Bratstvo jedina moguća politika – intervju s mons. Benoistom de Sinétyjem

Knjiga francuskog svećenika i autora mons. Benoista de Sinétyja „Naših 7 glavnih grijeha – bratstvo: jedina moguća politika“ u izdanju Synopsisa, predstavljena je nedavno u Zagrebu. Knjigu je na hrvatski jezik prevela mala sestra Vesna Zovkić, a predgovor je napisao urednik knjige don Branko Jurić. U predgovoru urednik naglašava kako su stranice knjige izazov, nadahnuće i poziv na borbu protiv raznih oblika fundamentalizama i isključivosti te na aktivno i konstruktivno stvaranje solidarnog i bratskog društva. 

S autorom Benoistom de Sinétyjem razgovarali smo za emisiju Religijski forum Hrvatskog radija o knjizi, važnosti dijaloga i zajedništva u današnje vrijeme, duhu sinodalnosti te aktivizmu kršćana za dobrobit društva.

Naše se društvo suočava s podjelama o kojima govorite u svojoj knjizi, podjelama koje uzrokuje politički, medijski i identitetski diskurs. Je li to zamka u koju i kršćani, katolici, lako upadaju?

Da, jer kada čitate Bibliju, vidite, na primjer, na početku Knjige Postanka, priču o Babilonskoj kuli. Sjetite se da na početku Biblije Bog kaže muškarcu i ženi da prođu po cijelom svijetu, da žive po cijelom svijetu, da imaju djecu itd. A Babilon je trenutak u Postanku kada se cijelo čovječanstvo okuplja samo na jednom mjestu. Na tom mjestu, oni su svi zajedno, ne po cijeloj površini svijeta, nego na jednom mjestu i žele sagraditi Kulu. To znači da u svakome od nas postoji ta napast povlačenja u sebe i u svoje zajednice. I tu napast imaju i kršćani. Pa što učiniti? Prije svega, papa Franjo dao je Crkvi prekrasan dar, a to je sinoda. Sinodalnost je način okupljanja svih zajedno, ne kao povlačenje, nego kao otvaranje prema svijetu. Sinoda je vrijeme kada Crkva razmišlja zajedno — ne jedan za sve, nego svi zajedno. Crkva tako dopušta Duhu da nadahne sve nas, a ne samo jednoga. To nadahnuće Duha daje svakome sposobnost i mogućnost vidjeti što trebamo činiti pojedinačno, osobno i zajedno.

Kada govorimo o sinodalnosti, govorimo i o zajedništvu. Zajedništvo je riječ koju često čujemo i od političara, ali tada ona nosi drugačije konotacije. Riječ je o političkom okupljanju oko neke ideje ili svjetonazora. U svojoj knjizi govorite o zajedništvu i bratstvu koje je apolitično. Može li se takvo zajedništvo izgraditi u društvima poput Francuske ili Hrvatske, koja su podijeljena na mnogo razina — politički, povijesno?

Iz iskustva svake društvene zajednice znamo kako je nemoguće izgraditi društvo samo na lijepim osjećajima i dobroj volji jer napast moći, novca i svega ostaloga prisutna je kod svakoga. Dakle, pustimo političare neka budu političari, ali mi kao kršćani, kao kršteni, moramo iznaći i otkriti novi način bavljenja politikom. Taj način možemo otkriti samo ako smo najprije sposobni zajedno sanjati. Danas tehnologija, internet i društvene mreže ubijaju sve snove jer projiciraju stvarnost koja nije prava stvarnost, ali postaje naša stvarnost - poput zatvora. Kao da smo u zatvoru sa svim tim ekranima, filmovima i slikama. Na taj način iz svoje stvarnosti ne možemo izmaštati nešto drugo, nešto više, bolje. Zato moramo sanjati zajedno. Mislim da kršćani moraju biti sanjari u društvu, sanjari svijeta koji je pravedniji, ravnopravniji, društveniji i otvoreniji.

U knjizi opisujete konkretne situacije i susrete s ljudima koji su potaknuli preobrazbu pojedinaca — kako u vama, tako i u osobi koju ste susreli. Takvi susreti i takva preobrazba zahtijevaju otvaranje srca. A ipak, mi se zatvaramo, gradimo zidove i povlačimo se u svoje male skupine. Kako motivirati vjernike da krenu putem prema drugome? Možda je prirodno da stvaramo žice između sebe, neki prostor, tvrđave. Je li to u ljudskoj naravi?

Mislim da trebamo vidjeti drugoga ne samo kao individuu, ne samo kao nekoga tko je ono što jest, nego kao osobu. Osoba nije samo netko tko jest, nego netko tko može postati nešto više, netko tko raste. Moramo gledati svaku osobu kao nekoga tko se uvijek može mijenjati, postajati boljim jer to je način na koji Bog gleda svakoga od nas: kao osobu sa punim dostojanstvom, a ne kao pojedinca.

Vrlo ste oštri u kritici političke scene, prozivate i ljevicu i desnicu, koliko se može iščitati iz knjige. Kažete da Crkva ne smije nikoga isključiti. Kako onda razumjeti situacije u kojima vjernici izlaze na ulice i podižu svoj glas za određene vrijednosti ili određene skupine?

Moramo imati na umu da Crkva nije cilj naše vjere. Cilj je Isus, a Crkva je put. Ona je samo put. Zato Crkva ne može biti zatvorena skupina ljudi koji su isti, koji misle isto, koji žive slično. To nije moguće jer Crkva je Crkva samo kada je otvorena svima. Bez posebne kontrole. Ne trebate papire, ne trebate putovnicu, vizu. Želite slijediti Isusa? Dobrodošli u Crkvu. A poslije, kada pokušavate slijediti Isusa, kada pokušavate učiti od njega, tada razumijete i želite preobraziti vlastiti život. Ali to je put, to nije uvjet na početku. I mislim da je Crkva uistinu Crkva kada zna da mora služiti poruci evanđelja, a ne da je ona služena od strane svijeta kao neko božanstvo.

Je li u redu da kršćanin bude politički aktivan? Odnosno treba li poticati kršćane da budu politički aktivni, da vidjeti probleme u svojem društvu i budu aktivni u njihovu rješavanju?

Da, mislim da bi trebali biti politički aktivni. Sjećam se riječi pape Franje s početka njegova pontifikata, upućenih talijanskim studentima koji su studirali politologiju. Rekao im je: „Morate se angažirati u društvu i služiti svome društvu. U politici ćete griješiti - to je sigurno. Tražit ćete Božje oproštenje i pokušat ćete bolje ponovno!“ To je život, ali nikada ne treba odustati.

U kontekstu pretjeranog pojednostavljivanja, u knjizi upozoravate na složenost dijaloga. Što to znači? Jesu li dijalog i stvaranje mjesta susreta težak put?

Da, dijalog je oduvijek bio vrlo težak, a danas postaje još teži jer imate osjećaj da vas onaj koji s vama razgovara osuđuje. Dijalog nije osuđivati drugoga. Često se zaboravlja da je dio dijaloga i slušanje. Slušati drugoga znači slušati ono što ima reći jer vjerujem da ta osoba može biti zanimljiva, da mi ima nešto reći, naučiti me nečemu. Ako želimo započeti dijalog, moramo razumjeti da drugi, čak i ako ne dijeli moju vjeru, moja politička uvjerenja, jezik, posjeduje nešto što od njega mogu naučiti i što mi može darovati. Na taj je način dijalog moguć. U suprotnom, to nije dijalog, to je začarani krug uvreda.

I za kraj, što mislite o budućnosti Europe, o budućnosti dijaloga u Europi, dijaloga s različitima?

Mislim da nema civilizacije bez dijaloga. Dijalog je ključ civilizacije. Dakle, ako uništite ili spriječite sva mjesta dijaloga, istinskog dijaloga, i ako dijalog želite zamijeniti uvredama, osuđivanjem, arogancijom - ubijate civilizaciju. Ako želimo razvijati naše civilizacije kao one koje služe čovječanstvu, moramo prihvatiti da je dijalog prvi uvjet!