Dr. Radoš - Nikoga ne smije boljeti

Zavod za liječenje boli u osječkom KBC-u s interdisciplinarnim program za liječenje kronične boli jedinstven je zavod u Hrvatskoj u kojoj se obavljaju zahvati na najvišoj razini. Dokaz za to su i radionice, i tečajevi koje prolaze brojni liječnici izvan sustava osječkog KBC-a. Zavod je i Referentni centar za neuromodulaciju u liječenju boli, a mogao bi postati i referentni centar iz multidisciplinarnog liječenja boli kroz biopsihosocijalni pristup u liječenju zdravlja, otkrio je u programu HRT Radio Osijeka Željku Kovačeviću, izv.prof.prim. dr. sc. Ivan Radoš, dr. med. sa specijalizacijom iz anesteziologije, reanimatologije i intenzivnog liječenja, član Akademije medicinskih znanosti Hrvatske.

Što je bol? Može li se izliječiti? Može li se bolestan kralježak ispuhati poput lopte? Postoji li škola za bol? Je li bol imenica ženskog ili muškog roda?, samo su neka od pitanja na koje je odgovorio prim. dr. sc. Ivan Radoš, dr. med.

- Najčešći razlog odlaska liječnicima obiteljske medicine je neka bol.Tek nakon dijagnostičke obrade otkrije se pravi uzrok boli. Često su bolesnici sami krivi zbog svojih životnih navika zašto imaju bol. Pacijenti npr. dođu s bolovima u koljenima, a pacijent ima 150 kilograma. Slična je situacija i sa bolovima u cijelom lokomotnom sustavu. Više će pacijent učiniti za sebe i svoje bolno koljeno ako omršavi 50 kilograma ili barem 20 za kralježnicu, nego sve tablete koje su mu na raspolaganju. Da malo više brinemo o svom zdravlju i boli bi bilo manje, oštro je na početku s pravom krenuo dr.Radoš.

Inače bol je neugodno osjetilno i emocionalno iskustvo povezano sa stvarnim ili potencijalnim oštećenjem tkiva ili se opisuje u smislu takvog oštećenja.

- Ova definicija je zanimljiva jer se u njoj spominje ne samo fizička već i emocionalna bol. Evo još jedne zanimljivosti. Pišući jedan kurikulum za subspecijalizaciju boli htjeli smo odrediti je li bol imenica ženskog ili muškog roda,

je li bola ili boli. Livinisti kažu da je muškog roda ako se odnosi na fizičku bol, a ženskog ako se odnosi na emocionalnu bol.

Koliko se dugo govori o boli kao sveobuhvatnom medicinskom problemu?

- O boli se priča jako dugo. Još je *Bonica u Americi 50-ih godina napisao knjigu o boli, a mi smo po mojoj slobodnoj procjeni takvom pristupu kasnili 30 godina. Moj je pristup vrlo jednostavan, ne treba izmišljati „toplu vodu”. Treba se upoznavati sa svijetom i vidjeti kako izgleda organizacija centara za liječenje boli u svijetu. Dosta sam toga obišao, a najvažniji mi je bio posjet Bostonu 2006. godine. Tamo sam vidio ono čega još nije bilo u Hrvatskoj, što znači inovativno liječiti bol. Posjet Londonu 2013. i dvomjesečni boravak u najvećem centru za liječenje boli u St. Thomas Hospitalu učvrstio me je u nakani da nešto slično probam i u Osijeku.

Niste bili sami i bez podrške. 

- Postojao je Centar za liječenje boli jer je primarijus doktorica Mira Fingler osnovala ambulantu za liječenje boli puno ranije. Temelje smo dakle imali, jer smo 2019. godine proslavili 30 godina postojanja centra za liječenje boli. Osječka je ambulanta za liječenje boli jedna od najstarijih ambulanti u Hrvatskoj.

Treba li i dalje dokazivati da se bol u svojoj osnovi mora liječiti? 

- Sustav je takav kakav je. Uvijek postoje prepreke, no moram priznati da smo uvijek imali podršku ravnateljstva osječkog KBC-ašto je i razlog da smo toliko napredovali. Bez podrške ravnateljstva bolnice to ne bi mogli. 

To znači i da raspolažete vrhunskom opremom i operacijskom dvoranom?

- Opremu koju imamo iznenađuje liječnike i iz drugih poznatijih centara. Primjerice kolegica koja je bila iz ljubljanskog KBC-a poprilično se iznenadila opremom i načinom organizacije Zavoda za liječenje boli u Osijeku. Brojene smo različite liječnike imali na edukaciji iz boli od Kurdistana, do Njemačke, a naravno najviše iz zemalja u okruženju. Upravo mi je ta edukacija kolega najdraži dio mog poziva jer kada kolegama iz drugih bolnica prenesemo znanje ( moje kolege i ja u Zavodu za liječenje boli) i naučimo ih novim zahvatima i postupcima u liječenju boli, i kolege jave nakon nekoliko dana ili mjeseci da su uspješno učinili naučeni zahvat i uspješno smanjili bol nekom bolesniku koji je bol trpio godinama, to je za mene neprocijenjiv osjećaj.

A niste htjeli biti anasteziolog? 

- Anesteziologija je jedna od najstresnijih i najtežih specijalizacija. Spletom okolnosti završio sam na specijalizaciji iz anesteziologije. Iako mi nije bila prva opcija uvijek sam ponosan što sam anesteziolog i svoje kolege anesteziologe neizmjerno cijenim, jer znam koliko truda treba da se završi ta specijalizacija, a osobito koliko je težak svakodnevni redovni ra,d a osobito rad u dežurstvima. Iako se ja od 2004. godine bavim u redovno vrijeme samo liječenjem boli, u dežurstvima sam sve ove godine anesteziolog.

Jeste li pod pritiskom strelovitog napretka tehnologije?

- Tehnologija strašno brzo napreduje u posljednje vrijeme i gotovo da svake godine uvodimo nove minimalno invazivne zahvate u liječenju kronične boli. Uz opremu su još važniji ljudi. Sjajna timska atmosfera u Zavodu za liječenje boli jako je važnakarika i za naš ukupni uspjeh u liječenju naših bolesnika. Ponosim se mojim kolegama anesteziolozima, kao i medicinskim tehničarima, psihologom, fizioterapeutima, radnim terapeutom i administracijom i mislim da je uz ovaj stručni dio, ta pozitivna energija cijelog tima ono što nas čini drugačijima od drugih. Naravno moram spomenuti i fizijatre, nutricioniste, psihijatre i kliničke farmakologe koji su također dio našeg multidisciplinarnog tima u liječenju kronične boli.

Pomažu li primjerice višestruke operacije, na kralježnici? 

- Ispričavam se unaprijed uvaženim kolegicama i kolegama na usporedbi koja mi je pala na pamet. Svakako da je nekada potrebno više puta ponoviti postupak kako bi se našlo rješenje, no mene ponekad višestruke operacije kralježnice podsjećaju na estetske operacije gdje uvijek treba još nešto i neki liječnici ne znaju reći bolesnicima da im na žalost više ne mogu pomoći sa operativnim zahvatom, te je na žalost nakon svake operacije kod takvih bolesnika bol još gora. 

Je li istina da vam je došla pacijentica sa prethodnih 16 operacija? 

- Da imali smo pacijenticu koja je bila na 16 operacija kralježnice. Moram odmah reći da ni jedan operativni zahvat nije učinjen u našoj bolnici. Toj smo bolesnici ugradili stimulator kralježnične moždine, najkompliciraniji i najskuplji postupak koji provodimo u liječenju kronične boli. Stimulatori kralježnične moždine su implantabilni uređaji gdje se elektrode ugrade u epiduralni prostor kralježnice i pomoću baterije koja se ugradi potkožno modulira prijenos bolnog signala prema mozgu i na taj način liječi bol. Bolesnik može sam pomoću daljinskog upravljača povećavati ili smanjivati intenzitet električne stimulacije i na taj način sam kontrolirati svoju bol. Radimo mnogobrojne zahvate na kralježnici od kojih su najčešći radiofrekventna denervacija fasetnih zglobova, blokada ganglia dorzalnog roga,radiofrekventna nukleoplastika diska, epiduralne primjene steroida, epidurolizu, epiduroskopiju itd. Jedna od procedura koju radimo je i Perkutana laserska dekompresija diska koja se radi kod pacijenata koji imaju herniju diska a pomoću laserske energije izazivamo vaporizaciju tj. isparavanje diska i na taj način smanjujemo tlak u samom disku što ima za posljedicu povlačenje herniranog dijela diska i oslobađanje korijena živca od pritiska. Jako pojednostavljeno, sličan sistem je i ako iglu sa špricom zabodemo u loptu i povučemo klip šprice. To će uzrokovati negativan tlak u lopti i lopta će se početi skupljati. Slično se događa i kod PLDD-a i diska.

Skupo?

- Laser stoji oko 50 tisuća eura, a zahvat kod privatnika oko 3000 tisuće eura. U osječkom KBC-u na uputnicu i za naše bolesnike zahvat je besplatan kao i svi drugi

zahvati koje radimo.

A bol na fakultetima i dalje ostaje pomalo postrani? 

- Istina, o liječenju boli se premalo educira na medicinskim fakultetima i na specijalizacijama. Čak i završeni liječnici misle da znaju liječiti bol, a nažalost mnogi ne znaju jer nisu imali dostatnu edukaciju iz liječenja boli. Mnogi pacijenti žive s boli, i umiru u boli, a ne bi trebali. Zbog toga smo u Hrvatskom društvu za liječenje boli pokrenuli inicijativu za užu specijalizaciju medicine boli, gdje bi se pravilno educiralo o boli, kao u centrima za liječenje boli na zapadu. To što ste vi anesteziolog ili neurolog, ne daje vam za pravo da znate liječiti bol, jer je moderno liječenje boli puno više od propisivanja analgetika za bol.

KBC je referentni centar... 

- Referentni centar za neuromodulaciju u liječenju kronične boli, a predali smo i novi zahtjev za referentni centar za multidisciplinarno liječenje kronične biopsihosocijalnim pristupom u poboljšanju zdravlja. Naime mi jedini u Hrvatskoj imamo takav pristup u liječenju boli još od 2014.g.. Riječ je o skupini od desetak bolesnika koji dolaze 4 tjedna i cijeli dan su u Zavodu, kao u školi za liječenje kronične boli. Ovaj oblik liječenja namjenjen je za bolesnike kojima ništa do tada nije uspjeli smanjiti njihovu bol, ni lijekovi ni fizikalna terapija ni naši minimalno invazivni zahvati a ni višestruki operativni tahvati. Pacijenti se detaljno upoznaju s vrstama boli i kako si pomoći. Imali smo preko 100 grupa od 2014. do danas.

Može li se pobjeći od boli? 

-Trebamo mi kao pojedinci napraviti sve da do boli ne dođe. Ako ipak dođe do boli uz stručno medicinsko liječenje potrebno je bolesnika naučiti kako da izbjegne sve one faktore koji spuštaju prag za bol a također ga naučiti kako da u svoj život uvede nova znanja i vještine koji djeluju na pidizanje praga za bol. Istraživanja su pokazala, a i rekli smo ranije da bol nije samo fizička već i emocionalna stoga druženje, šetnja, planinarenje, provođenje raznih vježbi, bavljenje sa nekim hobijem tj čineći sve ono što nam “puni baterije” smanjiti ćemo našu kroničnu bol, poručio je izv. prof.prim. dr. sc. Ivan Radoš, dr.med. odnedavno i član Akademije medicinskih znanosti Hrvatske.

*(John J. Bonica, profesor anesteziologije na Sveučilištu Washington, kojeg mnogi smatraju osnivačem područja ublažavanja boli. Bonica je bio pionir u osvješćivanju,proučavanju i ublažavanju boli svojim istaknutim djelom "Upravljanje boli",objavljenim 1953. godine. Inspiriran pomaganjem ranjenim vojnicima tijekom Drugog svjetskog rata, pionir je upotrebe regionalnih "blokova" kada je bio šef anesteziologije u vojnoj bolnici Madigan u Fort Lewisu 1940-ih. Njegove tehnike pomogle su više od 10 000 vojnika pod njegovom skrbi koji su bili ranjeni u akciji. Njegova misija postala je još osobnija kada je njegova supruga Emma zamalo umrla tijekom poroda njihovog prvog djeteta. Od tog dana nadalje, posvetio se razvoju regionalne anestezije za opstetričku bol. Njegova Emma je bila prva žena na sjeverozapadnoj obali Pacifika koja je primila sada rutinski primijenjenu kontinuiranu epiduralnu analgeziju. Hrvač od najmlađih dana i sjetski prvak upoluteškoj kategoriji trpio je bolove nakon borbi što ga je također usmjerilo u proučavanje tog oblika patnje. U konačnici je probijavši se samostalno kroz život, jer je rođen u siromašnoj obitelji talijanskih migrnata postao 1960. voditelj odjela za anesteziologiju Sveučilišta Washington. Odjel je postao jedan od najistaknutijih u svijetu, razvijajući napredne tehnike za kirurgiju i opstetriciju. Također je osnovao prvu multidisciplinarnu kliniku za bol na svijetu, model koji se oponaša u cijelom svijetu.)