Na INmusicu sam se toliko zabavljao da sam se ozlijedio tijekom nastupa

Karizmatični frontman engleskog benda Editors, skladatelj i tekstopisac, pjevač poznat po najvećem rasponu glasa među britanskim pjevačima Tom Smith objavio je krajem prošle godine svoj debitantski solo album „There is nothing in the dark that isn't there in the light“. U sklopu promotivne turneje nastupio je i na sjajnom, intimnom koncertu u Zagrebu uoči kojeg je dao intervju za Indie slušaonicu.

Tom Smith nastupao je već mnogo puta s u Hrvatskoj s Editorsima, sada je prvi put nastupio sam, odnosno uz pratnju svog prijatelja, glazbenika Nicka Willisa. Koja je razlika?

- S obzirom da sviram pjesme sa svog solo albuma, očito je puno toga različito, ali ima i puno sličnosti jer sviram i mnogo pjesama Editorsa. Dakle, u nekim aspektima je prilično slično, ali to je akustični koncert pa je vrlo intiman, ponekad i pomalo neugodan i da, vrlo tih. Neke će pjesme, naravno, biti poznate onima koji poznaju opus Editorsa.

Zašto frontmen uspješnog benda osjeti potrebu snimiti solo album?

- Uživam u različitim suradnjama, mislim da je suradnja temelj svakog umjetničkog pothvata. Bilo da je riječ o Andyu s kojim sam ostvario suradnju pod nazivom „Smith & Burrows“, o bendu ili nekim drugim stvarima koje sam radio. Pišem pjesme tako da je to moja svakodnevica i htio sam napraviti album koji bi bio vjerniji prikaz pjesama koje pišem, da zvuče slično kao na početku. Kad radim s Editorsima, kroz suradnju pjesme rastu i postaju nešto drugo, a slično je i s Andyem. Htio sam napraviti malo iskreniji album, pretpostavljam. Više ja, a manje drugi ljudi.

Naslov albuma „Nema ničeg u tami što nije tu na svjetlu“ sugerira suočavanje s mračnim stranama. Što ga je navelo da istražuje tu ideju?

- Mislim da kroz cijeli album postoji neka vrsta suočavanja – ne baš s mojom mračnom stranom, ali sa životnim borbama i problemima koji su inspirirali pjesme. Istodobno postoji spoznaja da su ljudi oko mene – moja supruga, moja djeca, moji prijatelji – oni koji ti pomažu proći kroz teže trenutke. Ta ljudska povezanost pomaže ti da prebrodiš borbe, zapravo zajedničke borbe. Ta svjetlost o kojoj govorim odnosi se upravo na to. To je nada koja postoji na albumu - ljudi oko nas koji nam pomažu da prebrodimo teškoće.

Album zvuči intimno i ogoljeno. Je li to bila svjesna odluka od samog početka? 

- Da, kada sam donio odluku da napravim taj album dio namjere bio je, kao što sam rekao, pokazati svoje pjesme bliže izvornoj verziji kako su nastale. Svaka pjesma koju sam napisao za Editorse započela je sa mnom na akustičnoj gitari ili klaviru, u vrlo ogoljenoj formi. Čak i kada su Editorsi bili najviše elektronički, s pjesmama poput Papillon, prve verzije tih pjesama bile su samo ja na gitari. Da, s ovim albumom želio sam ostati što bliže tom izvornom osjećaju.

Koliko se njegov kreativni proces promijenio u odnosu na rad s Editorsima?

- Očito je manje ljudi koje treba zadovoljiti. Kad radimo kao bend, svi želimo biti sretni s onim što radimo. Ali na ovom albumu radili smo samo ja i producent Iain Archer. On je prvi producent s kojim sam radio, koji u istoj mjeri piše pjesme koliko i producira. Zato smo puno razgovarali i pisali zajedno na način na koji to prije nikad nisam radio – čak i kad je riječ o tekstovima. To je bilo prilično drugačije. U bendu se glazbeni dio razvija kroz suradnju i pokušaj da svi budu zadovoljni, što nije uvijek jednostavno. No, tekstovi su uvijek bili prepušteni meni. S ovim je albumom bilo lijepo, iako je solo album, to što sam dijelio više nego ikad prije. Raditi s takvom osobom koja i piše pjesme i producira je bilo novo iskustvo.

Osjeća li više slobodu ili pritisak kad su sve odluke isključivo njegove? 

- To je oslobađajući osjećaj. Prilično lijep. Ali istodobno mi nedostaju moja braća iz benda. Nedostaje mi bend. No sve je povezano. Sve što radim na neki način inspirira sve ostalo. Iako na ovom albumu imam više kontrole — naravno, to je solo album, manje je ljudi uključeno i album je osobniji. Zato se osjećam više kao vođa nego u bendu, jer je bend zajednička dinamika. Ali zapravo imam osjećaj da se sve preklapa. Pjesme mi se na mnogo načina čine povezane jedne s drugima. Osjeća se da su dio iste pjesmarice koja sadrži samo moje tužne pjesme.

Kako je izabrao koje će pjesme Editorsa uvrstiti u setlistu ove turneje i zvuče li sada drukčije?

- Naravno, pjesme su predstavljene vrlo akustično, u skladu s albumom koji sam napravio i koncertom koji izvodimo. Mnoge od njih zvuče slično kao kad sam ih tek napisao. Primjerice Smokers Outside the Hospital Doors. Kako sam birao pjesme? Pa postoji i element toga da znam koje pjesme publika želi čuti.

Jesu li to pjesme koje i sam želi svirati?

- To je dobro pitanje. Ponekad jesu. Volim osjećaj kada sviram pjesme koje ljudi poznaju i žele čuti. Ne pokušavam biti opskuran. Ali koncert traje gotovo dva sata, pa imamo vremena svirati i neke neobičnije pjesme ili one koje Editorsi možda nisu često svirali, ali u ovim okolnostima dobro funkcioniraju. Dosta je pjesama s našeg četvrtog albuma The Weight of Your Love — mnoge od njih dobro funkcioniraju u ovom obliku. Naravno, sviram i Munich. Papillon je zanimljiv jer je inače vrlo elektronička pjesma, pa ovdje zvuči sasvim drugačije. Ali volim kad ljudi čuju ono što žele čuti — to je lijep osjećaj za izvođača.

Kako misli da će se ovo iskustvo odraziti na njegov budući rad s Editorsima i postoje li već neki planovi?

- Novi album Editorsa zapravo je gotov. I izlazi kasnije ove godine. Mislim da je sve povezano — stvari koje sam naučio radeći na svom albumu i razgovori koje sam vodio s Iainom utjecali su i na odluke koje sam donosio dok smo radili novi album s bendom. Novi album Editorsa mnogo je više rock-album nego prethodni, koji je bio vrlo elektronički. Glavni razlog je to što Ben ovaj put nije sudjelovao u snimanju (Benjamin John Power, poznatiji kao Blanck Mass koji je bio službeni član benda tijekom rada na prethodnom, sedmom albumu EBM (2022.) kada je unio u njihov zvuk snažne techno i industrijske utjecaje, op. a.). Nije imao vremena. Zato je album prirodno postao više gitaristički, čak i s dosta akustične gitare. Bit će zanimljivo vidjeti što će ljudi misliti. Izlazi krajem godine.

Tom Smith piše i izvodi glazbu već više od dvadeset godina. Je li promijenio pristup s vremenom? Što je danas drukčije u odnosu na rane dane?

- To je bio proces evolucije — mene kao izvođača, načina na koji pjevam i kako se osjećam na pozornici. Ovaj koncert je zapravo vrlo lijep jer mogu sjediti dva sata i sve je prilično opušteno. Nema onog stava frontmena benda. U početku mi je ta uloga bila prilično teška. Kako su koncerti postajali veći, osjećao sam pritisak da zadovoljim publiku. Trebalo mi je nekoliko albuma da se stvarno opustim i pronađem svoj ritam. Sjećam se turneje s bendom R.E.M. i gledanja Michaela Stipea večer za večeri. Tada sam počeo biti opušteniji kao izvođač. Prije sam uvijek mislio: ja sam samo pjevač u bendu, vrlo smo ozbiljni, nismo „performeri“. Ali s godinama sam se opustio i počeo uživati u tom elementu nastupa. U drugoj polovici karijere Editorsa osjećam se puno prirodnije na pozornici. Ovo je opet nešto drugo i na neki način još ugodnije, jer je jednostavno. Možda to odražava i to gdje sam sada u životu. Ali kad ova turneja završi, bit ću jako uzbuđen što ću se vratiti bendu i opet biti s dečkima.

Tom Smith, s Editorsima ili bez, nastupa diljem svijeta. Razlikuju li se publike i koncertne atmosfere?

- Imamo puno sreće. U prvoj fazi benda stvarno smo putovali po cijelom svijetu i to je bilo nevjerojatno iskustvo. Danas više ne idemo baš svugdje, ali i dalje sviramo po većem dijelu Europe, ponekad i dalje. U nekim zemljama publika je veća nego u drugima. Recimo, možemo svirati u Francuskoj pred 500 ljudi, a odmah preko granice u Belgiji pred 50 tisuća. Ne znam zašto je to tako, ali to je dio zabave. Različite publike vole različite albume, pa je zanimljivo vidjeti kako se to mijenja.

Uspijeva li ući u trag razlozima zašto određena publika voli određeni album i je li teško predvidjeti reakciju?

- Teško je predvidjeti i ne želim stereotipizirati. Ali ponekad se vidi da publika reagira na tamu i melankoliju u našoj glazbi — tu strast i intenzitet. Ljudi mi često pričaju kako im je neka pjesma pomogla kroz teško razdoblje u životu. I to je nevjerojatno. To je zapravo smisao svega. Nikada to ne uzimam zdravo za gotovo. Neke druge pjesme su romantičnije i manje mračne, i u nekim mjestima upravo one jače odjekuju. Kad smo počeli, publika je bila gotovo samo muška. S godinama se to izjednačilo i sada ima puno više žena. Uvijek je zanimljivo — nikada nije dosadno. Sjećam se i nastupa u ovom prostoru nekoliko puta (Tvornica kulture, op. a).

Koje su asocijacije na Zagreb? 

- U ovoj dvorani postoji posebna intenzivnost. Mislim da je to povezano s tom tamnijom stranom našeg benda. Ovo mjesto u mnogočemu djeluje kao pravi rock-klub. Savršeno je za svirati našu mračniju ili elektroničku glazbu, ili teže stvari koje smo radili. Atmosfera je odlična i osjetiš tu povezanost s publikom. Ovdje smo imali nekoliko stvarno dobrih večeri. Svirali smo i na INmusicu u Zagrebu prije mnogo godina. Sjećam se jedne večeri kada sam se toliko uživio da sam se udario u prsa i napuknulo mi je rebro. Očito sam se jako dobro zabavljao. Bila je to sjajna večer!