Duhovi otoka i Tar, trajnost umjetnosti, (ne)moć i samoća

Jedan ima devet oskarovskih nominacija. Drugi ima Cate Blanchette. Evo što o njima misli naš kritičar.

"Glazba traje. I slike traju. I poezija traje", objašnjava pomalo ljutito Colm Padraicu netom što će razvrgnuti jedno postojano prijateljstvo u maloj irskoj otočkoj zajednici. Jer da bi se upisao u tu trajnost umjetnosti, Colm se ne želi više družiti s Padriacom i ispijati pivo na uvijek istom mjestu, slušati beskonačne razgovore koji ga, smatra on, odvlače od rada na istinskoj umjetnosti. A kako Padriac, dobronamjeran i glupkast, ne želi poslušati Colmove riječi, uslijediti će radikalna Colmova odluka koja nosi dozu crnohumorne bizarnosti, ali svojom nelogičnosti strši izvan ozračja cijeloga filma u čijoj pozadini tutnje topovi irskoga građanskog rata.

To bi bila i jedina mana još jednog vrlo dobrog filma Martina McDonagha čiji su nas Kriminalci na godišnjem (2008.) svojedobno prilično zabavili, a Tri plakata izvan grada (2017.) oduševila začudnim poigravanjem i rušenjem stereotipa kriminalističkoga prosedea u turobnoj provinciji, te nezasluženo ostali bez Oscara.

I Duhovi otoka stalno i uglavnom uspješno plešu na rubu gorkog i slatkog, humanog i nasilnog, melankoličnog i smiješnog, samoće i pripadanja odumirućoj zajednici. A teško je, bogme, i procijeniti čija je glumačka izvedba uvjerljivija, Colina Farrella ili Brendana Gleesona, uz neizostavno spominjanje Kerry Condon u ulozi strpljive Padriacove sestre. Unatoč, dakle, jedno sumnjivo motiviranoj scenarističkoj odluci i ocjeni kako ne zaziva kakvoću Tri plakata izvan grada, ako Duhovi otoka iz oskarovske noći izađe kao pobjednik biti će to sasvim zasluženo. Jer, riječ je o umjetnosti koja traje.

A umjetnost je svakako značajna suputnica (i supatnica) i glazbene drame Tar Todda Fielda, autora i nekadašnjega glumca koji snima jako malo (Mala djeca, U zamci), ali svakako zapaženo. Odnosno, pitanje bi tu bilo – može li nečija velebna umjetnost poništiti karakternu zloćudnost? Ili je obrnuto? O Taru svi ponajprije pričaju zbog Cate Blanchette kojoj je zasluženo smiješi treći Oscar. Uistinu, njezina izvedba slavne dirigentice, skladateljice i profesorice koja je, međutim, sklona verbalnom zlostavljanju i predatorstvu, ne samo da je impresivna, nego je i jedna od najboljih uloga viđenih na filmu ikada. I tu se nema što dodati.


Tar je, iako nadograđen nadahnjujućom i prekrasnom glazbom, u gotovo sva tri sata svoga trajanja iznimno neugodan, pa i mučan za gledanje. Ta je neugoda, uz zasluge Blanchette, uzrokovana minucioznom Fieldovom režijom koju, međutim, ne prati adekvatno vrijedan scenarij. Nedugo nakon insceniranoga uvodnog intervjua u kojemu smo upoznati s djelom Lydije Tar, doznati ćemo ponešto i o njezinu liku, odnosno ne-djelu. Nakon toga, zapravo, film u nekom svom daljnjem razvoju staje, nelagoda se povećava, a mi samo čekamo hoće li glavna protagonistica biti kažnjena i društveno odbačena ili će se nekako iskobeljati.


Tar, međutim, otvara neka izvanfilmska pitanja. Ono koje se najčešće spominje je zašto Field za svog antijunaka nije odabrao bijeloga heteroseksualnog muškarca? To je pitanje bezvezno. Ne samo zbog toga što onda ne bi vidjeli impresivnu Blanchette, nego zato što je Tar film o moći i njezinoj zloupotrebi koja nije spolno ni rodno uvjetovana, iako su joj naravno skloniji muškarci. Usputno, ta razlika u izboru spola postaje dominantno razvidna na samom kraju filma – da je riječ o bijelom heteroseksualcu već bi se našao pokoji njegov pajdaš koji bi ga barem pokušao izvući iz kala društvene prezrenosti, dočim Lydia ostaje sama samcata.


No, puno je, recimo, zanimljivije pitanje kako to da sjajno obrazovana Lydia Tarr ne zna tko je Clara Zetkin? Ali ne zato što bi to bila nelogična rupa u znanju slavne dirigentice i profesorice, nego zato što nam pretjerano površno ukazuje na generacijski i društveni pa i sukob podrijetla dviju osoba. I takav je Tar film – s jedne strane impresivan, s druge krajnje površan. Cate Blanchette traje, Fieldov film, vjerujemo, baš i neće.