Hrvatski radio

Radio Rijeka

10:51 / 19.02.2022.

Autor: Ana Marija Ilić

Pod dirigentskom palicom Valentina Egela potvrđeni brojni virtuozi simfonijskog orkestra

Sinoćnja večer je opet potvrdila brojne virtuoze u riječkom orkestru, zanimljiva programska rješenja i veliki talent dirigenta Egela.

Sinoćnja večer je opet potvrdila brojne virtuoze u riječkom orkestru, zanimljiva programska rješenja i veliki talent dirigenta Egela.

Foto: Ana Marija Ilić / Radio Rijeka

Anatolij Ljadov je bio jedan od učenika Rimskog-Korsakova nakon čije smrti je nastavio predavati kompoziciju na sanktpeterburškom Konzervatoriju, a Sergej Prokofjev bio je Ljadovljev učenik.

Praizvedba Prvog koncerta za violinu i orkestar u Parizu 18. listopada 1923. u Theatru des Champs-Elysees nije dobro prošla, iako je publika toplo primila djelo, ali su nimalo entuzijastični pariški kritičari očekivali da moderna glazba bude avangardnija. U publici je pak te večeri bio i čuveni violinist Joseph Szigeti, unatoč oštrim reakcijama, nije skrivao vlastito oduševljenje djelom. Godinu kasnije počeo je s turnejama Europom upravo s ovim koncertom. Zabilježio je da ga je privukla "mješavina bajkovite naivnosti i smjelog divljaštva u strukturi" i apsolutno je zaslužan za međunarodnu slavu opusa 19. Prokofjeva. Bisevi su iz publike dozivani u gotovo svim glavnim gradovima Europe, u Rusiji, u SAD-u, Japanu, Kini, Australiji. Kada je Prokofjev teškog srca usred sukoba i ratnih previranja iz domovine otišao 1917. tada je Prvi violinski koncert bio u rukopisu i zamišljen kao skromni concertino, dovršavao ga je putujući, upijajući utjecaje – Tokio, New York, Pariz. Prokofjev je u tri stavka skladao zahtjevno violinističko djelo sanjivih lirskih tema, odlikuju ga blistavi efekti, čujete u njemu i tajanstveno i razigrano i žalosno, groteskno i satirično u scherzu svih scherza, virtuozni pizzicato sve do dirljive pjesme čežnje. Sam je skladatelj djelo podnaslovio „eskapističke vizije” što doista odjekuje u sanjivim slikama kojima se otvara Koncert.


Prokofjev je Rusiju napustio uz službeno dopuštenje i mogućnost povratka, dok je Sergej Rahmanjinov morao pobjeći s obitelji, jedne zimske noći, s nešto malo više od samo odjeće na sebi. Rahmanjinov je još jedan veliki ruski skladatelj koji je emigrirao u jednostavniji, glazbeni svijet napustivši Rusiju zbog nereda Listopadske revolucije 1917. godine, ali sanjajući o povratku. Uskoro, bio je na crnoj listi, postao je stranac ili još gore – zapadnjak. Zabranili su njegovu glazbu u Rusiji, zabranili su i proučavanje i izvođenje njegove glazbe. "Kada sam izgubio svoju domovinu, izgubio sam i sebe. Nemam volje stvarati bez tradicije i ruskog tla pod nogama", zapisao je Rahmanjinov. Doista, prije izgnanstva skladao je preko 40 velikih djela, a između 1918. i 1943. skladao je tek šest djela, no istovremeno upravo u tom je vremenu odsvirao devedeset i dva koncerta samo u Carnegie Hallu, kao velika pijanistička zvijezda. Neutješan, potonuo u depresiju, u tišini svojih sjećanja, a na vrhuncu slave, sklada "Simfonijske plesove" 1940. godine. Bili su posljednje njegovo djelo, praizveo ga je 3. siječnja 1941. godine Philadelphia orkestar. Rahmanjinova ne biste često povezali s plesom, ali svoju je karijeru ipak završio s nizom orkestralnih plesova koji se kreću ka tami, smiraju noći. Rahmanjinov je tri stavka naslovio "Podne", "Sumrak", "Ponoć". Djelo je to što zrači neizvjesnošću i nosi dalje u atmosferu toplog popodneva čije je svjetlo tek u magli, zvona zvone, žice trepere, puhački instrumenti drhte, tek povremeno usmjeren svjetlu, ali privučen tamom, skladatelj originalno i majstorski vodi do snažnog transcedentnog finala u središte tužne duše.


 Između tih završetaka i novih početaka nastajala su djela koja su izvedena sinoć pod dirigentskom palicom Valentina Egela.


Tijekom izvedbe "Začaranog jezera" orkestar je bio vrlo impresivan u brojnim nijansama pianissima i omjeru zvuka udaraljkaša i gudača. Prokofjevo djelo "Prvi koncert za violinu i orkestar u D-duru" traži veliku tehničku spretnost i detaljnu izradu interpretacije jer je kao u brojnim djelima ovaj skladatelj iscrpio krajnje mogućnosti tonaliteta i doveo ga pred urušavanje. Solist Niklas Liepe izveo je svoju solističku dionicu besprijekorno; u naizgled nezanimljivim nanizanim akordima pronašao je tonove koji su u pizzicatu konstruirali frazu te je preuzimao motive orkestra i dao im stilističku definiju romantizma, a sve to učinio je na Guarneri violini iz 18. stoljeća.


Simfonijske plesove orkestar je odsvirao u pomno osmišljenoj interpretaciji koja je pratila događaje iz Rahmanjinovog života dok ih je skladao; depresiju, revoluciju, iščekivanje skorašnje smrti.


Sinoćnja večer je opet potvrdila brojne virtuoze u riječkom orkestru, zanimljiva programska rješenja i veliki talent dirigenta Egela.


Programe Hrvatskoga radija slušajte na svojim pametnim telefonima i tabletima preko aplikacija za iOS, Android i Huawei.