Arhitekt Đuro Mirković primio nagradu Viktor Kovačić za životno djelo

Objekti koje arhitekt projektira nakon nekog vremena su kao djeca koja otiđu od kuće. Djeca naprave svoje obitelji i roditelji s njima više nemaju veze. Tako je i s kućama jedanput kad se puste u život. 

Na neobičnom mjestu ali vrlo dobro odabranom, ispred i na 2. katu robne kuće Nama, otvorena je Godišnja izložba ostvarenja hrvatskih arhitekata i arhitektica. Dodijeljene su i godišnje nagrade a nagradu Viktor Kovačić za životno djelo dobio je arhitekt i sveučilišni profesor Đuro Mirković koji je prije dvije godine primio i nagradu Vladimir Nazor za životno djelo u područjima arhitekture i urbanizma. A među mnogobrojnim Mirkovićevim realizacijama sigurno je i njegovo najveće životno djelo - zagrebačka Mamutica.

Ako ste zadovoljni stanovnik neke zagrebačke ili velikogoričke četvrti možda na svojem dobrom rasporedu doma možete zahvaliti upravo Đuri Mirkoviću. Iako se dvoumio između arhitekture i građevine, u zadnji čas se odlučio za arhitekturu i nije požalio.

Rođeni je Splićanin, ali za sebe kaže da je zagrebački arhitekt što potvrđuju mnogobrojne realizacije koje je projektirao sam ili u suradnji s drugim arhitektima. Riječ je uglavnom o obiteljskim i višestambenim zgradama, hotelima i drugim objektima javne namjene kao što su primjerice stambeni tornjevi u Utrinama i Travnom (1975., s N. Postružnik), stambeni toranj s vodospremom u Velikoj Gorici (1973.), stambeno-poslovni sklop u Voltinom (1975., s H. Paljan i T. Petrinjakom), Blok 2 u Središću (1979.), stambeno-poslovni blok i skupština u Velikoj Gorici (1982., s O. Strgarom).

Posebno mjesto u njegovu radu zauzima naravno najveća zagrebačka stambena zgrada – Mamutica u novozagrebačkom naselju Travno.

- Nije bio poseban izazov raditi na projektu Mamutice, zgrada je ogromna, to je točno, međutim projektni zadatak je uvijek isti, pristup je uvijek isti, možda ima više posla oko razrade. Možda ima malo više matematike na početku jer treba strpati ogroman broj stanova prema zadanoj strukturi u te gabarite, to je malo teže. Međutim, kasnije kad se počne raditi onda je to posao kao i svaki drugi. Nije teže projektirati veliku kuću od manje kuće. Jedna obiteljska kuća može biti itekako zahtjevna.

Često sa stanarima razgovara o njihovu životu u Mamutici. I zadovoljan je onim što čuje zato što su njezini korisnici zadovoljni. Ipak, briga o zgradi druga je priča.

- Nastupila je jedna devastacija te kuće, obzirom da je puno stanara na svoju ruku zatvaralo lođe, svaki na svoj način, mijenjali su čak i stolariju, tako da ta kuća danas ne izgleda baš dobro. Na svu sreću, vidim da su stanari nekih stubišta počeli obnavljati boju na fasadi i to mi je drago. Ta kuća će izgledati sad bolje i osvježeno nakon te intervencije stanara. Oni to sami rade, bez da mene pitaju. Nažalost i kad je riječ o zatvaranju lođa nitko mene nije ništa pitao. Kao što je obnova parcijalna, tako su i useljenja bila pojedinačna. Običaj je da se zgrada neka završi u cjelini, napravi se tehnički pregled nakon čega slijedi useljenje. Međutim Mamutica se useljavala po stubištima. Ona ima oko 1300 stanova i čekati da se zadnji stan završi da bi se onaj prvi mogao useliti bilo je nerealno. Tako da se ona po stubištima i useljavala i završavala.

Nakon diplome na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1959. Đuro Mirković iste je godine počeo raditi u Jugomontu a kasnije u Industrogradnji. Rad u takvim velikim građevinskim tvrtkama značio je biti utopljen u masi i kolektivu i prilično nepoznat široj javnosti za razliku od danas.

- Danas su arhitekti, ne samo kod nas nego dominantno i u svijetu zvijezde, o nekim arhitektima pišu se feljtoni . U naše doba mi arhitekti smo bili službenici. Ja bih u Jugomontu počinjao raditi u 6 sati ujutro, prvih godina do 6 navečer, radilo se prekovremeno, sve subote bile su radne. Tada je bilo još nekoliko starijih arhitekata koji su imali svoje biroe, primjerice Ostrogović ili Haberle. Kasnije nije bilo više dopušteno da se biroi zovu prema njihovim imenima pa su se zvali drugačije. To su bili uvaženi arhitekti i šefovi ali nisu bili nikakve zvijezde u medijima.

Ipak, Mirkovićev rad bio je prepoznat pa je za realizaciju Doma umirovljenika u Sopotu (1976., s T. Petrinjakom) nagrađen godišnjom nagradom VIKTOR KOVAČIĆ Udruženja hrvatskih arhitekata. No ni taj objekt nije imao sretnu sudbinu. Krovovi su počeli curiti, kuća je dograđena i oronula i više ne sliči na onu koju je arhitekt projektirao 1976.

- Kuća je bila dobra, lijepo je izgledala, vrlo često je bila i publicirana, međutim nakon nekoliko godina, zbog povećanja potreba i kapaciteta a i zbog toga što su ravni krovovi bili loše izvedeni ta kuća je dograđena. To su radili drugi arhitekti, niti ne znam koji. Ta kuća danas prema mojemu sudu izgleda jako ružno. Dobila je krov u nekakvim lukovima, dograđena je viševolumenski. One prve fotografije koje postoje još danas, koje se negdje mogu naći, te fotografije pokazuju tu kuću kako je onda izgledala i zbog čega je dobila nagradu. Danas nitko ne bi rekao da je tada, 1976. ta kuća dobila nagradu. Ali znate, to je život, ja na to tako gledam. Žao mi je ali ne mogu na to nikako djelovati. Mislim, kuće koje arhitekt projektira nakon nekog vremena su kao djeca koja otiđu od kuće. Djeca naprave svoje obitelji i roditelji s njima više nemaju veze. Tako je i s kućama jedanput kad se puste u život. One su završene, ljudi su u njima, ili pojedinačni investitori kod manjih kuća ili postoje kućni savjeti kod većih i oni dalje rade, dograđuju i slično. E sad, postoje neki zakoni da se neke kuće ako su jako lijepe ne smiju dirati bez suglasnosti autora međutim taj se zakon izigrava. Imate neke kuće gdje se to poštivalo pa kuće nisu mijenjane i nadograđivane ali ja to nikad nisam koristio. Taj Dom umirovljenika bila je zgrada koja je bila nagrađena kao najljepša zgrada te godine, ona je devastirana i nismo mogli intervenirati. Ne bi ni uspjeli da smo intervenirali.

Postoji i projekt za koji Đuro Mirković kaže da mu je žao što nije realiziran a to je Hotel I u južnom Zagrebu.

          -Taj hotel koji je napravljen i koji danas funkcionira kao hotel bio je zamišljen kao dio centra Industrogradnje, dakle Industrogradnja je bila u usponu, imala je ambiciju napraviti svoj centar s hotelom za radnike, s upravom, i on je bio zamišljen tlocrtno u L obliku od čega je jedno krilo napravljeno. Trebalo je napraviti drugo krilo a kasnije, kad je Industrogradnja vidjela da nema financijske snage to realizirati, to je pretvoreno u pravi hotel ali nikada nije završen taj cijeli kompleks u Remetincu koji je trebao formirati jednu urbanističku i arhitektonsku cjelinu. Ovo što sada postoji to je torzo tog projekta.

Osim projektiranja, važan je i pedagoški rad Đure Mirkovića na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu na kojem je od 1987. do 2003. godine bio predstojnik Katedre za arhitektonske konstrukcije i zgradarstvo.

          -U arhitekturi postoji ta dvojba što je primarno, likovno, tehničko, ekonomsko i to prelazi sve više u artizam. A ja sam na neki način želio studentima objasniti da su i te neke druge komponente relevantne, jer je većina profesora na fakultetu, posebice na drugim katedrama, njegovala tu artističku komponentu. Ja sam bio taj koji je želio reći i druge strane koje mi se čine važnima, posebice u sredini u kojoj mi tu živimo. Mi smo vrlo često imitirali, kopirali neke načine izvedbe kuća koje su arhitekti vidjeli u inozemstvu, koje su se publicirale u časopisima. Mi nismo bili na toj ekonomskoj razini.

Osim nagrade za životno djelo Udruženje hrvatskih arhitekata dodijelilo je i godišnje nagrade. Nagrada Viktor Kovačić za najuspješnije ostvarenje u svim područjima arhitektonskog stvaralaštva pripala je Studiju Up – Tomi Plejiću i Lei Pelivan za projekt hotela Zonar u Zagrebu. Kuća Nodi u Ivanić-Gradu najuspješnije je ostvarenje na području stambene arhitekture za što su Nikola Fabijanić i Juraj Glasinović primili nagradu Drago Galić. Nagrada Bernardo Bernardi za najuspješnije ostvarenje na području oblikovanja i unutrašnjeg uređenja u 2023. dodijeljena je Vanji Ilić za Vinogradarsku zbirku u hvarskom selu Pitve dok je za publicistički, kritički, znanstveno-istraživački i teorijski rad na području arhitekture nagradu Neven Šegvić primila Dubravka Kisić za monografiju Arhitekt Milovan Kovačević – Pobornik internacionalnog modernizma u Hrvatskoj. Na 2. katu Name otvorena je Godišnja izložba realizacija hrvatskih arhitektica i arhitekata koja se može pogledati do 15. ovog mjeseca.