Moja Domovina, pjesma koja je preskočila žice

Ekskluzivno: Zrinko Tutić u emisiji Music pub Zlatka Turkalja

Zrinko, dugo se znamo. Znam da ne volite kad vas se hvali i da takve rečenice u startu prekidate, ali nagrada i priznanje Hrvatskog društva skladatelja – da je pjesma „Moja domovina“ najznačajnija hrvatska pjesma proteklih 80 godina – velika je stvar i samo još jedna potvrda vašem radu.

To je jako lijepo, jer je riječ o strukovnoj nagradi povodom 80 godina postojanja Hrvatskog društva skladatelja. Tomislav Šaban mi je rekao kako je to bila jednoglasna odluka. Lijepo je da je još nešto ostalo, jer dolaskom umjetne inteligencije neće ostati ništa.

Čestitao sam vam telefonom na ovom priznanju, ali učinit ću to i sada. Zasluženo! Veliko priznanje za veliko djelo. No, što vi, Zrinko, kažete o pjesmi „Moja domovina“? Ona je posebna. Povezujemo je s ponosom, zajedništvom i pobjedom, ali i s onom drugom stranom – strahom i ratnim slikama stradanja.

Apsolutno. Za neke je, kad je čuju: „Što?! Opet idemo u sklonište.“ Dio ljudi ima upravo ta sjećanja kad na radiju zasvira „Moja domovina“: „Hajdemo u sklonište.“ No, osim svjedoka tog vremena, dogodilo se da su i nova djeca to prepoznala kao dio svog identiteta. Dakle, ta je pjesma „preskočila žice“.

(smijeh) To mi je poznat stih, ali iz jedne vaše druge pjesme – „Doris“. „Moja domovina“ nije samo pjesma jednog vremena i jedne generacije. To je pjesma za sva vremena. I sami ste spomenuli nove generacije; sportaši slave uz nju, svaki doček, uspjeh ili važan društveno-politički događaj u znaku je te pjesme.

Da, sportaši, vojnici… Bio sam vrlo iznenađen količinom mladih ljudi koji znaju kompletnu pjesmu. Znaju sve stihove, baš sve.

Ono što je svakom autoru želja jest da pjesma ostane, da je ljudi vole i pjevaju. Zbog značaja i emocija koje izaziva, „Moju domovinu“ možemo nazvati i neslužbenom himnom Hrvatske.

Pa dobro, sad, neslužbena himna…

Pjeva se u svim važnim prilikama, na događajima gdje se ističe nacionalni ponos.

A dobro, Turki, ti je onda proglasi takvom. Teško je išta prognozirati ili reći. Vidjet ćemo kako će vrijeme teći i što će biti s njom.

Pjesma je bila vaš odgovor, vaša obrana na stradanja u Hrvatskoj. Jednom ste mi rekli kako ste morali reagirati. Vozili ste se s mora prema Zagrebu, a iznad automobila čuli ste avione, u daljini tenkove.

Svi su oni išli iz Slovenije i Hrvatske, povlačili su se. Ja sam bio jedini u autu koji je išao prema Zagrebu. Pitao sam se: „Što je ovo? Što se događa, čovječe? Zašto? Što radite, ljudi?“ Ta neka, vjerojatno i odranije aluvijalna nakupina u meni, dovela je do toga da sam u samo dva dana napisao pjesmu. Pjesmu kojom sam im htio reći: „Dobro, možete li prihvatiti da ljudi više neće ovako?“

Kontaktirali ste Rajka Dujmića jer vam je u pjesmi nešto nedostajalo. Što konkretno?

Nisam bio zadovoljan. Kako smo Rajko i ja dotad napisali stotine pjesama – od „Milene“, „A još te volim“, „Bilo mi je prvi put“… – on je svirao na svim mojim kantautorskim albumima. U „Mojoj domovini“ mi nije valjao refren. Tu se Rajko uključio: „Daj, Zrinko, idemo ovo otvoriti, ovo je dobro, ovo treba ostaviti…“ Nakon toga je Vladimir Mihaljek Miha rekao: „Zrinko, ovo je pjesma za Band Aid, idemo raditi Band Aid.“ Rekao sam mu: „Čekaj, Miha, tko će sve te ljude skupiti? Kako ćemo to realizirati?“ Ljudi su prelazili po sedam barikada. Đelo Jusić je bio jedan od njih. Sjećaš se tog perioda kad je Dubrovnik bio u izolaciji? Katastrofa. E, Đelo se uspio probiti kako bi došao na snimanje.

U studiju je bilo 168 ljudi. Kakav je to bio osjećaj? Ušli ste u studio u Šubićevoj i čuli sve te glazbenike kako pjevaju vašu i Rajkovu pjesmu. Sjećate li se tog trenutka?

Taj osjećaj i ta energija mogli su se u zraku rezati. To se vidi na licima tih ljudi, čuje se u pjevanju, vidi se u svemu. Redatelj spota bio je Vlado Božićević, koji je to odlično napravio i spojio s „Banijskim praskozorjem“. Nažalost, dio kadrova se ne vidi. U jednom trenutku, kad sam shvatio da je previše ljudi u studiju, pozvao sam kompozitore i dirigente da idu sa mnom u zadnji red. Taj se dio ne vidi. Ne vide se Nikica i Stipica Kalogjera, Stjepan Mihaljinec, Đelo Jusić, Karlo Metikoš i Miljenko Prohaska, koji nas je skoro rasplakao kad smo ga pitali može li on dirigirati. Svi su mene nagovarali, a ja sam im rekao: „Ma što vam je, što će mi tata reći? Što radiš među onim ozbiljnim ljudima tamo?“ Imao sam tada 36 godina. Kad smo rekli Miljenku da će on dirigirati, ušao je i zahvalio se. Rekao je da je iznimno ponosan što smo ga pozvali.

A kad ste vidjeli snimku, spot i čuli gotov miks, što ste rekli Rajku? Što je on rekao vama?

Pobjegli smo jer je bila prva uzbuna u Zagrebu. Avion je probio zvučni zid i oglasile su se sirene. Mi smo bili gore u studiju, a Vlado Božićević je ostao sam to dovršiti. On je odnio beta-kasetu na televiziju, a Rajko i ja smo utekli. Bila je panika: „Gdje su mi djeca? Gdje mi je žena? Što se događa?“ Sjeli smo u aute i otišli. Naravno, poslije smo se sabrali i čuli. Reakcije su krenule odmah. Shvatio sam što smo napravili.

„Moju domovinu“ svi su čuli i vidjeli u Dnevniku HRT-a 15. rujna 1991. godine.

Da, jer je Miroslav Lilić naredio Branimiru Dopuđi: „Emitiraj ovo.“ Ali ni Lilić ni Dopuđa nisu čuli pjesmu, nisu znali što je na kaseti. Lilić je na svoj duhoviti način rekao: „Tko sam ja da Tutića i Dujmića provjeravam, hajde, puštaj!“ Sve skupa, to je priča koja se ne da režirati. Kad su se ljudi vratili iz skloništa, dočekala ih je ta pjesma.

Zrinko, napravili ste mnogo lijepih pjesama i zaslužni ste za velike karijere. No, kakav je vaš osjećaj danas, 2026. godine, prema „Mojoj domovini“? Kako se osjećate kad je čujete na radiju, televiziji, stadionu ili u dvorani?

I dalje je odslušam do kraja. Žena mi kaže: „Ti si lud čovjek, pa slušaš to već 35 godina.“ „Moju domovinu“ pustim do kraja. Druge pjesme, to moja žena zna, prevrtim. Ne da mi se slušati. Kad slušam „Moju domovinu“, osjećam se kao… nepodijeljena količina. Malo zašutim i kažem: „Dobro je to.“

Uz vas i Rajka, moramo spomenuti Želimira Babogredca i Hrvoja Hegedušića koji su bili snimatelji, ali i Nikšu Bratoša koji je uz Vas i Rajka radio na aranžmanu i produkciji.

Nikša je tu bio jako važan. Jednom su ga pitali kako je surađivati sa Zrinkom i Rajkom, a on je odgovorio: „To su dva zahtjevna autora.“ Možeš misliti, Turki, bili smo mu „na kičmi“. Siroti inženjer Bratoš se borio s nama.

Ali napravili ste sjajno djelo. Od našeg zadnjeg razgovora puno se toga promijenilo. Napustili su nas Mato Došen, Rajko Dujmić s kojim ste se najbolje razumjeli, i Massimo za čiju ste karijeru zaslužni. Toliko je lijepih pjesama ostalo iza Massima: „Stranac u noći“, „Samo jedan dan“, „Zadnja noć“, „Moja ljubica“, „Sunce sja, trava miriše“, Plavi Anđeo „Benzina“...

Tako je. To je praznina koja je u meni nenadoknadiva. Jednostavno nenadoknadiva. Kad netko kaže: „Čuj, idemo negdje tamo“, a ja im kažem: „Nema više tamo mojih, nema nikoga.“ Što bi rekao Arsen: „Ostao sam sam na ovoj obali“ u odnosu na ono u čemu sam živio.

Kako danas gledate na te dane i na ta djela (a spomenuo sam samo mali dio vašeg opusa) koja su velika, značajna i koja su ostala?

Jednostavno se dogodila takva generacija. Mogu to usporediti sa sportom. Ne igraju uvijek u istoj momčadi Velimir Zajec, Zlatko Cico Kranjčar i Marijan Mlinka Vlak. Nama se dogodilo da smo bili „ta“ generacija. Svi smo bili tu, plus-minus godinu ili dvije. Ja sam prvi singl za Jugoton objavio u prosincu 1973. godine. Mato Došen je imao bend koji se zvao Hobo i oni su izašli u tom periodu. Svi smo dobro svirali, a to znači – prevedeno opet na sportski jezik – da smo već s 18 godina igrali u Dinamu, a vrlo brzo nakon toga, negdje od 1976., i za reprezentaciju.