Što povjesničar umjetnosti može reći o najvećem povijesnom potresu u Rijeci?

17. prosinca 2026. navršilo se točno 275 godina otkada je Rijeku razorio potres nakon kojeg se potpuno promijenilo lice grada. U arhivima se još uvijek mogu pronaći dokumenti koji otkrivaju nove podatke o Rijeci i Riječanima tog vremena. 

Povijesne kronike zabilježile su niz potresa u Rijeci i okolici 1750. i 1751. godine. Snažniji potresi počeli su 28. studenoga, a nakon trešnje 17. prosinca svi su stanovnici morali biti smješteni u privremenom naselju izvan gradskih zidina, na području današnjeg Korza. U svibnju 1751. zabilježen je čak i jedan plimni val kojeg je uzrokovao potres.

Uoči obljetnice, u riječkoj gradskoj vijećnici je o istraživanjima na tu temu govorio dr. sc. Mario Pintarić s Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Rijeci.

Naime, u znanstvenoj i široj javnosti još uvijek su poznatiji potres u Dubrovniku 1667. godine te potres u Zagrebu iz 1880. u Zagrebu. Riječki je ostao pomalo u sjeni između tih dvaju godina, pa se u arhivskoj građi još uvijek mogu pronaći do sada neobrađeni podaci. Većina arhivske građe dostupna je u Rijeci, ali ima je i u Zagrebu i u Ljubljani, a zanimljivo je da je, obzirom da je riječ o vremenu Austro-Ugarske, većina dostupna i na njemačkom jeziku i u prijevodu na talijanski.

Sadrži i nekoliko sitnica koje su nadopunule priču o tome što se događalo u Rijeci, prvenstveno 17. prosinca 1750., ali i nakon toga. Priču o tome kako su se Riječani morali suočiti s velikim problemom koji je nastao.

Dr. Pintarić podsjetio nas je da su i prije potresa postojale ideje da je Rijeka stiješnjena unutar dvostrukih srednjovjekovnih bedema. Gradski vijećnici su i prije razmatrali mogućnost da se grad otvori prema morskom lidu, odnosno prostoru što ga danas poznajemo kao Korzo. Čini se da se, nakon što je krenula obnova nakon potresa, a za koju je carica Marija Terezija odobrila novčana sredstva 3. studenoga 1753. godine, doista uvidjelo da je proširenje trebalo napraviti i prije.

Naime, tijekom potresa ljudi su iz grada mogli bježati jedino na sjeverna gradska vrata, koja su se nalazila kod današnje katedrale, nekadašnje isusovačke crkve sv. Vida ili na južna vrata kroz dobro poznati gradski toranj. Carica Marija Terezija dala je tada upute da se izgradi novi grad, ali poslije potresa je to ipak ostalo po strani jer je fokus bio na obnovi grada. 

"Trebalo je obnoviti sve kuće, privatne, obiteljske. Trebalo je obnoviti i sakralne objekte. Dakle, skoro svi sakralni objekti su stradali. Naravno, trebalo je obnoviti i neke simbole grada. To prvenstveno mislim na gradski toranj", govori Pintarić podsjećajući da je sa širenjem grada trebalo čekati do 1762. kada su napravljene neke urbanističke promjene. 

Bilo je to otvaranje novih zapadnih i istočnih vrata, rušenje stare kule sv. Jeronima, gradnja novog kamenog mosta koji je išao preko Rječine prema Trsatu. Tek 1781.-82. su odlučili zatvoriti jarak koji je bio oko gradskih zidina, poznat kao Foše, ispunjen vodom. Tada je nasut teren na kojem su počele nicati nove kuće od kojih su neke ostale sačuvane baš s kraja 18. stoljeća, kuća Vohinci i druge. 

Zanimalo nas je što to danas možemo vidjeti u riječkom prostoru, a da nas izravno podsjeća na potres iz 1750.?

Prije svega, tu je gradski toranj koji je današnji oblik u donjoj zoni dobio smještanjem kipova careva Karla VI. i Leopolda unutar peterostrane atike koju je izveo Antonio Michelazzi. Drugi stvarni podsjetnik je zavjetni oltar riječkih građana u zbornoj crkvi, Assunti - oltar sv. Filipa Nerija i sv. Emigdija.

Povjesničar umjetnosti Pintarić tvrdi da je tu posebno zanimljiva, puno zanimljivija od oltara, oltarna pala ljubljanskog udomaćenog slikara, najvažnijeg u 18. stoljeću, Valentina Metzingera, koja prikazuje upravo ono što su riječani htjeli, a to je zavjet: Filip Neri i sv. Emigdije kod Bogorodice zagovaraju Rijeku koja je prikazana nakon obnove koja se provodila kroz tih nekoliko godina.

Prije pet godina, uz obljetnicu potresa, u emisiji Akademskih kvarat ure razgovarali smo o aktivnoj tektonici Kvarnera s Tvrtkom Korbarom, voditeljem projekta GEOSEKVA i taj je razgovor još dostupan OVDJE. U nastavku poslušajte emisiju u kojoj smo doznali kako povijesni potres može istraživati povjesničar umjetnosti: