Baklja Milana Mladenovića

Hrvatski radio na Novu je godinu ušao u povijest – srušio je svjetski Guinnessov rekord s najvećim brojem voditelja u radijskom maratonu (Guinness World Records™ title: “Most hosts in radio talk show relay“). Svaki od 105 voditelja govorio je petnaest minuta, a urednica Indie slušaonice tom je prilikom otkrila što joj znači glazba?

Dobra večer, dragi slušatelju, draga slušateljice!

Nije lako nakon Ivice Prtenjače, majstora od riječi, preuzeti mikrofon, no naš radijski maraton mora ići dalje. Ja sam Lidija Lacko Vidulić i već sam proživjela podosta Starih i Novih godina, no moram priznati da nekim mojim osobinama i opsesijama godine ne mogu ništa. Tu definitivno spada uživanje u glazbi. Ne znam doduše svirati nijedan instrument, kao dijete jesam pjevala u Zvjezdicama, ali nemam neke osobite vokalne vještine niti mi je to ikada bio san. Ja sam samo glazbena hedonistica, konzumiram glazbu u ogromnim količinama, zaljubljujem se u pjesme i albume, ne prestajem istraživati novu glazbu, a nije mi teško potegnuti ni do sjevera Europe radi koncerta ili festivala.

Korijeni te moje opsesije mogli su se uočiti već u predtinejdžerskim danima. Dovoljno mi je bilo staviti slušalice na uši i uroniti u posve novi svijet: uzbudljiviji, zanimljiviji, poticajniji i puno privlačniji od onog koji me okruživao. S dvanaest sam se zaljubila u grupu Ekatarina Velika. S četrnaest me nitko nije mogao zaustaviti da ih vidim uživo na koncertu iako su me pozivali na razum, „zar ne vidiš da nitko od tvojih vršnjaka ne ide, premlada si, nije to za tebe”. Ja ne samo da sam otišla i bila u prvom redu, nego sam pala u takvu euforiju da me redar pustio k bendu u garderobu. Stala sam tako pred Milana, Megi, Bojana i Marka i s obzirom da je to bilo u eri daleko prije pametnih telefona i selfija, tražila nešto za uspomenu. Milan se, jadan, vrtio po garderobi tražeći što da mi da i pogled mu je pao na baklju. Naime, na pozornici su tijekom koncerta gorjele baklje. Ova rezervna neraspakirana završila je u mojim rukama. I danas je čuvam, muzejski primjerak iz davne prošlosti: ljubičasta, u plastičnoj foliji, na njoj piše „Ilirija Vedrog/ Ljubljana”.

Iako sam u tim nježnim formativnim godinama upijala svaku riječ svake njihove pjesme, odavno ih više ne slušam. Ne zato što bi me razočarali, niti sam ih prestala voljeti, ali tijek vremena odnio me dalje. Voljela sam i volim mnoge druge bendove. A kako je sam Milan Mladenović (frontmen Ekatarine Velike) pjevao u pjesmi Modro i zeleno:

„U naručju vremena

Kako da ostanem isti

kako da sačuvam

sebe od promene

samo putem promene”

Da nije umro mlad, vjerujem da bi Milan Mladenović danas stvarao nešto posve drukčije. Naravno da bismo se svi rado sjetili klasika poput „Ti si sav moj bol” ili „Samo par godina za nas”, ali ne vjerujem da bi preživljavao reproducirajući stare hitove. Bio je prekreativan za to, u potpunosti posvećen glazbi, a već je citiranim davno nastalim stihovima iznio spoznaju o tome da je mrtav onog trena kad se prestane mijenjati. I zato nikad nisam otišla na nijedan koncert EKV tribute-benda. Uz to što mi nitko ne može zamijeniti Milanov vokal, sam pojam tribute-benda toliko mi je u suprotnosti sa svime što je Milan Mladenović bio. Osim toga, diljem svijeta neprestano se rađaju zanimljivi novi bendovi, a ja uvijek iznova nailazim na one s kojima mi se energija stopi ili me ponese negdje gdje još nisam bila.

Poznanici znaju primijetiti „a da, ti voliš mlade bendove”. Da, ja volim otkrivati nove bendove i ne čekam da mi kritičari i glazbena industrija kažu što je dobro, ali to nikako ne znači da ne volim i starije bendove. Dapače, ne znam hoće li se ikada pojaviti bend koji će zasjeniti Radiohead, to mi se čini nemoguće, ali volim bendove dok su još kreativno živi, dok se razvijaju i mijenjaju kako bi rekao Milan Mladenović. Neki poput Davida Bowieja ostaju kreativni i „živi” do konca života, ali mnogi i ne. Iskustva s koncerata bendova koje sam voljela nekoć i koji su već odavno prestali stvarati išta relevantno, uglavnom su bila razočaravajuća (netko je to sjajno nazvao koncerti „has beenova”), ta su me iskustva okrenula bendovima na vrhuncu, onima koji se uspinju, traže nove putove ili pak onima koji tek kreću u glazbenu avanturu. A te „početnike” nikako ne treba podcjenjivati. Nerijetko ni sami nisu svjesni koliko je dobro to što stvaraju, na koncertima su predani bez ostatka i to im još nije postao rutinski posao, ali treba proteći nešto vremena dok ih ne uoče kritičari, dok ne pristignu raznorazne nagrade i potvrde koje će uvjeriti publiku da im da priliku. Tada ih se može vidjeti na većim koncertima, ali to nikako ne znači da su na koncertima pred šačicom ljudi bili lošiji, dapače. Nerijetko su baš ti koncerti najbolji. Što biste dali da možete vidjeti Radiohead u intimnom prostoru sa stotinjak ljudi? E pa nekoć davno, Radiohead su nastupali pred stotinjak ljudi i sigurno ih je već tada vrijedilo vidjeti. A nema ništa ljepše nego pratiti razvoj kvalitetnog benda. Koliko sam puta gledala snimke s koncerata Joy Divisiona i žalila što ih nikada neću doživjeti uživo... Joy Division neću, ali ima toliko izvrsnih suvremenih bendova koje možemo doživjeti sada i ovdje. Eto, otuda otprilike dolazi moja ljubav spram novih (ali i ostalih suvremenih) bendova...

Dok sam živjela u Berlinu naučila sam što znači sjajna koncertna ponuda, pa kad negdje putujem postao mi je običaj provjeriti koncerte koji se nude na odredištu. No 2009. zbog Radioheada otputovala sam u Prag. I dan danas taj koncert pamtim kao jedno od najintenzivnijih životnih iskustava, a bilo je zanimljivo i biti okružen tolikim mnoštvom zaljubljenika u taj bend, i to sa svih strana svijeta. I dok sam si ja razmišljala kako sam si priuštila veliku stvar otputovavši samo radi koncerta, Amerikanka pored mene upitala me koji mi je to koncert Radioheada u životu. Prvi – priznala sam, a njoj je bio dvadeset i neki, ona ih je pratila na cijeloj turneji i putovala Europom za njima. Tada sam shvatila ne samo da i drugi padaju u trans na istu glazbu kao ja, nego da postoje i puno veći fanatici od mene. Ne samo da potegnu u drugu zemlju radi benda, nego potegnu i na drugi kontinent, ne odgledaju samo jedan koncert nego cijelu europsku turneju... Moram priznati da sam si s godinama i ja priuštila više koncertnih izleta, čak i neke festivale u zemlji iz koje dolazi najviše bendova koje volim i gdje festivali uspijevaju kao gljive poslije kiše, a u koju me i moj streeming servis smješta kao slušateljicu odredivši York kao moj zvučni grad gdje je najviše ljudi sličnog glazbenog ukusa.

Na još jedan način sam se u Engleskoj osjećala kao kod kuće, barem glazbeno. Ponekad ljudi znaju komentirati da sam poput tinejdžerke, kao da su rock koncerti nešto u čemu uživaju samo mladi. Na tamošnjim glazbenim festivalima vrti se vjerojatno previše novca da bi organizatori pustili svoju publiku da ode nakon što osnuje obitelj i dobije podmladak i zato je puno pozornosti i infrastrukture posvećeno djeci, a na festivalima su prisutni svi naraštaji. Na koncertima u manchesterskom klubu „Band on the wall” primjerice publika je generacijski bila vrlo mješovita: od tinejdžera do onih koji su već odavno u mirovini. Bila sam sigurna da je tamo bilo onih koji su još doživjeli Joy Division uživo i ne, očito nikada nisu prestali ići na koncerte novih bendova. Naravno da je glazba odraz vremena i da određeno vrijeme vežemo uz glazbu koja je tada dominirala, ali prepojednostavljeno je publiku dijeliti samo po tom ključu. Dobar pokazatelj za to su nedavni godišnji izvještaji popularnog streaming servisa koji je svakom korisniku odredio dob na temelju njegova slušanja. Bilo je tu svega, i često se nije poklapalo s krolonoškom dobi. Mnogo više faktora formira naš glazbeni ukus i navike slušanja. Meni kaže da imam samo dvadeset i zato ja s veseljem kročim u novu godinu, pogotovo što već imam nekoliko ulaznica za koncerte u 2026., a tragom jednog engleskog benda planiram posjetiti i Pariz, i to prvi put u životu!

 

Streaming servisi znatno mijenjaju naše navike i mogućnosti slušanja glazbe. Iako ih prate mnoge kontroverze s kojima se itekako treba pozabaviti: od vrlo slabog i navodno netransparentnog sustava plaćanja glazbenika pa do prevaranata koji umjetnom inteligencijom ubacuju nekvalitetne sadržaje i umjetno napuhanim streamovima izvlače velike iznose novca, streaming servisi donijeli su i niz pogodnosti. Nikada nije lakše bilo doći do glazbe, slušati što god hoćete na način kakav hoćete, sve je dostupno jednim klikom i to odmah. Algoritmi vam mogu pomoći pratiti glazbu u skladu s vašim ukusom. Objavljivanje kao i slušanje glazbe nikad nije bilo dostupnije što ima i svoje naličje, naravno, ali ja za početak pozdravljam tu veliku slobodu izbora. Meni je omogućila da otkrivam zanimljive svježe glasove indie glazbe, niše u koju sam najviše zaljubljena. Ponekad i nakon samo jedne pjesme zapratim autora i od samih začetaka pratim njegov rast, iako je tek počeo objavljivati, i to negdje na drugom kraju svijeta. I jedan naš sjajni mladi indie glazbenik već je osvojio inozemnu publiku na streaming servisima i društvenim mrežama, a u Hrvatskoj se tek probija i veselim se što ću ga za koji dan ugostiti ovdje u eteru našeg javnog radija.

Naime, često su me s obzirom na moju opsesiju glazbom i koncertima znali pitati uređujem li neku glazbenu emisiju, pratim li glazbu kao novinarka? Uz neke sporadične intervjue i priloge za poneku kulturnu emisiju, nisam se usuđivala na taj korak. Naime, za mene je glazba uvijek bila prostor neviđene slobode i subjektivnosti, praćenja isključivo onog što se meni sviđa, a ne onog što mi neki vanjski faktori nameću, i potpuno ležernog nepretencioznog uživanja u koncertima bez razmišljanja što ću o tome reći ili napisati, hoću li nešto relevantno ispustiti. Kako je rekao jedan kolega glazbeni kritičar, praćenje područja koje voliš je i blagoslov i prokletstvo. No, u jednom trenutku sam ipak prelomila i predložila svojim nadređenima emisiju o kojoj godinama razmišljam. Želim ujediniti svoje dugogodišnje novinarsko, uredničko i voditeljsko iskustvo s osobnom opsesijom i dati doprinos domaćoj indie sceni jer radim na najboljem mogućem mediju za promociju glazbe - radijskom, a naš Hrvatski radio ima i odlične resurse poput glazbenih studija i sjajnih ton majstora. Naravno da jedna emisija, pogotovo samo jednom mjesečno, ne može donijeti prevrat, ali što više takvih mjesta i protoka informacija, glazbe i energije, zasigurno mogu dati doprinos sceni koja je u Hrvatskoj sve življa, a možda nam uz njegovanje publike počne pristizati i više aktualnih inozemnih indie glasova.

 

Tako da ja, dragi slušatelju, draga slušateljice, u novu godinu uplovljavam s novom emisijom – Indie slušaonicom Hrvatskog radija i pozivam te da uživaš sa mnom u sjajnoj glazbi i istraživanju nezavisne scene! Svake prve nedjelje u mjesecu na Prvom programu Hrvatskoga radija ili u našoj internetskoj slušaonici kad god hoćeš, slušaj i uključi se jer je područje veliko i uzbudljivo. Dosad je bila tek jedna emisija koja nije mogla započeti na bolji način jer donosi intervju s pjevačem Royel Otisa. BBC je taj mladi australski duo uvrstio među deset izvođača, i to bez obzira na žanr, koje trebamo pratiti u idućoj godini. Hrvatskoj publici dodatno će biti zanimljiva činjenica da je pjevač Otis Pavlović zapravo naše gore list pa ako još niste čuli za njega svakako vas pozivam da na webu Hrvatskog radija poslušate prvu Indie slušaonicu. Nakon što su posljednjih nekoliko godina nastupili na gotovo svim važnim europskim glazbenim festivalima, uključujući i glasoviti Glastonbury, možda je vrijeme da sjajni Royel Otis konačno vidi i hrvatska publika!

Kao što sam već spomenula, u idućoj emisiji prostor otvaramo za vrlo zanimljivog hrvatskog umjetnika koji je iako se već probio na tiktoku i instagramu, nedovoljno poznat domaćoj publici. Riječ je o Franu Vasiliću, poslušajte ga i upoznajte uživo skupa sa mnom u nedjelju u 20 sati i 15 minuta u Indie slušanici. U svakom slučaju, uživajte u glazbi koja Vam se sviđa, izbor je nepresušan i samo Vaš! Uživajte u svemu što vas ispunjava pozitivnom energijom i neka je što više takve energije u 2026. godini!