Kako su se Merle i Kezele popeli na Kilimandžaro...

Poznavatelji planina kažu kako uspon na najviši planinski vrh Afrike, 5895 metara visoki Kilimandžaro, nije tehnički težak, niti alpinistički zahtjevan, poput uspona na većinu najpoznatijih vrhova svijeta. Međutim, boravak na toj nadmorskoj visini, zbog manjka kisika, prijeti pojavom vrlo ozbiljnih simptoma visinske bolesti. Unatoč tome, svoj san o odlasku na planinski krov Afrike nedavno su ostvarila dvojica planinara iz Delnica.

Delnički planinari Marino Kezele i Josip Merle su san o Kilimandžaru sanjali nekoliko godina, a glavna zapreka njegovom ostvarenju bila je pandemija koronavirusa. Kako se pandemijska situacija počela popravljati, tako je konačna odluka donijeta tijekom neformalnog druženja uz kavu. Međutim, jedno usputno druženje vrlo brzo je potaknulo ozbiljne pripreme za ekspediciju, koju nije bilo nimalo jednostavno isplanirati. 

Za početak, nakon leta od Zagreba preko Amsterdama do Nairobija u Keniji, na posljednjoj etapi putovanja avionom između Kenije i Tanzanije, koja traje tridesetak minuta, prethodila su puna dvadeset i četiri sata čekanja na kenijskom aerodromu. 

Dakako, afrička planinarska priča prilično se razlikuje od europske i za nju su potrebne nešto opsežnije pripreme vezane uz nabavu svih potrebnih stvari. Ali, pogleda li se organiziranost tijekom prihvata planinara i organizacije uspona, u tome nadležni u Tanzaniji nimalo ne zaostaju za sličnim europskim destinacijama. 

Ulazak na zaštićeno područje Kilimandžara se strogo nadzire, te je tamo moguće doći jedino uz posredovanje agencije. Takav pristup i planinarima olakšava odlazak u ekspediciju, jer je sve, do najsitnijih detalja, unaprijed organizirano na najvišoj razini. Usputna prenoćišta tijekom višednevnog pješačenja prema krovu Afrike su iznimno kvalitetna. Sve skupine prate logistički timovi sastavljeni od vodiča, nosača opreme i kuhara, pa ni o kvaliteti hrane ne treba brinuti. 

Ipak, uspon je veliki izazov za svakog planinara, zna li se da je KIlimandžaro čak tisuću metara viši od europskog Mt. Blanca. To ponajprije nameće dvojbu vezanu za prilagodbu organizma nadmorskoj visini, jer ona znatno nadmašuje razinu koju je moguće dosegnuti u Europi. 

Posljednja etapa uspona na Kilimandžaro je posebno zahtjevna. Osim činjenice da se radi o visini iznad pet tisuća metara, gdje se itekako osjeća manjak kisika, treba pješačiti po sipkom pijesku, pa je u jednom satu moguće prevaliti relaciju od najviše jednog kilometra. Srećom, planinare iz Delnica cijelim je putem pratilo povoljno vrijeme, a i činjenica da žive u brdovitom kraju olakšala im je prilagodbu uvjetima na KIlimandžaru, pa nisu osjećali pretjerano jake simptome visinske bolesti. 

Nakon svega, ističu da su afričko iskustvo spremni, bude li moguće, ponoviti. Poslušajte njihovu priču: