IDEM priprema novi album i veliki koncert na Šalati

O uspjehu isprva solo projekta pod nazivom IDEM, formiranju benda, suradnjama te pripremi novog albuma i dosad najvećeg samostalnog koncerta članovi benda govorili su uz svirku, mnoštvo poziva slušatelja i pregršt dobre energije.

„Daj da ostvarim… Dok sam još mlad daj mi da postignem nešto“. pjevao je Antun Aleksa IDEM na svom debitantskom albumu Poyy prije tri godine i želje su mu se itekako ostvarile. Uz niz uglednih glazbenih nagrada, popularnost, proglašen je i glasom generacije.

- Stvarno sam zahvalan, prije svega na tome kako to sad izgleda. Super smo ekipa, uigrana, sviramo posvuda, od festivala do velikih i malih klubova, to je baš living the dream.

Je li slutio dok je tek pisao pjesme da bi sve moglo ovako eksplodirati?

- Niti blizu. Puštao sam te pjesme užem krugu ljudi. Imao sam dobar feedback u svom okruženju, ali sam mislio da je to neka naša priča, interne fore, naš sleng. Nisam mislio da bi moglo imati ovakav doseg. Nisam razmišljao tako daleko, nisam ni o bendu razmišljao, ni o čemu u stvari. Nisam čak mislio niti da će to biti neki solo projekt, samo mi se radila glazba u tom trenu i shvatio sam da imam inspiraciju pisati na hrvatskom, što mi je bila velika promjena u odnosu na naš bend Trophy Jump gdje sam pisao na engleskom. Na tom valu je sve krenulo.

Iz Antunova solo projekta IDEM se pretvorio u bend. Tko je donio koji instrument i kakvu energiju?

- Ivan Cimi Marinović, jedan je od najboljih bubnjara kojeg znam definitivno i veliki kralj, jako dobar prijatelj, znamo se jako dugo, tumači Antun Aleksa. S njegovim bratom, basistom Markom Marinovićem se isto družim bezbroj godina. Nas troje smo čak išli i u srednju skupa, ali smo bili različite generacije, svirali smo po raznim bendovima od JeboTon Ansambla preko Trophy Jumpa. Gitaristu Vladu Remeša sam pokupio na Velvet Festivalu, pozvao sam ga da se popne sa mnom na stage i pušta mi matrice, ali znamo se od ranije preko njegovog benda From Another Mother, uvijek sam bio njegov veliki fan. Klavijaturist Marin Tandara bio je prvi koji je stao uz IDEM kad sam imao nastup u Vinkovcima odakle je on. Cimao sam ga da mi se pridruži jer mi je bilo neugodno biti sam na stageu i on je pristao, a znamo se iz vremena dok je on svirao u Svemirku, ja u Porto Mortu pa smo puno puta dijelili backstage. Svidjelo nam se obojici i samo smo nastavili svirati zajedno. Glupirali smo se i evo nas, sad smo svi zajedno u bendu.

Koliko im je izazovno ili inspirativno svirati u različitim bendovima? Jesu li i sami kao glazbenici drukčiji u drugom kontekstu?

- Vjerojatno bi Antun imao drukčiji odgovor s obzirom da svira u još nekim bendovima. Ja s Cimijem i Antunom te još nekim ljudima koji nisu sada u bendu IDEM još od 2014. sviram u bendu Trophy Jump i rekao bih da je IDEM logični nastavak ili produžetak jer dosta zvuka i energije koju smo imali u Trophyju je prenesena u ovaj bend, objasnio je Marko Marinović.

- I princip rada dok aranžiramo pjesme je isti, dodaje Antun Aleksa. Trophy i IDEM su mi jako povezane stvari i znao sam da će IDEM više-manje preuzeti taj Trophy Jump princip jer to je nešto što smo radili točno onako kako smo htjeli i sad opet to radimo, samo u malo drugačijoj formi. Hrvatski jezik vuče neke dodatne stvari o kojima treba voditi računa dok se aranžira glazba. Prije se nikad nismo igrali semplovima, sintevima, drum padovima, a to nam je sad fora, otvara nam nove mogućnosti. 

- Jako je važno za sviranje u bilo kojem bendu naći svoje mjesto. Ne mislim da to znači sjesti, šutjeti i raditi što ti se kaže, nego imati neku poziciju u koju prirodno s vremenom klizneš i tamo ti je ugodno. U Porto Morto i u IDEM se vidim u različitim ulogama i drugačiji mi je osjećaj, ali opet, kad dolaziš na pozornicu, postoji taj jedan sličan moment kada kreće svirka, uvijek si prisutan tisuću posto. To je ono gdje ne vidim nikakvu razliku, ali definitivno postoje velike razlike u pristupu i radu. U IDEM sam većinu toga ja osmislio dok je u Portu više glava. Tamo se ne guram da budem glavni lik, ali opet dajem svoj doprinos kad se to traži ili kad mislim da imam što za reći. 

- Ja uz IDEM imam i solo projekt koji je potpuno drugi žanr, rekao je Marin Tandara. Radim neku mješavinu popa i elektronike i tu je posve drugačiji način stvaranja pjesama. Stvaram sam na svom kompjuteru glazbu koju i izvodim live s tog kompjutera. Ako bih usporedio sa svojim prijašnjim bendovima, primjerice Svemirkom, to je opet drugačija dinamika. No tada sam bio i sedam godina mlađi pa sam i drugačije razmišljao. Svaki bend ima svoju dinamiku, svoj način rada i raspodjelu uloga. U svakom se bendu prilagodiš drukčijim okolnostima.  

- Da ne moramo zbog financijskih razloga skakati iz projekta u projekt, ne bi mi toliko skakali, ali tako je kako je, istaknuo je Vlado Remeš. No, to je dobro za osobni razvoj, ali i glazbeni jer naučiš svakakve žanrove. U svakom tom projektu treba naći svoje mjesto i povezati se s energijom ostalih ljudi. Ja sam, osim toga, mislio da poslije tridesete ne nalaziš nove prijatelje, a evo, desilo se. 

Zašto je Antun Aleksa projekt nazvao IDEM?

- Kao klinac sam bio veliki fan benda NOFX. Kad smo bili u srednjoj, oni su najavili dolazak u Hrvatsku. Mene je to toliko nahajpalo da sam na Facebooku promijenio ime u Antun Idem i to je tako ostalo petnaestak godina. S vremenom, kako sam upoznavao nove ljude, svi su mislili da se ja prezivam Idem i to je nekako postalo dio mog identiteta. Počeo sam to svugdje provlačiti i kad su nastajale moje solo pjesme, činilo mi se da je to zgodan alias koji odlično predstavlja to što slijedi jer idem u nešto novo, sam sam u tome i idem vidjeti što to donosi. A i puno pjesama tematizira bijeg od nečega, pogotovo na prvom albumu, pozdravljanje s nekim starim sobom i novim sobom. Tako da mi je Idem ispala dobra simbolika.

Koliko su se taj entuzijazam i oduševljenje oko jednog koncerta promijenili sada kada je sam uronjen u glazbenu industriju? Ide li i danas na koncerte drugih bendova i koliko se sam pristup promijenio odonda?

- Pa sad mi je cringe što sam mijenjao ime zbog tog koncerta, ali mi je svejedno jako dobro ispalo. No, da sad dođe moj trenutno najdraži bend, ne bih baš od toga radio takav statement za sve oko sebe. No, i dalje idem na koncerte, i dalje ful volim mjuzu i slušam puno novih bendova, otkrivam svašta. Malo od toga što volim dolazi na ove prostore, ali se nadam da će se to promijeniti. Nadam se da ćemo možda i mi imati neki utjecaj ako uspijemo dovoljno popularizirati neke žanrove kroz našu mjuzu. Dok nisam postao roditelj, jako sam mnogo izlazio na koncerte, po pet puta tjedno. No, u zadnje vrijeme moram priznati, puno rjeđe. Našu scenu pratim i podržavam, znam gdje tko svira, ali nema me. Žao mi je, ekipa, ali tako je.

Koje bi danas bendove izdvojio kao najdraže, iako više ne bi mijenjao ime zbog njih?

- Jeff Rosenstock mi je fantastičan, kao i njegov stari projekt Bomb the Music Industry!, što brijom, što svirkom i idejama, sve mi je top. Jako volim Iron Chic, volim PUP, s njima smo čak imali priliku i nastupati u Močvari kad je Trophy Jump bio predgrupa. Zatim, Prince Daddy & The Hyena, to je nešto što garant jako malo ljudi ovdje zna, ali fakat preporučam da si poslušate ako volite taj neki indie, emo, punk, rock... Imamo prijatelje po Europi koji isto imaju super bendove i rade cool mjuzu poput Burnt Tapes ili fight me irl., s tako nekim bendovima smo nastupali vani i njihovu mjuzu baš slušam.

Antun Aleksa nedavno je objavio pjesmu "Popis stvari" u suradnji s bendom Ki Klop, prije toga pjesmu "Proljeće" s Edom Majkom, a surađivao je i s Tidal Pullom. Kako se događaju te suradnje, koliko su mu uzbudljive?

- Dosta su mi uzbudljive jer nisam to prije nikad radio i fora mi je. S Tidal Pullom se suradnja dogodila slučajno zbog smiješnog nesporazuma. Poslali su mi pjesmu da me pitaju za feedback oko aranžmana, a ja sam mislio da žele da ja snimim svoj dio pjesme pa sam to i napravio i ispalo je skroz cool.

- Edo se javio da napravimo pjesmu o proljeću u Zagrebu, iako ni on ni ja inače nikad ne radimo glazbu tako da si zadamo temu pa idemo pisati. No, on je baš htio da napravimo pjesmu s pozitivnim vibrama. Dosta mu je crnila, voli proljeće u Zagrebu i pozvao me da napravimo neku veselicu. Rekoh, aj dobro. Slušao sam te neke versove a cappella, bili su mi smiješni i super i baš sam zadovoljan kako sam se nadovezao. Najbitnije mi je kroz proces suradnje s drugim artistima stvarno upisati sebe. Nema mi smisla takva vrsta feat-a gdje netko napravi pjesmu i onda mi kaže, ajde sad ti otpjevaj četiri retka teksta, nekako ne znam što sam s tim napravio. Izazov mi je ubaciti dio sebe u nešto tuđe. S Ki Klopom je bila ista stvar. S njima se dugo znamo. Javili su mi se s pjesmom jer im se činilo da je tema baš za mene. Poslušao sam je i jasno mi je zašto su mislili da će mi tema dobro sjesti. Kad sam im poslao prvu verziju, mislim da su je doživjeli čak malo kao over the top, ali s vremenom su se saživjeli. Fora mi je tako opstruirati nečije kreativne procese svojima.

Da imamo zlatnu ribicu u studiju i da može izabrati iduću suradnju, tko bi to bio?

- Bilo bi fora s Frankom Turnerom. Čak smo s Trophy Jumpom imali jednu pjesmu koju smo mu poslali i lik nam je odgovorio. Frajer koji svira na Wembleyju odgovorio nam je da mu je stvar super, ali da ima hrpu upita pa je morao odbiti, ali baš je bilo jako lijepo doživjeti takvu ljubaznost da je uopće pogledao upit i odgovorio nekom random indie bendu iz Zagreba. Među svjetskim glazbenicima Jeff Rosenstock mi je najzanimljiviji, pa PUP i možda FIDLAR. To su mi neki bendovi s kojima bih volio probati suradnju, ali opet, IDEM je drugačija platforma. Da me netko to pitao za Trophy Jump, bilo bi mi ful logično, a sada bih morao razmišljati ima li smisla hrvatsko-engleska stvar ili idemo rokat na engleskom, raditi neke nove albume, projekte, ideje kroz IDEM, nemam pojma. Što se tiče domaćih artista, definitivno bih probao s Denisom Katanecom nešto napraviti, on mi je jedan od najzanimljivijih domaćih autora.

Što je na IDEM-ovom popisu stvari u narednim mjesecima?

- Imamo bucket list challenge koji smo si sami zadali i sad križamo. Jučer smo svirali na jednom partyju jer su na listi bile rođendanska svirka i svirka u dvorištu. To je popis atipičnih koncertnih nastupa koji nam je zadao naš prijatelj Pavle Kocanjer, naš snimatelj zaslužan za sve vizualno. Zadao nam je 25 neobičnih mjesta na kojima moramo svirati, od zatvora do krova na autobusu, nemoguće stvari koje ne znam kako ćemo izvesti.

Koliko su mu takve igre važne za kreativnost i motiviranost?

- Pa mislim da su dosta sporedne, mi se samo volimo glupirati, ali nije da nam to treba da bismo ostali motivirani, imamo dovoljno toga što volimo raditi. Volimo nove situacije, ali pripremio sam puno pjesama za idući album pa sad na probama malo aranžiramo te pjesme kao bend i razmišljamo, proširujemo aranžmane, mijenjamo tonalitete… Možda nam je broj jedan na popisu koncert na Šalati za koji se aktivno spremamo jer već znamo da će ljeto biti puno svirki, a i raspršit ćemo se na različite strane.

Kad možemo očekivati novi album?

Mislim da će biti iduće godine, ali možda već ove izbacimo nešto. Već imamo planove za odlaske u studio, ali ne žurim se s tim previše zato jer suradnje s Edom i Ki Klopom nisu bile jedine, imam ih još nekoliko spremnih i to će sad izlaziti do našeg velikog koncerta u rujnu. Nije nikakva žurba jer se stalno nešto događa. Napravili smo raspored izdanja tako da možemo biti što mirniji s tim novim materijalom, da možemo na njemu raditi i dobro ga pripremiti prije nego što odemo u studio.

Imaju li već naziv albuma i hoće li biti nekakvih zaokreta ili će ići utabanim stazama svojih uspješnica?

- Trenutni zaokret je to da svi skupa radimo u nekom aranžerskom smislu i mislim da ćemo probati dobar dio toga snimiti kao bend, što je ogromna razlika u usporedbi s prva dva albuma. Imam radni naziv albuma, ali malo mi je prerano govoriti o tome.

Cijeli razgovor i svirku poslušajte u slušaonici Hrvatskog radija: