Hrvatski radio

Radio Osijek

00:01 / 10.05.2014.

Autor: Amoreta Bajto

Dan progona Nijemaca

HRT logo

HRT logo

Foto: HRT / HRT

Njemačka zajednica Zemaljska udruga Podunavskih Švaba obilježava u Krndiji Dan progona Nijemaca, 11. svibnja, kao spomen na zbivanja nakon završetka II. Svjetskog rata. 11. svibnja 1945. osječke, kao i Nijemce iz drugih slavonskih gradova partizanske su vlasti odveli iz njihovih domova u pokušaju da ih prema odluci predsjedništva AVNOJ-a deportiraju u Njemačku. Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća podno spomen obilježja koje je na mjestima nekadašnjih logora za njemačke civile u Valpovu i Krndiji podigla Njemačka zajednica – Zemaljska udruga Podunavskih Švaba, članovi Zajednice prisjećaju se nevinih žrtava, žena, djece i staraca, koji su u komunističkom pogromu stradali isključivo zbog svoje nacionalnosti.

11. svibnja 1945. osječke, kao i Nijemce iz drugih slavonskih gradova partizanske su vlasti odveli iz njihovih domova u pokušaju da ih prema odluci predsjedništva AVNOJ-a deportiraju u Njemačku. Ista odluka predviđala je smještanje stanovništva njemačkog porijekla u sabirne logore do protjerivanja, te oduzimanje sve pokretne i nepokretne imovine. Tisuće Nijemaca skončalo je u komunističkom pokušaju etničkog čišćenja Jugoslavije, većina u nečovječnim uvjetima sabirnih i radnih logora u Valpovu, Krndiji, Josipovcu i drugima.Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća podno spomen obilježja koje je na mjestima nekadašnjih logora za njemačke civile u Valpovu i Krndiji podigla Njemačka zajednica – Zemaljska udruga Podunavskih Švaba, članovi Zajednice prisjetili su se nevinih žrtava, žena, djece i staraca, koji su u komunističkom pogromu stradali isključivo zbog svoje nacionalnosti. Upravo u sjećanje na taj crni 11. svibnja 1945., početak progona, odabran je ovaj datum, koji se unutar zajednice svake godine obilježava s pijetetom.“Tog su dana u rano jutro svi Nijemci i Austrijanci u roku od 15 minuta pod prijetnjom partizanskog oružja istjerani iz svojih domova s onim što su mogli ponijeti u rukama, te otjerani u sabirne i radne logore u Josipivcu, Krndiji i Valpovu, a proglašeni su krivcima za nacističke zločine”, pojašnjava Vilim Haas, predsjednik đakovačkog ogranka Njemačke zajednice Zemaljske udruge Podunavskih Švaba. O tim se događajima, kako navodi Haas, šutjelo do početka devedesetih godina prošlog stoljeća.

 

Od oko 540.000 Nijemaca koliko ih je živjelo u Jugoslaviji do 1941. godine, oko 95.000 se našlo u sklopu njemačkih, mađarskih i hrvatskih vojnih jedinica, a oko 245.000 Nijemaca je evakuirano u Njemačku prije nego što je Jugoslavija obnovljena pod Titovim režimom. U razdoblju od listopada 1944. do travnja 1945., preostalih oko 200.000 Nijemaca našlo se u Titovoj Jugoslaviji. Još od 1941. do 1944. je u napadima partizana na njemačka naselja okrutno ubijeno oko 1.500 civila. U razdoblju od listopada 1944. do lipnja 1945. okrutno je strijeljano ili na neki drugi način ubijeno oko 9.500 muškaraca i žena.Krajem 1944. oko 8.000 žena i 4.000 muškaraca deportirano je u SSSR. S iznimkom od oko 8.000 ljudi, preostalih oko 170.000 etničkih njemačkih civila (od djece do starijih osoba) je u razdoblju od 1945. do 1948. godine bilo otjerano u logore. Oko 51.000 žena, djece i staraca podleglo je bolestima, gladi, drugim nedaćama. Od ukupno oko 64.000 žrtava u Jugoslaviji u razdoblju od 1941. do 1948., oko 40.000 je dokumentirano imenom i prezimenom. Mirko Tepavac, istaknuti partizanski i komunistički rukovodilac za Banat, osobno je napisao da je jugoslavenska vlada "pobjednički samozadovoljno" izvršila pogrom i genocid nad njemačkom manjinom nakon rata. Neki od najpoznatijih logora za Nijemce nakon rata bili su sabirni logor Velika Pisanica, sabirni logor Josipovac, radni logor Valpovo, Logor Knićanin (Rudolfsgnad) i logor Krndija.

                           

U Krndiji je najprije osnovan logor za ratne zarobljenike (njemački i hrvatski vojnici) i političke zatvorenike Hrvate. U logor za folksdojčere Krndija je pretvorena kada su 15. kolovoza 1945. dopremljeni logoraši iz Velike Pisanice. Logoraši su zatim sami morali ograditi logor bodljikavom žicom. Slijedi kasnije i dolazak novih logoraša. Napušteno njemačko selo Krndija kod Đakova pretvoreno je u logor za preostalo njemačko stanovništvo Slavonije i Srijema, zapadne Hrvatske i bosanske Posavine. Zapovjednik/upravnik logora bio je kapetan Ivan Tomljenović, a zatim Milan Komlenović. Logorsku upravu i stražu činilo je 12 do 14 pripadnika Narodne milicije, od kojih su četiri bile žene, koje su prema iskazima/sjećanjima logoraša bile najokrutnije. Po logoraše dolaze seljaci iz okolnih sela i koriste ih kao radnu snagu za razne poljoprivredne poslove, odnosno iznajmljuju ih za rad i to plaćaju logorskoj upravi. Mnogi seljaci, prema iskazima/sjećanjima logoraša, iskazali su razumijevanje i dali im pomoć u hrani i odjeći. Na tešku sudbinu logoraša utjecali su, osim nepovoljnih uvjeta smještaja, izrazito slaba prehrana, nedovoljna higijena, pomanjkanje lijekova i liječničke pomoći, razne bolesti, te naporni radovi na koje zatočenici nisu bili naviknuti. Umiralo se većinom od bolesti, posebice tifusa, premorenosti, zime i gladi. Od zime 1945./46., posebice od siječnja 1946., počinje harati epidemija pjegavog tifusa i ubrzo poprima zastrašujuće razmjere. Potkraj ožujka ili početkom travnja 1946., nakon poduzetih potrebnih mjera tifus je uklonjen. Ubijanja i smaknuća osim nekoliko slučajeva, koji su nedvojbeni, u logoru Krndija nije bilo. Logoraše su pokapali na mjesnom groblju, mnogi i bez nadgrobnih oznaka ili natpisa. Prema izvješću Ministarstva unutarnjih poslova Narodne vlade Hrvatske, u Logoru Krndija u listopadu 1945. smješteno je 3.500 logoraša, uglavnom starijih osoba, žena i djece, koji se koriste za različite radove. Procjenjuje se da je kroz logor Krndija prošlo oko 3.500 do 4.000 logoraša, te da ih je oko 500 do 1.500 u logoru smrtno stradalo, uglavnom od izgladnjelosti,dizenterije i tifusa.Prema do sada utvrđenim poimeničnim pokazateljima, u logoru Krndija stradalo je najmanje 337 osoba, pretežito starijih osoba, žena i djece. Logor Krndija raspušten je u svibnju 1946. Oni logoraši koji nisu pušteni na slobodu, prebačeni su do kraja svibnja 1946. u druge logore (Podunavlje u Baranji, Tenja/Tenjska Mitnica kod Osijeka, Gakovo u Bačkoj i Logor Knićanin/Rudolfsgnad u Banatu). Odatle su, zatim, upućivani na rad i drugdje. Nakon ukidanja logora Krndija, velik broj preživjelih interniraca ostao je raditi na poljoprivrednim dobrima i u raznim radnim organizacijama

 Misno slavlje u crkvi u Krndiji počinje u 11 sati.