Liječnici-junaci u Domovinskom ratu-dr. Miroslav Kinčl

Junaci u bijelom, tako nazivaju naše liječnike koji su sudjelovali na ratištima diljem zemlje tijekom Domovinskoga rata. A među njima je bio  i jedan od naših najcjenjenijih kirurga Miroslav Kinčl. Dvadeset i devet je godina prošlo od vojno-redarstvene akcije "Bljesak" u kojoj su 1. svibnja 1995., u manje od 32 sata, hrvatske snage s oko 7 200 vojnika i policajaca oslobodile zapadnu Slavoniju. U toj akciji sudjelovao je i gost emisije Izaberi zdravlje doktor Kinčl, kao zapovjednik ratnoga saniteta za Zapadnu Slavoniju. 

- Na tom sam području bio od početka, točnije od 19. kolovoza 1991., kada smo oslobodili policijsku stanicu u Pakracu, pa sve do akcije Bljesak 1995. Naime, tadašnji zamjenik zapovjednika Glavnog stožera saniteta general Prodan i ratni ministar zdravstva Andrija Hebrang poslali su me u inspekciju ratišta u Pakracu. Na terenu sam se suočio sa strašnim stanjem te sam odlučio ostati i osnovati u Pakračkoj poljani glavni stožer saniteta Zapadna Slavonija. I tako je počela epopeja bitke za ujedinjenje svih naših snaga: MUP-a, ZNG-a , HOS-a, raznih dragovoljačkih postrojbi.

Ono što je bilo jedinstveno i što tumači kao veliki uspjeh Zapadne Slavonije je da su uspjeli sve sjediniti i postati zajednica koja je dobro funkcionirala.

- Zahvaljujući ponajprije velikim potencijalima specijalnih snaga MUP-a i brigada iz Čakovca, Bjelovara, Varaždina, Križevaca. To je funkcioniralo savršeno, drži doktor Kinčl. Liječnik Kinčl imao je dio izobrazbe potrebne za rat, završio je u Beogradu za rezervnoga oficira saniteta kao doktor. No, od početak je prihvatio novu našu doktrinu i zauzeo stajalište suprotno onome što su ga učili u JNA. 

Ostvarili su fascinantne rezultate preživljavanja s jedne strane, a s druge to je ohrabrilo neiskusne i mlade branitelje na ratištu jer su imali uz sebe ozbiljnije i iskusnije ljude. Na terenu su bile dvije ratne bolnice, u Kutini i u Garešnici. Logistički je sve bilo povezano tako da su se ranjenici zbrinjavali i tijekom bitke, a uvečer operirali. I to je pridonijelo dobrim rezultatima i dalo dugoročnu sigurnost postrojbama. Ratne bolnice čuvala je jedna tenkovska postrojba. Unatoč Ženevskim konvencijama, ratne bolnice bile su glavna meta. 

Igla i Iglice

Ratno ime Miroslava Kinčla bilo je Igla, a njegovu ekipu od četrdesetak medicinara zvali su Iglice. Preživio je nekoliko problematičnih situacija, bio je ranjen te su ga začas, kaže, prozvali čovjekom koji ne može biti ubijen.

- Prve tri godine nisam uopće imao strah, to je nevjerojatno, možda zvuči kao da se hvalim, no ja sam mislio da ne mogu poginuti, iako sam bio ranjen. Tek poslije, nakon jednoga avionskoga napada, kada je zrakoplovna bomba pala pet metara iza naših leđa, tada sam se uplašio. Moja supruga i djeca živjeli su u Zagrebu, pripremili su se na moj odlazak na ratište i snašli su se. Meni je dugo bilo teško to što sam premalo mislio na njih, ali drugačije ne bih preživio.

Stožer saniteta Hrvatske

Stožer saniteta Hrvatske je prema mišljenju doktora Kinčla bio jedna od najbolje organiziranih institucija. Bili su pod upravom MUP-a i s tadašnjim ministrom Vekićem su sve dogovarali i dobili su sve što im je bilo potrebno. Uključili su se i u napade na vojarne, Varaždin, Duboki Jarak, Buna i tamo se opskrbili, kako kaže Kinčl, za „vječni" rat. Dolaskom novih snaga, raspoređivali bi zdravstvene djelatnike tamo gdje ih je manjkalo. Pripremalo se za vojno-redarstvenu akciju Bljesak a kada se krenulo , priča Kinčl, nasilno smo prošli kroz rampu, tolika je bila volja da oslobodimo to područje Zapadne Slavonije.

- Ministar Hebrang poslao je stotinjak vozila za ranjenike. Spremali smo se za dugu i tešku, ogorčenu bitku, no oni su pali šaptom. To je nevjerojatno kako su oni jednostavno pali.

Ženeva i Crveni križ jako su pozorno promatrali što se događa, i nakon akcije i prigodom zarobljavanja i razmjene zarobljenika, te zbrinjavanja neprijateljskih ranjenika u pakračku bolnicu. Doktor Kinčl smatra da su poslije oslobodilačke akcije dobile zeleno svjetlo jer je Bljesak odrađen humanitarno savršeno. 

Povratak s bojišta

Ratna iskustva su šaroliko utjecala na daljnji tijek profesionalnoga puta doktora Miroslava Kinčla. Teško je opisati vlastiti pakao kroz koji čovjek prolazi povratkom doma. Njemu su pomogli supruga, djeca, otac, majka, a najmanje društvo za koje misli da je zaboravilo sve iz rata.

- U tom ludilu nisam se izgubio, vratio sam se knjizi. Iako izranjen, vratio sam se knjizi i svojemu poslu liječnika. U Njemačkoj sam kod najboljega plastičnoga kirurga Nevena Olivarija naučio plastičnu kirurgiju. Učenjem i radom sve se stabiliziralo i zaboravio sam na ratna stradanja. U ratu sam dobio golemu čvrstinu i psihičku snagu. Imam samo lijepa sjećanja o onima koji su prošli kroz naše ruke, moje ruke. Njihovi članovi obitelji moji su pacijenti, i to je jedna zajednica u koju uvijek mogu rado doći.

Cijeli radni vijek doktor Kinčl vodi privatnu praksu koju je prije tridesetak godina otvorio zajedno sa svojim ocem koji je također bio dvije i pol godine na ratištu, i tada vodećom anesteziologinjom prof. Dunjom Grabić sa zagrebačkoga Kliničkoga bolničkog centra, koja mu je dala beskonačnu sigurnost da može operirati i znanja u kojima nije imao iskustva.

I danas liječnik Kinčl rado pomaže ljudima kod stradavanja i ozljeđivanja. Žao mu je što liječnici iz rata, koji su privatnici, ne mogu dežurati u javnim bolnicama, iako su ih stvarali. Sada su izdvojeni iz sustava kao da nisu dovoljno dobri. Drži i da bi trebalo omogućiti braniteljima da se liječe u veteranskim bolnicama u kojima žele i koje su im najbliže mjestu stanovanja. Mladi liječnici su malo upućeni u ratnu medicinu, a s obzirom na geostrateške događaje, ratove u Ukrajini i Bliskom istoku, predlaže da Medicinski fakultet, uz pomoć ratnih liječnika, pouči mlađe generacije kako pomoći sebi i svojemu narodu - ako zatreba.