Predstavljanje Fiamengovih knjiga

Predstavljanje grafičko-pjesničke mape "Zaotočeni" dvojice otočnih autora - grafičara Nikole Skokandića i akademika Jakše Fiamenga bit će u srijedu, 3. prosinca 2014. u 19 sati u Galeriji Emanuel Vidović, Poljana Kraljice Jelene u Splitu. Fiamengove knjige bit će predstavljene i u rodnoj mu Komiži, u Spomen domu u petak, 5. prosinca u 20:30 sati, u sklopu proslave Dana grada Komiže. Evo što nam je akademik Jakša Fiamengo kazao o tim predstavljanjima knjiga.

O grafičko-pjesničkoj mapi ZAOTOČENI:

Blistati i biti

Držeći u rukama grafičko-pjesničku mapu Zaotočeni koju su zajednički oblikovali Nikola Skokandić i Jakša Fiamengo, morate naći spone koji su tu dvojicu umjetnika vršnjaka povezale, povrh njihova dugogodišnjeg prijateljstva i otočnog rođenja. Jer, na prvi pogled, riječ je o oprečnim pogledima na iste zavičajne slike i doživljajnost mora i otočnog svemira. Fiamengu je zavičaj apsolutno utočište i istodobno najkrhkiji prostor. 
Njegovi soneti spajaju se u jedinstveni leksikon jadranskih i mediteranskih simbola koji su u interpretiranju jednako neiscrpni koliko je stvarno nepojmljiva ljepota o kojoj on piše kada priča o otocima i kopnu (“od kojega uvijek bježe”), o moru i kiši, o povijesti pod olujom i u bonaci… U nizu sonetnih vijenaca nepresušne inspiracije koje Fiamengo godinu za godinom publicira, i ovaj donosi neke uistinu antologijske stihove, koji su nam toliko bliski da nam se čine otrgnutima s vlastitih usana, a znamo da ih nikad sami ne bismo mogli skovati; ili kao da su prevedeni, autentičnom pjesničkom snagom, iz golemog rezervoara slika arhetipskog sadržaja, poput početnog soneta Otoci još plove, koji nas podsjeća na iskaze tolikih moreplovaca koji su 
gledali kako otoci uistinu plove. (“Za jake oluje čitav se otok tako potrese da se pokrene, jer je otok vrlo malen i nije dovoljno velik” piše, na primjer, jedan njemački hodočasnik u renesansno doba za otočić Sveti Andrija…) U Fiamenga se takve kinetičke slike suprotstavljaju ili preklapaju s infinitivnima,
bezvučnima. U čudu smo pred rimama u kojima “sve sja u ulju i pliva u bonaci”, gdje je konačno
najvažnije “blistati i biti”, što je i najdublja mediteranska maksima.
Skokandićeve grafike građene su od drugačije poetske tvari, rukopisnim automatizmom, bez biranja i sofisticiranja. Idu u zakup ekspresivnome, dapače – nadrealnome. Njegovi ljudi-otoci, osovljeni na uskim prugama morskog horizonta, izgledaju poput kakvih metafora gubitka. Skokandićev profinjeni grafički metier koji smo dosad poznavali, dobio je ovdje monokromatsku ekstatičnost i gotovo skulpturalnu strukturu. Konture i epiderma ovih aktova (koji kao da dolaze s Uskršnjih otoka) umjetnik izjeda kao što val izjeda svoju hrid, svaki put drugom snagom i na drugi način. Ima tu “teškog govorenja”, ali i sočne igre s 
komponiranjem kadra, pa i dekorativnosti, kao na primjer u Ribanju – koje stoji uz Jakšin sonet Jeziku u slast, čije završne tercine daju zajedničku kodu čitavoj mapi:
Primiti dar sipe, blagoslov šampjera,
U šparu i kirnji začet pjesmu slasti
- Zar se slavlju može naći bolja mjera?
Sa svim tim na vatru; gradele već žare
Kao luč u noći kad se jezik časti
I u nove riječi ulijevaju stare.

Joško Belamarić