I poslije Tita-Tito

Knjiga se bavi tematikom koja je vezana uz kraj komunizma i raspad komunističkih sustava u jugoistočnoj Europi. Umjesto „kraja povijesti“, kako ga je tumačio Fukuyama, dogodilo se ponavljanje povijesti. Umjesto preuzimanja zapadnih vrijednosti, obnovili su se retrogradni procesi te se pokazalo da zapadne vrijednosti nije moguće tek tako preuzeti, o knjizi piše Misao.hr.

Prof.dr.sc. Zlatko Kramarić, gradonačelnik Osijeka 1990-2005., zastupnik u Hrvatskome saboru, potpredsjednik Hrvatske socijalno-liberalne stranke, potpredsjednik Liberalne stranke, veleposlanik Republike Hrvatske na Kosovu, u Makedoniji, a od 2019. i u Albaniji predstavio je sinoć u Osijeku u knjižari Nova knjigu ”I poslije Tita-Tito” o kojoj su govorili Josip Vrbošić, Neven Sesardić, Borislav Ristić i Ivica Vuletić .

Intrigantna naslovnica ili obračun?

Djelomice je i marketinški, a djelomice je i obračun. Skloniji sam podnaslovu „historija, sjećanje, trauma”. Budući da nakladnik knjigu mora i prodati, onda se nakladnica Anita Šikić odlučila ipak za taj radni naslov obzirom da, ajde, ima u knjizi i djelomice obračuna, odnosno svođenja računa s nekim ljudima, vremenima i pojavama koje imaju tendenciju da se ponavljaju, pa smo se onda odlučili za taj naslov.

Jugonostalgija?

„Nostalgija: Kratka povijest zaborava”, moja najdraža knjiga, gdje sam pisao, o, po meni, nerazumljivoj količini jugonostalgije. Imama dojam da su oni koji kritiziraju novije procese u hrvatskom društvu zaljubljeni u nešto što je ipak bilo slabije i ispod povijesne razine. U ovoj pak knjizi, tražim odgovor na pitanje, kako to da su hrvatski komunisti, i ne samo oni, prespavali pad Berlinskog zida, kao da se ništa posebno nije dogodilo. Istraživao sam i vidio kako je u tadašnjem hrvatskom Vjesniku, srbijanskog Politici i bosansko-hercegovačkom Oslobođenju događaj prošao poput događaja u kojem se opisuje pad nadstrešnice u nekom gradiću. Nisu ozbiljno shvaćali ni perestrojku ni Gorbačova (program reforme sovjetskog gospodarstva i politike koji je 1987. godine pokrenuo tadašnji čelnik Komunističke partije SSSR Mihail Sergejevič Gorbačov posljednji predsjednik SSSR-a do 1991. godine.), no kada je ubijen Ceaușescu, (rumunjski komunistički diktator ubijen 1989.) onda su vidjeli da bi ipak ti procesi, koji se događaju u istočnoj Europi, mogli i njim naštetiti pa su odlučili raspisati slobodne demokratske izbore. Ni na tim izborima nisu mislili izgubiti, pa su prije toga počeli nadzirati društvene, a naročito ekonomske procese. Poznati su Markovićevi zakoni (Ante Marković, političar i gospodarstvenik, član Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije koji je u ožujku 1989. izabran za predsjednika Saveznog izvršnog vijeća i koji je zajedno sa drugim tadašnjim političarima već ranije pokrenuo zakonske izmjene koje su omogućile prve privatizacije. Primjerice privatizacije Tvornica duhana Rovinj i Zagrebačke banke u studenom 1989. godine), kojim su odjednom od direktora poduzeća pravili uspješne gospodarstvenike.

Živjeli ste i ono, i živite i ovo vrijeme?

Bio sam liberal i u bivšim vremenima. Htio sam i predavati ono što sam pročitao i bio sam jedan od rijetkih koji su već onda postavljali pitanja na koje aktualna vlast nije imala odgovore. Nažalost liberalizam se kod nas doživljavao kao prostor u kojem svatko može, bez mjere, reći sve što želi, pa se to pretvorilo u skup različitih mišljenja, od kojih su neka bila potpuno promašena! Bili smo alternativa u vremenima kada je smo, pomalo, i mi, i društvo bili nezreli za građanske promjene koje su iznjedrili liberali širom Europe. Nismo bili dovoljno Hrvati, optuživani smo da smo kozmopoliti i globalisti, a valja znati da je Hrvatska simpatije, u liberalnim europskim krugovima, primjerice jednog Genchera (Hans-Dietrich Genscher, njemački političar, ministar vanjskih poslova od 1974. do 1992. jedan od tvoraca njemačkog ujedinjenja 1989–90. koji je imao značajnu ulogu u zaustavljanju agresije JNA na Sloveniju i Hrvatsku i u procesu priznavanja državne samostalnosti republika bivše SFRJ.) dobila zahvaljujući i ljudima koji su u Hrvatskoj, u to vrijeme, njegovali liberalni politički narativ.

Znači ipak provokacija?

Nije provokacija, ali se i tako može tumačiti, no svjesni smo kako smo brzo zamijenili liberalno – demokratski način upravljanja sa autoritarnim koji nam se činio civilizacijski zastarjelim i koji ne jamči napredak.