Film "Matić poljana – život ili smrt" na kontroverze odgovara svjedočanstvima

Memorijalom Mira – 26 smrznutih partizana u Mrkoplju, ove je godine 61. put obnovljeno sjećanje na pripadnike partizanske vojske, stradale na predjelu Matić poljane tijekom goranske snježne mećave 1944. godine. Posebnost svečanosti bila je promocija dokumentarno-igranog filma "Matić poljana – život ili smrt", na kojem je autor Rasim Karalić radio dulje od desetljeća, prikupljajući te snimajući kamerom autentična svjedočanstva preživjelih .

Rad na filmu trajao je dvanaest godina. Toliko je bilo potrebno da se prikupe svjedočanstva neposrednih sudionika tragičnih događaja, te arhivska građa, odnosno dotad nastali filmski materijali o toj temi. 

Rasim Karalić ističe kako je u vrijeme nastanka projekta imao sreću da je još uvijek desetak svjedoka ratne tragedije bilo živo. Sretna je okolnost bila i ta što se prije četrdesetak godina tom temom bavio i pokojni riječki filmaš Bernardin Modrić, te da je Karalić od njega i Croatia filma uspio ishoditi suglasnost za korištenje arhive. 

Nakon svega, nameće se zaključak da je filmski projekt pokrenut u posljednji trenutak, jer je od desetak ljudi čija su svjedočanstva snimljena, nedavnu premijeru doživio tek Franjo Jelušić, kojem je sada 101 godina. 

Karalić ističe da nije bila dragocjeno samo Jelušićevo životno svjedočanstvo, već i njegovo mišljenje o gotovom filmu. Posljednji živi svjedok ratne tragedije je istaknuo kako se njegov iskaz nadopunjavao s onim što su o davnom događaju rekli ostali akteri, a Karalić u tome nalazi potvrdu kako je udovoljio osnovnom kriteriju dokumentarizma i težnji da stvarne događaje prikaže na objektivan i istinit način. 

Naime, oko uzroka tragedije na Matić poljani desetljećima su se u javnosti postavljala brojna pitanja. Temeljni razlog leži u činjenici da su se tom temom bavili ljudi koji nisu poznavali povijest, a bilo je i onih, koji su joj pristupali, želeći povijesne činjenice prilagoditi političko-ideološkim ciljevima, ne mareći mnogo o tome što se doista dogodilo. Karalić o svemu nije želio izreći osobni sud, već se u rješavanju nekih kontraverzi dosljedno oslanjao na iskaze neposrednih svjedoka. 

Nakon svega, nameće se zaključak da je tragično stradavanje u snježnoj mećavi bilo posljedica niza nesretnih okolnosti, ali pritom ne treba zanemariti niti ljudski faktor i mogućnost pogrešne procjene da se krene na marš u nepredvidivim zimskim uvjetima. Odgovorni nisu dobro procijenili tjelesnu spremnost iscrpljenih vojnika za višesatno pješačenje, kao i činjenicu da vrijeme u Gorskom kotaru krajem veljače zna biti vrlo nepredvidivo i promjenjivo. 

Na žalost, poklopili su se svi najgori preduvjeti za tragediju. Iako iscrpljeni, vojnici su na dugi marš krenuli po sunčanom vremenu, no ono se samo nekoliko sati kasnije znatno pogoršalo, navodi Karalić filmske iskaze svjedoka, te dodaje kako se i danas, nažalost, na spomenuti događaj često gleda kroz prizmu politike, a zanemaruje činjenica da se radi o velikoj ljudskoj tragediji. 

Upravo su tragične priče najzahtjevnije u filmskom dokumentarizmu, jer njihovi akteri ponekad nevoljko govore o proživljenom. Tijekom susreta s preživjelima autor je ipak uspio dobiti autentične iskaze, te saznati stvari koje sudionici desetljećima nisu spominjali čak niti članovima svojih obitelji. Možda je to, kaže autor, bila posljedica želje preživjelih da, na kraju životnog vijeka, ipak detaljno progovore o onome što im se dogodilo. 

Rasim Karalić je autor brojnih dokumentaraca o goranskoj povijesti i tradiciji, i zato ga, kaže, smeta što se, unatoč pozivu, na premijeru filna nije odazvao nitko iz srednjih škola Gorskog kotara. 

Ujedno, tijekom stvaranja svojih filmova često se suočava s izazovima pri otkupu arhivske građe, jer na njegove zamolbe za potporom goranske lokalne samouprave rijetko odgovaraju, a nastanak netom promoviranog filma pomogle su tek Općina Mrkopalj i Primorsko-goranska županija. Poslušajte razgovor: