Ratko Rudić: Treba znati podnijeti uspjeh

Dodjelu nagrade natječaja tvrtke GDi za projekt unapređenja kvalitete i zaštite voda, koju je osvojila riječka Gimnazija Andrije Mohorovičića, u RiHUB-u, uveličao je predavanjem Ratko Rudić, najuspješniji trener svih vremena. O tome svjedoče četiri zlatne olimpijske medalje, po tri svjetska i europska prvenstva i nebrojeni klupski trofeji.

Prošao je Rudić sve kontinente, trenirao brojne ekipe, reprezentacije i svugdje ga je pratio vrhunski uspjeh. 

Jedna od najvećih vaterpolskih legendi, Španjolac Manuel Estiarte, nazvao ga je Marullero - lupež koji krade i otima, ali na inteligentan način. Rekao je to u kontekstu činjenice da je sedam puta izabran za najboljeg svjetskog igrača, ali nije osvojio nijedan trofej. U tih sedam godina Rudić je uzeo sedam trofeja, pa mu poklanjam i ova moja priznanja, rekao je Estiarte.

Iz Hrvatske je Rudić odlazio i vraćao se i nije uvijek bilo lako...

"Najviše problema sam imao po povratku u Hrvatsku", kaže Rudić, "jer tu su mnogi imali prigovore na moje metode: bi li ovo mogli s manje truda, bi li ovo mogli drugačije, ovako, onako... No ,ja sam ustrajao na mom sistemu rada koji garantira uspjeh. To se, uostalom, vidi po rezultatima. I to odmah. Za razliku od nekih drugih područja, u sportu ne možete lagati. Među prvima sam počeo angažirati psihologe, analitičare i druge stručnjake, ono što je danas u pripremama već uobičajeno."

"Posebnu sam pozornost obraćao na stvaranje timskog duha i na pristup tzv. liderima u ekipi. Imate više vrsta vođa. Obično se misli da je to onaj ko najbolje igra i da najviše golova, no taj ne mora bit uopće koristan na velikim natjecanjima. Puno više vrijedi onaj koji zna reagirati u kriznim situacijama, to je vođa", tumači Rudić.

Upitan za njegovu kontroverznu metodu priprema u kojima sudjeluje jedan igrač viška koji će na kraju ostati doma, kaže: "Da, to je taj surovi princip da najjači opstaju i surovi trenutak, najteži za trenera, kad moraš nekome priopćiti da ne ide na natjecanje. Bilo je tu različitih reakcija, od ljutnje do depresije, ali ja bih uvijek i tom jednom igraču zahvalio nakon uspjeha, jer i on je bio dio ekipe koja je to postigla."

"Još jedno važno pravilo koje sam uveo i dosljedno primjenjivao", kaže Rudić, "je da se nakon uspjeha, koji svi žele prisvojit i istaknut svoj doprinos, obavezno prestaje pričat o tome. Ne gledamo unatrag, samo unaprijed. Sve se briše i idemo iznova u novi podvig."

"To je, uostalom, način da se podnese uspjeh i da se ostane na vrhu, što je puno teže nego doći do njega", zaključio je.

Na pitanje koje su mu najdraže medalje, kaže - tu su uvijek prva i zadnja: ona iz Los Angelesa 1984., kad smo pobijedili favoriziranog domaćina i ona iz Londona 2012. kad smo se prošetali turnirom tako dominantno da to do tada nije viđeno. 

Prisjeća se Rudić i bazena na Školjiću za koji ga vežu predivne uspomene, jer je ondje 1967. sa splitskim Jadranom osvojio državno prvenstvo, iako su Mladost i Partizan bili veliki favoriti. 

Poslušajte razgovor emitiran u emisiji Valovi na valovima: