Zovi doktora: Kako prepoznati prve znakove demencije i kada potražiti pomoć?

Demencija nije neizbježan dio starenja, a rano prepoznavanje simptoma može biti ključno za pravodobnu dijagnozu i liječenje. O razlikama između uobičajene zaboravljivosti i demencije, mogućnostima liječenja te izazovima s kojima se suočavaju obitelji u emisiji Zovi doktora na Radio Rijeci govorila je neurologinja izv. prof. dr. sc. Vladimira Vuletić iz Klinike za neurologiju KBC-a Rijeka.

Zaboravljanje imena ili povremeno traženje prave riječi ne mora nužno upućivati na bolest. Međutim, ponavljanje istih pitanja u kratkom vremenu, zaboravljanje važnih informacija, gubljenje u poznatom prostoru ili teškoće s obavljanjem svakodnevnih zadataka koje je osoba prije samostalno obavljala mogu biti znakovi upozorenja.

Kako je istaknula dr. Vuletić, jedna od ključnih razlika između uobičajene zaboravljivosti i demencije jest utjecaj na svakodnevno funkcioniranje. Demencija je progresivan poremećaj koji može utjecati na pamćenje, komunikaciju, donošenje odluka i sposobnost obavljanja svakodnevnih aktivnosti.

Promjene ne moraju početi isključivo problemima s pamćenjem. Kod nekih oblika demencije prvi znakovi mogu biti promjene ponašanja, povlačenje iz društva, gubitak interesa, sumnjičavost ili ponašanje koje je prije bilo neuobičajeno za tu osobu. Takve promjene razlog su za liječničku procjenu.

Rano prepoznavanje otvara mogućnosti liječenja

Alzheimerova bolest najčešći je uzrok demencije, ali postoje i drugi oblici, među kojima su vaskularna i frontotemporalna demencija te demencija s Lewyjevim tjelešcima. Važno ih je razlikovati jer se mogu razlikovati i simptomi i pristup liječenju.

Neurologinja je naglasila i važnost utvrđivanja drugih mogućih uzroka kognitivnih teškoća. Nedostatak određenih vitamina, primjerice vitamina B12, problemi sa štitnjačom i depresija mogu izazvati simptome koji nalikuju demenciji, a neki od tih uzroka mogu se liječiti.

Napredak dijagnostike omogućuje i ranije prepoznavanje Alzheimerove bolesti. Uz postojeće metode, poput analize likvora, razvijaju se i krvni testovi koji mogu pomoći u otkrivanju karakterističnih promjena.

Posebno važan pomak predstavljaju nove terapije usmjerene na beta-amiloid, protein povezan s razvojem Alzheimerove bolesti. Prema riječima dr. Vuletić, takve terapije mogu usporiti napredovanje bolesti kod dijela pacijenata, osobito u ranim fazama. Ne predstavljaju izlječenje i nisu prikladne za sve oboljele, a u vrijeme emitiranja emisije njihova primjena u Hrvatskoj još se očekivala.

Iako na dob i genetske predispozicije ne možemo utjecati, postoje čimbenici rizika na koje možemo djelovati. Dr. Vuletić istaknula je istraživanja prema kojima bi se znatan udio slučajeva demencije mogao prevenirati ili odgoditi promjenom načina života.

Među važnim čimbenicima su redovita tjelesna aktivnost, kvalitetan san, uravnotežena prehrana, održavanje društvenih kontakata i učenje novih stvari. Važno je i pravodobno liječiti povišeni krvni tlak, poremećaje masnoća i šećera u krvi te probleme sa sluhom.

Posebno je naglasila da za očuvanje kognitivnih sposobnosti nikada nije kasno početi usvajati zdrave navike. Aktivno korištenje mozga, druženje i briga o općem zdravlju važni su u svim životnim dobima.

Kako razgovarati s osobom koja odbija liječničku pomoć?

Jedan od najvećih izazova za obitelji jest situacija u kojoj osoba primjećuje ili pokazuje promjene, ali odbija otići liječniku. Razlozi mogu biti strah, sram ili zabrinutost zbog mogućeg gubitka samostalnosti.

U takvim situacijama važno je izbjeći optuživanje i nametanje dijagnoze. Umjesto rečenice "Ti moraš liječniku", može pomoći objasniti da bi pregled olakšao brigu članovima obitelji ili da bi se njime provjerile druge tegobe.

Dr. Vuletić istaknula je važnost komunikacije i uvažavanja osjećaja osobe. Čak i kada su kognitivne sposobnosti narušene, emocionalne reakcije ostaju važne.

To je osobito bitno kada osoba s demencijom više ne prepoznaje članove obitelji ili zamjenjuje djecu i unuke. U takvim situacijama preporučuje se ne inzistirati na ispravljanju i suočavanju s činjenicama jer to može izazvati dodatnu uznemirenost. Umjesto toga, korisnije je mirno reagirati, prihvatiti emociju osobe i nježno preusmjeriti razgovor.

Kada samostalan život više nije siguran?

Procjena može li osoba s kognitivnim teškoćama i dalje živjeti sama zahtijeva posebnu pozornost. Potrebno je pratiti može li sigurno uzimati lijekove, pripremati obroke, upravljati novcem, donositi odluke i prepoznati opasne situacije.

Rizici uključuju pogrešno uzimanje terapije, ostavljanje uključenog štednjaka, nesigurnu vožnju i izloženost financijskim ili internetskim prijevarama. Ako osoba više ne može pouzdano procijeniti što je sigurno, potrebno je razmotriti dodatnu pomoć i nadzor.

Odluka o smještaju u ustanovu ili organiziranju cjelodnevne skrbi može biti emocionalno teška za obitelj. 

Ipak, kako je istaknula neurologinja, važno je voditi računa i o sigurnosti osobe s demencijom i o iscrpljenosti članova obitelji koji skrbe o njoj.

Ako primijetite trajne promjene u pamćenju, ponašanju ili svakodnevnom funkcioniranju, prvi korak je javiti se obiteljskom liječniku. On može procijeniti stanje i uputiti pacijenta na daljnju obradu.

U KBC-u Rijeka djeluje Centar za kognitivnu neurologiju, u kojem se provodi multidisciplinarna procjena uz sudjelovanje neurologa, psihologa, logopeda, fizioterapeuta i radnog terapeuta, ovisno o potrebama pacijenta.

Poslušajte cijelu emisiju Zovi doktora: