Kardinal László Német: Najvažniji trenutak u životu svakog kršćanina je utjelovljenje u Isusa Krista krštenjem

Beogradski nadbiskup kardinal László Német, potpredsjednik Vijeća europskih biskupskih konferencija sudjelovao je na Mediteranskim teološkim susretima u Lovranu koje organizira Riječka nadbiskupija. Tom prigodom kardinal Német u razgovoru za religijski program Hrvatskoga radija govorio je o životu Katoličke Crkve u Srbiji, odnosima sa Srpskom pravoslavnom Crkvom i izazovima pred kojima se nalazi Katolička Crkva u Europi. Odnosi Katoličke i Srpske pravoslavne Crkve danas su znatno bolji nego prije dvadesetak godina, no put prema punom jedinstvu i dalje je dug, smatra kardinal Német. 

Govori nam o ekumenskim pomacima i opasnostima poistovjećivanja vjere s nacionalnim identitetom, te upozorava da su najveće prijetnje Crkvi u Europi sve dublja društvena polarizacija i politička instrumentalizacija religije. 

Kardinale Nemet, puno Vam hvala što ste izdvojili vrijeme za sudjelovanje u programu Hrvatskog radija. Za početak, kako biste ocijenili trenutnu suradnju Katoličke crkve u Srbiji sa Srpskom pravoslavnom Crkvom?

Prvo, želim zahvaliti na mogućnosti ovog razgovora. Pozdravljam sve slušatelje Hrvatskog radija! Rekao bih da su odnosi sa Srpskom pravoslavnom Crkvom u ovom trenutku dobri. Naravno, uvijek postoji mogućnost još boljeg. Međutim, ono što je karakteriziralo taj odnos devedesetih i početkom 2000-ih polako se izgubilo iz javnog prostora. Nema toliko napada na Svetu Stolicu i na katolike i to nekako pokazuje da je srpsko društvo počelo ići nekim drugim putem. Više traže kontakt sa Katoličkom crkvom na, rekao bih, nekim pravednijim temeljima. 

Sigurno da tu veliku ulogu igra dijaspora koja je sve brojnija, srpska dijaspora, pravoslavna Crkva u Austriji i u Njemačkoj. Znamo da Katolička Crkva u Austriji i Njemačkoj poklanjaju svoje crkve Pravoslavnoj. Znači, mijenja se i mentalitet, mijenjaju se neke pojave koje su ranije bile možda mnogo negativnije. Sve to ima utjecaj na to da i mi u Srbiji imamo jedno bolje vrijeme. Tu je i dolazak novog patrijarha koji je pridonio tomu da se drugačije gledaju neke stvari. To i meni osobno dozvoljava da slobodnije razgovaram sa svim predstavnicima pravoslavlja. Rekao bih ovako: odnos na razini svakodnevnog života je jako dobar. Nema tu nekih ekscesa ili agresije. Govor mržnje nekad je prisutan na nekim društvenim mrežama. To je normalno. Ljudi često koriste mogućnost anonimnog napada i iživljavanja nad drugima, ali to nije karakteristično za cijelo društvo.

Sa Pravoslavnom Crkvom, formalno, u smislu nekog dijaloga, posjećujemo se uzajamno, za veće blagdane pravoslavni dolaze k nama, mi idemo kod njih. Znači, apsolutno nema problema s te strane. Pozivani smo uvijek na veće susrete na Pravoslavnom bogoslovnom fakultetu Beogradskog sveučilišta i to je isto jako ugodna i dobra stvar. Tako da, ima nekih pomaka. Naravno, to je proces koji će možda trajati još tisuću godina. Ne mogu reći vremenski kako će to ići. Mislim da je sada najvažnije da nekako smanjimo tenzije koje su pratile povijesno odnos Srpske pravoslavne i Katoličke Crkve. Rekao bih - tu smo na dobrom putu. 

Istaknuli ste taj jedan duh ekumenizma koji je prisutan. Češće on bude i u našoj zemlji, u Hrvatskoj, a vjerojatno je tako i u Srbiji da je ekumenizam više na jednoj deklarativnoj razini, a manje praktičnoj. Uvijek je važno i ono, ne samo što je kod crkvenih velikodostojnika, nego što je i u narodu, što je u puku, kako puk živi odnose. Što biste rekli, koliko je u praski ekumenizam živ u Srbiji?

Što se tiče same prakse mogu reći da naše župe, koje se nalaze na teritoriju središnjeg dijela Srbije, znači od Dunava i Save pa prema jugu do kraja granica države, u pravoslavnom su okruženju. Velika je stvar da pravoslavni ljudi koji su oko naših crkava imaju pozitivan odnos prema nama. Što više, čak u nekim mjestima imamo i njihovu pomoć, ako treba nešto pogledati, jer nema stalnog svećenika, pokupiti račune, otvoriti ili zatvoriti kad što treba. Mislim da je to dobra stvar. Na razini kulture imamo suradnju. Najvažniji događaj bio je prošle godine kad je iz Vatikana Sikstinski zbor bio u Nišu i pjevao na jednom međunarodnom koncertu duhovne glazbe. Onda su oni pozvali episkopijski zbor iz Niša u Vatikan i nastupali su pred papom Franjom prošle godine, 25. siječnja u Bazilici svetoga Pavla izvan zidina na završnici Molitvene osmine za jedinstvo kršćana. To je bilo stvarno jako značajno jer je to prvi put da je jedan pravoslavni zbor pjevao na takvoj svečanosti i u nazočnosti Svetog Oca. 

Znači, postoje neke stvari koje idu naprijed. Ono što mi još nemamo - to je zajednička molitva. Zajednička molitva nije tema, da tako kažem. To je odluka Svetog sinoda da se oni ne mole ni sa kim drugim samo s pravoslavnim vjernicima i, kako kažu, „pomesnim“ crkvama, znači biskupijama i patrijaršijama, ali vidimo da to kod njih isto nije baš tako jednostavno. Slučaj Ukrajine je pokazao koliko to isto može biti razlog za raskol, čak i u njihovim sredinama. Znači, molitva je kod njih krajnji znak jedinstva. To nije početak, nego krajnji cilj: moliti se zajedno. Tu smo mi različiti. Mi se molimo zato da bismo imali snage ići tim putem i tražiti jedinstvo, a oni kažu: to mora biti na kraju. 

Kako gledate, recimo, na određene nacionalističke pojave u društvu, pa i u crkvi u Srbiji, ali i u Hrvatskoj te drugdje? Nekada se čini da se vjernički identitet zamjenjuje, odnosno podređuje onom nacionalnom. Što biste rekli kakva je situacija glede toga u Srbiji, pa i općenito u okruženju, u našim krajevima? Imate li vi taj dojam da se i to zna događati?

Naravno da je to fenomen koji postoji na našim terenima. Naš teren je na malom prostoru. Imamo različite nacije, različite narode, kulture koje imaju neki strah da ne bi nestali. To je uvjetovano i poviješću. Znamo da je većina naroda južnog dijela Balkana bila stoljećima pod Turcima. Isto tako da je Austro-Ugarska bila ovdje na vlasti, tako da nije bilo slobodne Hrvatske. To je dovelo do toga da je Crkva i religija bila ta koja je znala čuvati jezik, identitet naroda i ona je vodila narod. To je nekako bila i jedna politička uloga. 

Sada, kada postoje moderne države i te države vode narode, a ne obratno, mislim da Crkve trebaju biti pažljivije u svojoj ulozi u društvenom životu i u stvaranju identiteta naroda. Trebaju biti prisutne, moraju imati jako veliku ulogu, međutim, ne u političkom smislu. Meni je ono što je sa nacionalizmom povezano, kao što ste Vi rekli, da je važniji nacionalni identitet nego krštenje i ta milost krštenja koja nas je uključila u Katoličku Crkvu ili u Pravoslavnu. Mislim da je jako važno shvatiti da je najvažniji trenutak u životu svakog pojedinog kršćanina onaj kada je u krštenju utjelovljen u Isusa Krista, uključen. To je nešto iznad rase, iznad naroda. Ja tu često citiram tekst svetoga Pavla u poslanici Galaćanima: nema više muškaraca, žena, nema robova, slobodnjaka, mi smo svi jedni u Kristu. Naravno da je to ideal i mislim da je to jako važno - trebali bismo težiti za tim idealom. 

Ono što je svakako karakteristično za ovaj dio svijeta i za slavenske narode, da je jako često religija u službi nacionalnih potreba, a ne obratno, da bi nacionalno bilo u službi religije. Ne znam da li je to zbog mentaliteta tih naroda, ali ako krenemo od Moskve pa sve do Zagreba, pa idemo dalje malo na jug, vidimo da je to dosta često. Dok kod drugih velikih naroda koji su isto kršćanskog podrijetla, etnički narodni identitet nije toliko povezan sa nacionalizmom. On može biti nacionalizam kao takav, ali ne mora uvijek imati religijski temelj. 

Vaša je funkcija i potpredsjednika Vijeća europskih biskupskih konferencija. Imate priliku promatrati stanje crkve diljem Europe. Što Vas danas više zabrinjava, određena sekularizacija ili sve izraženija politička i društvena polarizacija, kako kod nas, tako onda i u cijeloj Europi, pa i u svijetu? Koji su najveći izazovi za crkvu u Europi?

U Europi je najveći izazov svakako polarizacija, ali i na cijelom svijetu je sve više i više toga. Polarizacija koja pokušava podijeliti svijet na crno i bijelo, mi i oni. To je jako nezdravo! Tu ja vidim jednu slabost naše Katoličke Crkve da ona nije spremna jasnije kritizirati te stavove, tu polarizaciju. Što više, nažalost, čak i ona nekada pomaže u tom procesu. I to je jedan ogroman izazov. Drugi izazov u Europi je svakako ideologizacija religije i manipulacija religijskim osjećajima. Val te nove ideologije dolazi sa zapada, preko Atlantskog oceana i znamo da se koristi jako puno u političkim igrama. Katolička Crkva mora tu biti jako pažljiva da bi sačuvala suverenitet vjerskih osjećaja. Vjerska sloboda je jedno od najvećih prava, odmah poslije prava na život. Bog nas je tako stvorio i mi to moramo sačuvati i te teme koje su vezane uz vjeru sačuvati za nas, da o tome govore vjernici, a ne političari. To su ta dva velika izazova u današnjem trenutku.

Razgovor s beogradskim nadbiskupom kardinalom Lászlóm Németom za religijski program Hrvatskoga radija vodio je Robert Rogina, a možete ga poslušati ovdje: