško bih se odlučio, zaključio je.

Na pitanje hoće li priču proširiti za dugometražni film, odgovorio je da neće jer misli da je "Čovjekom koji nije mogao šutjeti" rekao sve što je htio.

- Tu se onda dovodi pitanje eksploatacije teme, ne treba stvari raditi samo zato što imaju potencijala. Još uvijek su živi neki ljudi koji su to proživjeli, treba paziti i na njih, da ne dobiju osjećaj da se njihova duboka osobna tragedija iskorištava.

Ovom je prilikom najavio i nova dva dugometražna filma: satiru o europskoj dokumentarnoj industriji i ekranizaciju suvremenog hrvatskog romana, koji nije htio imenovati.

- To je strašno zanimljiva knjiga, meni jedan od omiljenih suvremenih romana i veliki izazov, ali nije još sve definitivno.

Dodao je i da stvaranje filma nije samo nekakva velika zabava, već dugotrajan i mukotrpan posao.

- Činjenica je da je film jedna vrlo skupa igračka i postavlja se pitanje možemo li si mi to priuštiti kao mala nacija. Uvijek se ljudi pitaju kako Srbi mogu, budući da toliko puno snimaju. Njihovi filmovi nisu bolji od naših, ali im publika pristupa s više ljubavi. Negdje je pukla ta ljubav između nas, autora i publike, nekad u 90-ima. Možda je ovo mali koračić da ljudi shvate da su naši filmovi stvarno dobri.

U nedjelju se održala premijera filma u Hrvatskoj, gdje je "Nebojša De Palma", kako ga je prozvala Daniela Trbović, rekao da mu je hrvatska publika najvažnija.

- Za produkciju puno znači međunarodno priznanje jer ti olakša financiranje budućih filmova, ali film se radi da bi ga ljudi gledali i dobili neko iskustvo koje je usporedivo s njihovim stvarnim životnim iskustvom. Ako je film dobar, imaš osjećaj da si ga i sam proživio, da je to tvoje iskustvo, zaključio je.

Prvi hrvatski dobitnik Zlatne palme osvrnuo se i na veliki uspjeh Hrvatske na Eurosongu, odnosno na Baby Lasagnu i osvojeno drugo mjesto.

- Država mu je ponudila 50 tisuća eura, on se zahvalio i dao onima kojima je više potrebno. Marko je super lik, divan dečko i jako mi je drago za njegov uspjeh.

Cijeli razgovor poslušajte u Slušaonici Hrvatskoga radija u ovotjednoj emisiji Homo sapiens.