Redateljica Kraljice lopte i vojnikinja Kristina Grubiša: Vojska te tjera da budeš najbolja verzija sebe

Redateljica, djelatna vojna osoba, mlada žena iz Drvenika koja sluša heavy metal, piše poeziju i govori o disciplini gotovo jednako strastveno kao o kazalištu — Kristina Grubiša ostavila je snažan dojam gostovanjem u emisiji „Ima jedan svijet“ na Radio Splitu.

Kako je nastala „Kraljica lopte“

Kristina nam je otkrila kako njezin prvi susret s „Kraljicom lopte“ seže nekoliko godina unatrag, još u vrijeme studija, kada je na Muzičkoj akademiji sudjelovala u režiji fragmenata hrvatske glazbene baštine.

Jedan od tih fragmenata bila je arija Mile iz trećeg čina Tijardovićeve operete.

– To je tada jako dobro prošlo. Vidjela sam koliko publika reagira na taj materijal i počela se pitati kako je moguće da „Kraljica lopte“ nije ozbiljnije prisutna na sceni – rekla je.

Prisjetila se trenutka kada je prolazila Splitom i ugledala poznati grafit „Kraljice lopte“.

– Gledala sam taj grafit i mislila: kako se nitko ne bavi ovim djelom? Hajduk i Tijardović su dio identiteta Splita i Dalmacije – kazala je.

Tada je odlučila sama otići tadašnjem intendantu splitskog HNK-a i pitati ga što će kazalište napraviti s tim projektom.

– Rekla sam mu: „Pa dobro, što ćemo s tim?“ – prisjetila se kroz smijeh.

Voditeljicu emisije zanimalo je odakle joj toliko samopouzdanja s 28 godina da sama dolazi intendantu i traži tako veliki projekt.

– Mislim da sam osoba koja konstantno traži izazove i voli izlaziti iz komfor zone – odgovorila je.

Sama pokucala i Dolenčiću

To nije bio prvi put da sama otvara vrata.

Još kao studentica odlučila je pronaći redatelja Krešimira Dolenčića, čiji je rad željela pratiti.

– Saznala sam gdje drži klasu, popela sam se u Gavellu na zadnji kat, pokucala na vrata i rekla: „Ja sam Kristina Grubiša i želim gledati što radite“ – ispričala je.

Dolenčić ju je tada primio, a kasnije joj postao mentor kroz niz godina rada na opernim projektima.

Grubiša kaže kako su zatvorena vrata sastavni dio umjetničkog života.

– To se događa stalno. Bitno je vjerovati u sebe i imati opciju A, B, C, D… i nastaviti dalje – rekla je.

„Kraljica lopte“ kao priča o Mediteranu

Govoreći o samoj predstavi, istaknula je kako je proces bio iznimno zahtjevan jer gotovo da nije postojala jasna referenca za obnovu operete.

– Mi nismo imali gotovo ništa. Morali smo istraživati stare bilješke, dolaziti na stadion, proučavati materijale i praktički detektivski slagati cijelu priču – objasnila je.

To je posveta Mediteranu. Ne samo Hajduku nego cijelom tom prostoru i mentalitetu – kazala je.

Od umjetničke akademije do vojnog roka

Jedan od najzanimljivijih dijelova razgovora bio je onaj o vojsci.

Grubiša je otkrila kako je još od srednje škole željela otići na vojni rok, a odluku je donijela nakon godina rada u umjetničkom svijetu. Na služenje vojnog roka je otišla prije 2 godine jer je, kaže, tražila novi izazov i izlazak iz komfor zone.

– „Htjela sam test. Htjela sam da me se testira i bila sam spremna na to“ – rekla je.

Dodala je i kako je privukao mentalitet koji je u vojsci pronašla i zato je nakon specijalizacije ostala u sustavu Oružanih snaga kao vojnikinja. 

– „Jako mi se svidio taj zdravi mentalitet da konstantno treba raditi na sebi i truditi se biti najbolja verzija sebe.“

Otkrila je i kako joj je upravo to počelo nedostajati u dijelu umjetničkog svijeta.

 „Sklekovi nisu kazna nego nagrada“

Posebno zanimljiv je bio je dio razgovora o fizičkim pripremama za vojni rok, a Kristina je priznala da prije priprema nije mogla napraviti ni jedan sklek.

Na pitanje postoje li „sklekovi za kaznu“, odgovorila je potpuno drugačije od stereotipa koje ljudi obično imaju o vojsci.

– Ne, ne, ne. To nisu kazne. To su nagrade – rekla je kroz smijeh.

Objasnila je da fizički napor vidi kao dokaz osobnog razvoja.

– Radiš na sebi. Pomičeš svoje granice. To je ono što je meni vrijedno u cijeloj priči – istaknula je.

„U maloj sredini čim odskačeš — problem si“

Jedan od emocionalno najsnažnijih dijelova razgovora bio je onaj u kojem je Kristina Grubiša govorila o odrastanju u Drveniku kraj Makarske i osjećaju nepripadanja u maloj sredini.

Opisala je sebe kao djevojku koja je odmalena odudarala od okoline. – „Bila sam alternativka, slušala punk i heavy metal, gutala knjige i filmove“, rekla je.

Priznala je da se često osjećala drugačijom i isključenom.

– „Bilo je nas par koji smo imali drugačije interese, ali u maloj sredini čim si malo drugačiji stvori se problem.“

U razgovoru je posebno zanimljivo opisala mentalitet malih mjesta kroz metaforu „remećenja ritma“.

– „Svako remećenje tog nekog ritma je problem. Daj nemoj nas remetit, pusti… Ajmo popit kavu i ništa drugo.“

Po njezinu mišljenju, zajednica često doživljava svakoga tko odskače kao prijetnju postojećem stanju.

– „To se gleda kao neka uzurpacija postojećeg statusa.“

Kaže kako je upravo taj osjećaj bio jedna od tema autorskog projekta „Beštije“, koji je radila s mladim glumcima iz Dalmacije.

– „To su različita mjesta, ali imaju puno zajedničkih nazivnika.“

Od opere do heavy metala

Tijekom emisije Kristina Grubiša birala je glazbu — od Davida Bowieja i Eminema do heavy metala i ženskog punk benda Wet leg. 

Za Bowieja je rekla da ju inspirira njegov umjetnički rizik i stalna spremnost na promjenu, dok za rap kaže da ga doživljava kao poeziju i snažno izvedbeno sredstvo.

Posebno voli heavy metal jer, kako kaže, nosi snažnu energiju i direktnu emociju.

– „To su pjesme koje te dignu ujutro“ – rekla je kroz smijeh.

Ako ste propustili posljednju emisiju Ima jedan svijet koja se emitira četvrtkom iza 18 sati i subotom iza 16 sati, poslušajte je sada!