HNK Osijek - premijere opera "Plašt" i "Sestra Angelica"

U Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku svečano je otvorena 118. kazališna sezona, operama "Plašt" i "Sestra Angelica".

Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku otvorilo je 118. kazališnu sezonu premijerom Puccinijevih jednočinki – operama „Plašt“ i „Sestra Angelica“. Inicijalno je riječ o ideji da se i osječki nacionalni teatar priključi godini kada cijeli svijet obilježava čitavo stoljeće od smrti slavnog talijanskog skladatelja Giacoma Puccinija. Ovo su dvije od tri jednočinke iz slavnog Puccinijevog „Triptiha“. Nedostaje „Gianni Schicchi“, koju je osječka publika mogla gledati 2022. godine kada je postavljena na scenu uz Busonijevog „Arlecchina“. Da će Osijek Puccinija slušati i gledati s početkom nove sezone bilo je odlučeno već krajem one prošle. Nastavno na tu ideju, krenulo se s osmišljavanjem autorske ekipe; i odmah je bilo jasno – mora se ići s onim najboljima! Tako svoj režijski debi u operi ima mlada redateljica Lea Anastazija Fleger, koja je u osječki HNK donijela svježinu i otvorenost ka novome. Fleger je pokazala, ne samo izuzetnu odgovornost pristupa novom projektu, već i sposobnost koju je ponijela režirajući dramska djela pa je tako u njezinu pristupu vidljiva poveznica između režiranja dramskih djela i opere. Naime, Puccinija je usporedila s Čehovim; jer je mlada redateljica vidjela kako se iz scenarija ogledava pravi film pa je tako i režirala – aktualno, zanimljivo, uz puno fantastičnih dramskih situacija. Time vođena, tako je prikazala i razna glumačka stanja; ljudske životne priče uz duboke likove s pravim problemima pa se i to pokazalo kao razlog velikog istraživačkog uživanja pjevača na sceni. Život! Lea Anastazija Fleger za cilj je odlučila postaviti jako dobre glumačke uloge, jer je iznimno puno vremena uloženo u dešifriranje dramskih situacija. Govoreći o „Plaštu“ i „Sestri Angelici“ , riječ je o manje poznatim operama pa je tako svoj dirigentski debi imao i maestro Filip Pavišić. Novo učenje i nova priča. Gotovo je neopisivo i glazbenim znalcima dočarati ruku Filipa Pavišića, pogled u kojemu se činilo kao da pred orkestrom, solistima i zborom stoji upravo Giacomo Puccini. Živ. Osjetila se tuga, žal i bijes kroz glazbu; kao da glazba „boli“ - a sve to uz pomoć puno uspješno izvedenih rubata, promjena tempa u „Plaštu“ do težine samog dirigentskog vođenja u „Sestri Angelici“. Izuzetno fluidno izvedena su sva mjesta koja nisu toliko pitka kao što to imaju druga Puccinijeva djela, a razgovorne dijelove i dijaloge maestro je zaokružio osnaživanjem orkestra kao jednog tijela, postigavši ono što je Puccini zamislio.

Za scenografiju je zaslužan višestruko nagrađivani kazališni, filmski, televizijski i produkcijski scenograf Stefano Katunar, s čijom se idejom iznimno dobro postavila i kostimska priča, koju potpisuje Tea Bašić Erceg. Kostimi su na takav način izuzetno dobro prianjali uz priče koje su pratili. Jednostavnošću koja je pokazala koliko suvremena može biti. Za scenski pokret pobrinula se Maja Huber, dok je oblikovateljica svjetla u ovome projektu Vesna Kolarec. U operi „Plašt“ sva je očekivanja nadmašio Leon Košavić, mladi umjetnik već renomirane svjetske reputacije. Košavić je, uz izuzetnu režiju Lee Fleger, postigao željeno – ušao u ulogu Michelea, iskusnu i stariju ličnost, pogođenu gubitkom djeteta, a onda i ljubavi žene. Košaviću je pripala titula iskusnog i zrelog baritona, koji je kroz arije Michelea i glazbene sekvence „Plašta“ glumački interpretativno te pjevački besprijekorno prenio publici tešku, tužnu i tragičnu priču. Košavić je, pak, jedan od onih koji je u svojoj prvoj verističkoj ulozi glazbu Giacoma Puccinija shvatio i razumio, jer kako je i sam nebrojeno puta izgovorio - Puccinijeva glazba je filmska i grandiozna -. Saživljenost s ulogom u ovakvoj kompletnosti ne viđa se često, a Leon Košavić raritet je kakvog treba čuvati. Mia Domaćina Topalušić utjelovila je ulogu Giorgette; iznimno muzikalna, vokalno posebno snažna, u duetima izuzetno prisutna te uz posebno izražajan osjećaj za splet emocija: tugu majke za umrlim djetetom i ljubav prema novom čovjeku. Uistinu: sve ono što danas možemo vidjeti u stvarnom životu. Ova je solistica bila pravi izbor, uz bogati volumen i obujam glasa, izvanrednu dikciju i oživljenu ulogu.

Izvrstan kao i uvijek, i ovoga puta scenom je suvereno vladao Igor Krišto, u ulozi Luigija. Krišto je ovu ulogu prihvatio onakvu kakva zaista treba biti: stilski uklopivši se baš u pravi verizam koji se osjeti u operi „Plašt“, osjećajući tamnu dramsku temu. Poput Košavića, Domaćine Topalović i Krišto je dio ovog vokalno nadmoćnog tria čija su svjetla pozornice i izvan naših granica.

Libreto „Sestre Angelice“ donosi, pak, nostalgičnost. Sestru Angelicu utjelovila je premijerno Katarina Toplek Horvat, prikazavši nam emociju koja izlazi pod prisilom težine života, spoznaje da postoji sud na zemlji i to od onih nama najbližih. Suočavanje s lažima koje nam na pladanj serviraju, istine koja boli toliko da bi se na emotivnoj skali mogla izmjeriti brojkom više od one kao da nas više nema na ovozemaljskom životu. Tako je i Toplek Horvat uronila u ulogu, a pjevački je iz nje izronilo ono što dosad nismo čuli. Ljepotu u tuzi i obrnuto. „Sestra Angelica“ nosi deskripciju lirske tragične drame koja završava tragično i bolno - samoubojstvom koje se u katoličkoj vjeri smatra najvećim smrtnim grijehom.

Giacomo Puccini skladao je glazbu uz koju doista nitko ne može ostati ravnodušan. Ona vas okupira, zauzme vam misli; već samo slušajući osjetite ono čemu je težio vrhunski Verdijev nasljednik – strastvenost, privlačnost i kulminaciju na vrhuncu arija, u kojima su tako dobro dominirali svi solisti, uz podršku zbora i orkestra. Puccini je želio da publika u njegovoj glazbi osjeti ujedinjenje talijanske tradicije, ali i prštanje emocija kroz dramatične akcente. Zato ga se karakterizira kao stilskog kasnoromantičara, ali i jednim od najsjajnijih skladatelja verističkog smjera; čija je glazba uvijek – opijum ljepote, neovisno o težini radnje. Čak i kada radnja ljubavi nema onaj divan kraj kakvog svi priželjkujemo.

I na kraju ovog – možemo reći - filmskog puta diptiha „Plašt/Sestra Angelica“, ne možemo se ne osvrnuti i zapitati: „Je li moguće da smo zbog ljubavi kažnjeni otuđenjem od onoga što volimo i jesmo li krivi zato što nešto ili nekoga želimo? Je li žrtva nužna uvijek i baš pod svaku cijenu, i to zbog apsurda društvenih koncepata?“ To će pitanje biti možda i ono vječno, ali kada je u pitanju Puccini – uvijek uz prenošenje najdubljih emocija.