S Grobnika do Nordkappa – palcem: 5000 kilometara, 100 auta i pivo od 15 eura!

Kreneš s naplatnih kućica na Grobniku. Imaš ruksak, šator, plinsko kuhalo i palac. Nemaš automobil, autobus, vlak ni avionsku kartu. Cilj je Nordkapp, gotovo pet tisuća kilometara dalje. I imaš mjesec dana.

Upravo su tako Marino Mazor i Tomislav Mađar krenuli na avanturu koja ih je od Grobnika odvela sve do krajnjeg sjevera Europe. Tridesetak dana, više od stotinu automobila, noći u šatoru, norveška hladnoća, kiša, fjordovi, ljudi koje dotad nikad nisu vidjeli – i na kraju Nordkapp.

Marino je svoju priču ispričao u programu Radio Rijeke, a sve je, kaže, zapravo počelo idejom koja mu se po glavi motala već nekoliko godina.

Ove godine je deset godina od moje prve autostop avanture. Tri godine već razmišljam o ovoj i rekao sam – sad je trenutak, ispričao je. Pozvao je nekoliko prijatelja. Bilo je „možda, možda“, sve dok Tomislav nije rekao jednostavno – ajmo.

Doduše, prije puta otišao je na festival, pa se Marino pribojavao jednog sasvim drugog scenarija. Malo sam se bojao što ako se zaljubi, jer je zaljubljive naravi, priznao je kroz smijeh.

Je li se zaljubio, ostalo je nepoznato. Na Nordkapp je ipak otišao.

Prvi autostop – čekali 30 sekundi

Na naplatne kućice na Grobniku dovezli su ih prijatelj i Marinova sestra, izbacili ih s velikim ruksacima i – avantura je službeno počela.

„Bili smo u situaciji: OK, sad smo na početku. Hoćemo li uopće stići do Nordkappa ili nećemo? Bio je malo stravičan osjećaj, ali rekli smo da idemo i da ćemo probati.“ Za prvi automobil nisu se baš načekali. Trideset sekundi.

Dok su još hodali prema naplatnim kućicama, vozač im je već stao i odvezao ih gotovo do slovenske granice. Bio je to prilično dobar znak za putovanje tijekom kojeg će promijeniti više od stotinu automobila.

Od novih vozača do 75-godišnjih gospođa

Tko uopće stane dvojici nepoznatih tipova s ogromnim ruksacima uz cestu? Po Marinovu iskustvu – svakakvi ljudi.

„Nismo imali nijedan problem. Stajali su nam jako zanimljivi, otvoreni ljudi. Sve je zanimalo tko smo, kamo idemo i zašto smo na cesti.“

Raspon godina vozača bio je impresivan. Jedna djevojka vozila ih je četiri sata zavojitim norveškim cestama, a usput im otkrila da je vozački položila – tjedan dana ranije.

S druge strane bile su gospođe starije od 70 godina koje bi ih vozile satima jer im je, jednostavno, dobro došlo društvo. Jedna ih je, prisjetio se Marino, pokupila usred noći.

Nije, međutim, uvijek išlo tako lako. Najgore čekanje proteglo se praktički na dva dana. Nakon cjelodnevnog čekanja uspjeli su prijeći desetak kilometara, a na sljedećoj lokaciji čekali su još šest sati.

„Ja gledam njega, on gleda mene i nitko ne zna što nas čeka. Ako ovako nastavi, nećemo stići za mjesec nego za tri“, prisjetio se Marino.

Pouka autostopa, kaže, prilično je jednostavna: s nervozom ne ide. „Moraš se prepustiti i reći sam sebi: imamo vremena, što se dogodi – dogodit će se.“

Hotel ne postoji, a večera se kuha uz šator

Pravilo putovanja bilo je jasno – prijevoz se ne plaća, hotela i apartmana nema, a restorani su iznimka.

Gdje ih automobil ostavi predvečer, ondje počinje potraga za mjestom za šator. Ako nema vode, traži se rijeka. Slijede plinsko kuhalo, večera, spavanje, jutarnje pakiranje i ponovno – palac gore.

U početku su živjeli na hrani iz vrećica, ali dvojici sportaša to je brzo dosadilo. „Shvatili smo da ćemo ovako putovati tjednima i da ne možemo svaki dan jesti hranu iz vrećice.“

Pa su na plinskom kuhalu završili piletina, brokula, tjestenina, riža i kus-kus. Nutricionistička disciplina, očito, ne prestaje ni nekoliko tisuća kilometara od kuće.

Puno veći problem postalo je vrijeme.

Što su išli sjevernije, bilo je sve hladnije, kišovitije i maglovitije. Na krajnjem sjeveru upozorili su ih čak i na mogućnost snijega – usred kolovoza. Noću se temperatura spuštala između nula i pet stupnjeva. „Hvataš se za noge u vreći za spavanje, griješ sam sebe i to ti je to“, opisao je Marino.

Najviše Tesli, pivo 15 eura

Jedan od zabavnijih podataka cijelog putovanja jest da su se najčešće vozili – u Teslama. Električni automobili u Norveškoj su toliko zastupljeni da Marino procjenjuje kako je oko 90 posto automobila koje su ondje stopirali bilo električno. A ako je prijevoz bio besplatan, neke druge stvari definitivno nisu.

Pivo – oko 15 eura. „Popiti više od jedne pive bio je teški luksuz“, kaže Marino.

Za cijelih 30 dana putovanja potrošili su između 700 i 800 eura po osobi. Osim spomenutog luksuznog piva, dio budžeta otišao je i na nekoliko restoranskih eksperimenata. Probali su, među ostalim, meso kita i soba.

Aurora im se ipak pokazala

Na putu su dobili i jednu neočekivanu nagradu. Iako su bili na sjeveru krajem ljeta, uspjeli su vidjeti prvu polarnu svjetlost te sezone. „Bila je jako bijela, nije bila zelena i nije to bio spektakl koji sam očekivao. Ali vidjeli smo ples Aurore Borealis na nebu.“

A onda – Nordkapp. Nakon mjesec dana puta i gotovo pet tisuća kilometara napokon su stigli do točke prema kojoj su cijelo vrijeme dizali palac. nije bilo filmskog pada na koljena.

„Osjećaj je bio olakšanje. Od početka smo govorili da nama nije bitan cilj nego putovanje. Sam cilj bio je skoro pa trivijalan. Fjordovi, priroda, ceste i ljudi koje smo upoznali – to je zapravo bilo ono što nas je ispunilo.“

Na Nordkappu su zato napravili ono što se mora: popili pivo, nazdravili, dali si pet, zagrlili se, fotografirali – i počeli razmišljati kako će natrag.

„Ako osjetiš loš vibe, ne ulaziš“

Unatoč više od stotinu ulazaka u automobile potpunih stranaca, tijekom ovog putovanja nisu imali neugodnih iskustava. Ipak, Marino ima pravila kojih se drži.

Kada stopira sam, fotografira registraciju automobila i šalje je osobi kojoj vjeruje. Kada putuje s nekim, dovoljan je loš osjećaj jednog od njih da u automobil ne uđu. „Ako bilo tko osjeti da nešto nije dobro, ne ulazimo. Moraš vjerovati instinktu.“

Roditelji su, naravno, imali nešto drugačiji popis pravila. Da ne sjede na rubovima fjordova. Sjedili su. Da ne spavaju na hladnome. Spavali su cijelo vrijeme u šatoru.

Marino kaže da je svoje roditelje tijekom posljednjih deset godina već naviknuo na „ludosti“, dok se Tomislavovi tek polako privikavaju.

Što autostop nauči čovjeka o ljudima?

Možda najljepši dio cijele priče ipak nema veze ni s Nordkappom, ni fjordovima, ni polarnom svjetlošću. „Pokazalo mi je da su ljudi generalno dobri“, kaže Marino.

Stopirao je već u brojnim dijelovima svijeta – od Europe do Bliskog istoka, Kolumbije i Indonezije – i kaže da su mu se dosad gotovo uvijek događale dobre stvari.

A je li ga mjesec dana šatora, hladnoće, stopiranja i više od stotinu nepoznatih automobila izliječilo od ovakvih ideja? Naravno da nije.

„Vratio sam se avionom u Zagreb i gledam – čovječe, pa ja bih sad mogao stopirati do Portugala.“

Ideje se, priznaje, već roje. Jer kad jednom shvatiš da je Nordkapp udaljen oko 4.500 kilometara, počneš računati što je još na sličnoj udaljenosti. Kairo. Teheran. Pa onda malo dalje...

Čini se da palac još neko vrijeme neće na godišnji.

Poslušajte zanimljivu priču: