Dr. Radoš - Nikoga ne smije boliti

Zavod za liječenje boli u osječkom KBC-u s interdisciplinarnim program za liječenje kronične boli jedinstven je zavod u Hrvatskoj u kojoj se obavljaju zahvati na najvišoj razini. Dokaz za to su i radionice, i tečajevi koje prolaze brojni liječnici izvan sustava osječkog KBC-a. Zavod je i Referentni centar za neuromodulaciju u liječenju boli, a mogao bi postati i referentni centar u multidisciplinarnom liječenju boli, otkrio je u programu HRT Radio Osijeka Željku Kovačeviću, prim. dr. sc. Ivan Radoš, dr. med. sa specijalizacijom iz anesteziologije, reanimatologije i intenzivnog liječenja, član Akademije medicinskih znanosti Hrvatske.

Što je bol? Može li se izliječiti? Može li se bolestan kralježak ispuhati poput lopte? Postoji li škola za bol? Je li bol imenica ženskog ili muškog roda?, samo su neka od pitanja na koje je odgovorio prim. dr. sc. Ivan Radoš, dr. med.

- Najčešći razlog odlaska liječnicima obiteljske medicine je neka bol. Pacijenti često dođu primjerice, s bolovima u koljenima, a pacijent ima 150 kilograma. Više će pacijent učiniti za sebe i koljeno ako omršavi 50 kilograma ili barem 20 za kralježnicu, nego sve tablete koje su mu na raspolaganju. Da malo više brinemo o svom zdravlju i boli bi bilo manje, oštro je na početku s pravom krenuo dr.Radoš.

Inače bol je neugodno osjetilno i emocionalno iskustvo povezano sa stvarnim ili potencijalnim oštećenjem tkiva ili se opisuje u smislu takvog oštećenja.

- Ova definicija je zanimljiva jer se u njoj spominje ne samo fizička već i emocionalna bol. Evo još jedne zanimljivosti. Pišući jedan kurikulum za subspecijalizaciju boli htjeli smo odrediti je li bol imenica ženskog ili muškog roda, je li bola ili boli. Livinisti kažu da je muškog roda ako se odnosi na fizičku bol, a ženskog ako se odnosi na emocionalnu bol.

Koliko se dugo govori o boli kao sveobuhvatnom medicinskom problemu?

- O boli se priča jako dugo. Još je *Bonica u Americi 50-ih godina napisao knjigu o boli, a mi smo po mojoj slobodnoj procjeni takvom pristupu kasnili 30 godina. Moj je pristup vrlo jednostavan, ne treba izmišljati „toplu vodu”. Treba se upoznavati sa svijetom i vidjeti kako izgleda organizacija centara za liječenje boli u svijetu. Dosta sam toga obišao, a najvažniji mi je bio posjet Bostonu 2006. godine. Tamo sam vidio ono čega još nije bilo u Hrvatskoj, što znači inovativno liječiti bol. Posjet Londonu 2013. i dvomjesečni boravak u najvećem centru za liječenje boli u St. Thomas Hospitalu učvrstio me je u nakani da nešto slično probam i u Osijeku.

Niste bili sami i bez podrške.

- Postojao je Centar za liječenje boli jer je primarijus doktorica Mira Fingler osnovala ambulantu za liječenje boli puno ranije. Temelje smo dakle imali, jer smo 2019. godine proslavili 30 godina postojanja centra za liječenje boli. Osječka je ambulanta za liječenje boli jedna od najstarijih ambulanti u Hrvatskoj.

Treba li i dalje dokazivati da se bol u svojoj osnovi mora liječiti?

- Sustav je takav kakav je. Uvijek postoje prepreke, no moram priznati da smo uvijek imali podršku ravnateljstva osječkog KBC-a što je i razlog da smo toliko napredovali. Bez podrške ravnateljstva bolnice to ne bi mogli. 

To znači i da raspolažete vrhunskom opremom i operacijskom dvoranom?

- Opremu koju imamo iznenađuje liječnike i iz drugih poznatijih centara centara. Primjerice kolegica koja je bila ljubljanskog KBC-a poprilično se iznenadila opremom i načinom organizacije Zavoda u Osijeku. Brojene smo različite liječnike imali na specijalizaciji od Kurdistana i Irana do Njemačke te cijelog prostora bivše države. Najdraži mi je to dio bavljanja ovim pozivom kada nekoga na intezivnom tečaju prve kategorije u operacijskoj dvorani upoznaš sa zahvatom kojeg, ako ima opremu poput naše može izvesti već slijedeći dan u svojoj bolnici. Nije kao na kongresima pričam ti priču.

A niste htjeli biti anasteziolog?

- Da nisam htio biti anesteziolog! Uvijek mi je to na predavanjima bilo stresno, a i anesteziolozi su vam uvijek krivi za sve, ali i spasitelji u kriznim situacijama, liječnici koji reanimiraju pacijenata.

Jeste li pod pritiskom strelovitog napretka tehnologije?

- Tehnologija strašno brzo napreduje u posljednje vrijeme i gotovo da svake godine uvodimo novi minimalno invazivni zahvat u liječenju kronične bol, no važni su ljudi! Sjajna je timska atmosfera u Zavodu i to doprinosi dobrim rezultatima i uspjesima.

Pomažu li primjerice višestruke operacije, na kralježnici?

- Ispričavam se unaprijed uvaženim kolegicama i kolegama na usporedbi koja mi je pala na pamet. Svakako da je nekada potrebno više puta ponoviti postupak kako bi se našlo rješenje, no mene to podsjeća na estetske operacije gdje uvijek treba još nešto

Je li istina da vam je došla pacijentica sa prethodnih 16 operacija?

- Da imali smo pacijenticu koja je bila na 16 operacija, što nije baš tako često, ali nam recimo dolaze ljudi koji su operirani 6-7 puta. Toj smo bolesnici ugradili stimulator kralježnične moždine. ((Stimulatori kralježnične moždine (spinalni stimulatori)su implantabilni uređaji koji se koriste za liječenje kronične boli u lumbalnom dijelu, često nakon operacija, primjenom slabih električnih impulsa. Postoje tri glavne vrste: tradicionalni, punjivi i radiofrekvencijski.)) Radimo i PLDD (PLDD je vrsta operacije u kojoj se laserska sonda umeće u prostor između diskova kralježnice) Perkutana laserska dekompresija diska se radi kod pacijenata koji imaju herniju diska na lumbalnom dijelu kralježnice, kod diska koji je protrudirao (izbočio se) i pritiska često izlazište živca pa pacijent ima klasični išijas i bol koja se širi duž lijeve ili desne noge. Mi kod tog zahvata ulazimo s laserskom iglom u želatinasti središnji dio između dva kralješka i smanjujemo pritisak. Jako pojednostavljeno, iglom u loptu da bi smo isisali zrak iz nje.

Skupo?

- Laser stoji oko 50 tisuća eura, a zahvat kod privatnika i više od 3000 tisuće eura. U osječkom KBC-u na uputnicu. Radimo i nukleoplastiku u vratnom dijelu kralješnice , a u tom zahvatu puštamo radiofrekventnu energiju koja također dovodi do smanjenja tlaka u samom disku i povlačenja samog diska.

A bol na fakultetima i dalje ostaje pomalo postrani?

- Istina, o liječenju boli se premalo educira na medicinskim fakultetima i na specijalizacijama. Čak i završeni liječnici misle da znaju liječiti bol, a nažalost ne znaju. Mnogi pacijenti žive s boli, i umiru u boli, a ne bi trebali. Zbog toga smo u Hrvatskom društvu za liječenje boli pokrenuli inicijativu za užu specijalizaciju medicine boli, gdje bi se pravilno educiralo o boli, kao u centrima za liječenje boli na zapadu. To što ste vi anesteziolog ili neurolog, ne daje vam za pravo da znate liječiti bol, jer za liječenje pojedine boli morate poznavati kompletnu osobu i sve njene dijagnoze.

KBC je referentni centar...

- Referentni centar za neuromodulaciju u liječenju kronične boli, a predali smo i novi zahtjev za referentni centar za multidisciplinarno liječenje kronične boli. Naime mi jedini u Hrvatskoj imamo takav pristup u liječenju boli. Riječ je o skupini od negdje desetak bolesnika koji dolaze 4 tjedna i cijeli dan su u Zavodu, kao u školi za liječenje kronične boli. Pacijenti se detaljno upoznaju s vrstama boli i kako si pomoći. Imali smo preko 100 grupa od 2014. do danas

Može li se pobjeći od boli?

- Ne od svih i ne od svake, no možemo dati sve od sebe da ona dođe što kasnije. Istraživanja su pokazala, a i rekli smo ranije da bol nije samo fizička već i emocionalna stoga družite se, šetajte, planinarite, bavite se nekim hobijem, vježbajte činite sve što puni baterije, poručio je prim. dr. sc. Ivan Radoš, dr. Med., odnedavno i član Akademije medicinskih znanosti Hrvatske.

*(John J. Bonica, profesor anesteziologije na Sveučilištu Washington, kojeg mnogi smatraju osnivačem područja ublažavanja boli. Bonica je bio pionir u osvješćivanju, proučavanju i ublažavanju boli svojim istaknutim djelom "Upravljanje boli", objavljenim 1953. godine. Inspiriran pomaganjem ranjenim vojnicima tijekom Drugog svjetskog rata, pionir je upotrebe regionalnih "blokova" kada je bio šef anesteziologije u vojnoj bolnici Madigan u Fort Lewisu 1940-ih. Njegove tehnike pomogle su više od 10 000 vojnika pod njegovom skrbi koji su bili ranjeni u akciji. Njegova misija postala je još osobnija kada je njegova supruga Emma zamalo umrla tijekom poroda njihovog prvog djeteta. Od tog dana nadalje, posvetio se razvoju regionalne anestezije za opstetričku bol. Njegova Emma je bila prva žena na sjeverozapadnoj obali Pacifika koja je primila sada rutinski primijenjenu kontinuiranu epiduralnu analgeziju. Hrvač od najmlađih dana i sjetski prvak upoluteškoj kategoriji trpio je bolove nakon borbi što ga je također usmjerilo u proučavanje tog oblika patnje. U konačnici je probijavši se samostalno kroz život, jer je rođen u siromašnoj obitelji talijanskih migrnata postao 1960. voditelj odjela za anesteziologiju Sveučilišta Washington. Odjel je postao jedan od najistaknutijih u svijetu, razvijajući napredne tehnike za kirurgiju i opstetriciju. Također je osnovao prvu multidisciplinarnu kliniku za bol na svijetu, model koji se oponaša u cijelom svijetu.)