Udruga Kurnatari: „Ne tražimo slobodan ribolov, nego pravo da nastavimo živjeti svoju tradiciju“

Udruga Kurnatari upozorava na sve veće probleme s kojima se suočava domicilno stanovništvo Kornata. Osim nemogućnosti prakticiranja tradicijskog ribolova, otočani upozoravaju na nestajanje krških pašnjaka, sve manje ovaca i izostanak sustavne podrške države. „Ne vjerujem u dobru zaštitu prirode bez suradnje s lokalnim stanovništvom“, poručuje tajnica udruge Marina Čeprnja.

Tradicijski ribolov generacijama je bio neizostavan dio života na Kornatima. Dok su dani prolazili u teškom radu na poljima, maslinicima i pašnjacima, noći su bile rezervirane za ribarenje. Danas, međutim, stanovnici koji žele uloviti ribu za vlastite potrebe nailaze na zakonska ograničenja zbog kojih više ne mogu prakticirati tradicionalni način ribolova svojih predaka.

Upravo na taj problem upozoravaju Udruga Kurnatari i Udruga Ričjak s Mljeta, koje traže zakonsko rješenje kojim bi se domicilnom stanovništvu omogućilo očuvanje ribarske tradicije. O toj temi, ali i o mnogo široj problematici života na Kornatima, razgovarali smo s tajnicom Udruge Kurnatari Marinom Čeprnjom.

Udruga osnovana radi zaštite domicilnog stanovništva

Kako objašnjava Čeprnja, Udruga Kurnatari nastala je iz potrebe da se zaštite prava autohtonog stanovništva i očuvaju izvorne vrijednosti kornatskog otočja.

„U jednom trenutku počeli smo se osjećati ugroženo od same zaštite. Ne zato što smo protiv zaštite okoliša, nego zato što je u cijelu priču trebalo uključiti i čovjeka koji je stvorio taj krajolik“, ističe.

Prepoznatljivi kornatski suhozidi, krški pašnjaci i današnji izgled otočja nisu nastali sami od sebe. Stoljećima ih je oblikovao čovjek, krčeći kamen, gradeći suhozide, uzgajajući ovce i obrađujući zemlju.

Upravo je očuvanje te kulturne i tradicijske baštine jedan od temeljnih ciljeva udruge, koja smatra da zaštita prirode ne smije zanemariti ljude čiji je način života stvorio krajolik kakav danas poznajemo.

Tradicijski ribolov izvan zakonskog okvira

Jedan od najvećih problema s kojima se suočavaju kornatski otočani odnosi se na mogućnost tradicijskog ribolova. Kako pojašnjava Čeprnja, takav je oblik ribarenja godinama bio moguć uz posebne dozvole i korištenje tradicionalnih alata.

Prekretnica se dogodila 31. prosinca 2014. godine, kada je, u sklopu usklađivanja hrvatskog zakonodavstva s europskim propisima, ukinuta kategorija malog ribolova namijenjenog osobnim potrebama.

Iako Zakon o morskom ribarstvu i dalje spominje tradicijsko ribarenje, a Ministarstvo kulture prepoznalo ga je kao nematerijalnu kulturnu baštinu, u praksi ne postoji odgovarajući zakonski okvir koji bi stanovnicima omogućio njegovo održavanje.

Poseban problem predstavlja razlika između tradicijskog i rekreativnog ribolova.

„Mi se zapravo ne rekreiramo. Naši stari Murterini i ostali otočani cijeli su dan radili u polju, a noć je bila rezervirana za ribarenje. Mreža stajačica bacala se u sumrak, a dizala rano ujutro. Od nečega ste morali preživjeti i nešto ste morali jesti“, objašnjava Čeprnja.

Upravo su mreže stajačice, jednostruke i trostruke, kao i vrše, parangali i drugi tradicionalni alati, činili osnovu takvog načina ribolova.

Međutim, današnji propisi o rekreativnom ribolovu ne dopuštaju korištenje mreža, što znači da otočani ne mogu nastaviti prakticirati ono što je generacijama bilo dio njihova identiteta.

„Mreža je naš osnovni tradicijski alat. Kada nam je ona ukinuta, izgubili smo velik dio onoga što čini naš način ribolova i naš identitet“, naglašava.

Ne traže ribolov za sve, nego pravo domicilnog stanovništva

Kurnatari ne traže mogućnost neograničenog ribolova za sve posjetitelje Kornata, nego posebno regulirano pravo za ljude koji su povijesno i životno vezani uz otočje.

Takav bi sustav, smatraju, trebao jasno definirati tko može ostvariti pravo na tradicijski ribolov, koje tradicionalne alate smije koristiti te pod kojim uvjetima. Pritom bi trebalo spriječiti mogućnost zlouporaba i izdavanja dozvola osobama koje nemaju stvarnu povezanost s Kornatima. Ulov bi bio namijenjen osobnim potrebama, bez mogućnosti prodaje.

Udruga je o mogućim rješenjima razgovarala i s predstavnicima Ministarstva, a kao primjer dobre prakse proučavali su modele iz Francuske, Grčke i Italije.

Posebno im je zanimljiv primjer talijanskog zaštićenog morskog područja Torre del Vachetto, gdje je pravo na ribolov omogućeno lokalnom stanovništvu koje koristi tradicionalne brodove i alate.

„Mi čak nismo tražili ono što imaju oni. Tražili smo samo da imamo pravo baciti mrežu, da nismo u prekršaju, da se ne osjećamo kao kriminalci i da imamo što jesti kada smo šest mjeseci na otoku“, poručuje Čeprnja.

Dodaje kako smatra da suvremeni oblici ribolova, uključujući korištenje sonara, podvodnih pušaka i drugih naprednih alata, mogu predstavljati ozbiljniju prijetnju ribljem fondu od ograničenog tradicionalnog ribolova za vlastite potrebe.

Kornatski pašnjaci sve više zarastaju

Problemi otočana ne završavaju na moru. Jednako zabrinjavajuća situacija odvija se i na kopnu, gdje su stočarstvo, poljoprivreda i maslinarstvo desetljećima održavali prepoznatljiv izgled Kornata.

Prema riječima Čeprnje, sve manji broj ovaca, uz pojavu čaglja i druge promjene, dovodi do ubrzanog zarastanja krških pašnjaka gustim raslinjem.

„Ako se ovako nastavi bez pomoći države, za nekoliko godina mogli bismo imati Mljet ili makiju, a ne suhi krški pašnjak i vizuru Kornata na koju smo navikli“, upozorava.

Smatra da je nužna ozbiljna pomoć države kako bi se održali pašnjaci i sačuvala obilježja zbog kojih je otočje proglašeno nacionalnim parkom.

Poseban problem imaju i poljoprivrednici koji su svoja gospodarstva uključili u sustav ekološke proizvodnje. Naime, pojedini vlasnici suočili su se s promjenama vezanima uz utvrđivanje granica pomorskog dobra, zbog kojih su morali smanjivati poljoprivredne površine na kojima su prethodno preuzeli višegodišnje obveze.

Takve promjene, objašnjava Čeprnja, mogu dovesti do problema s ispunjavanjem obveza prema sustavu potpora, pa čak i do potrebe vraćanja već isplaćenih sredstava.

Unatoč svemu, dio OPG-ova i dalje opstaje, ponajprije zahvaljujući najupornijim otočanima.

Kornati i Murter neraskidivo su povezani

Jedan od dodatnih izazova u definiranju kriterija za ostvarivanje prava na tradicijski ribolov jest specifičan način života kornatskih obitelji.

Čeprnja podsjeća da su Kornati i Murter povijesno funkcionirali kao jedinstvena životna cjelina. Godine 1896. četrnaest ljudi iz Zaglava, Murtera i Betine kupilo je Kornat i okolne otočiće, koji su služili za ribarenje, stočarstvo i maslinarstvo, dok se velik dio infrastrukture nalazio u Murteru.

Zbog toga današnje administrativne kategorije prebivališta ne odražavaju uvijek stvarni život otočana.

Prema popisu stanovništva iz 2021. godine, na Kornatima je bilo prijavljeno 14 stanovnika, no stvarni broj ljudi koji ondje provode velik dio godine znatno je veći.

„Moji roditelji, primjerice, po sedam mjeseci žive na Kornatima. Gdje je njihovo prebivalište – na Kornatima ili u Murteru? Mi smo općina koja bi trebala imati neko posebno rješenje jer ljudi imaju vlasništvo i život vezan uz oba mjesta“, objašnjava.

Upravo zato smatra da je prije donošenja bilo kakvog modela potrebno ozbiljno definirati kriterije koji bi prepoznali stvarnu povezanost ljudi s otočjem.

„Ne vjerujem u zaštitu prirode bez suradnje s lokalnim stanovništvom“

Kurnatari žele biti partneri državi u očuvanju Kornata, a ne promatrati kako se odluke donose bez uključivanja ljudi koji ondje žive i rade.

„Ne vjerujem u dobru zaštitu bez suradnje lokalnog stanovništva. Ljude najprije morate educirati i osvijestiti. Neće turisti dolaziti gledati ono što ste uništili“, poručuje Čeprnja.

Smatra da država mora više ulagati u edukaciju, suradnju i uključivanje domicilnog stanovništva u upravljanje zaštićenim područjem, ali i dosljednije provoditi propise.

Posebno ističe kako je apsurdno da stanovnici koji su generacijama održavali otočje danas nemaju osjećaj da su ravnopravni partneri u njegovoj zaštiti.

Udruga je o navedenim problemima razgovarala s predstavnicima Ministarstva, a prema riječima Čeprnje, postoji načelno razumijevanje za njihove zahtjeve. Ipak, konkretni sastanci i dogovori još uvijek nisu realizirani.

Bez ljudi nema ni Kornata kakve poznajemo

Na kraju razgovora Marina Čeprnja upozorava da bi nastavak ovakvog stanja dugoročno mogao dovesti do nestanka upravo onih vrijednosti zbog kojih su Kornati postali nacionalni park.

Ako nestanu tradicionalno stočarstvo, poljoprivreda i ribarstvo, nestajat će i kulturni krajolik koji su generacije otočana stvarale i održavale.

„Više nećete imati vizuru kakva je danas. Smatram da bi se dugoročno mogao ugasiti i sam smisao nacionalnog parka jer nećete imati više što štititi“, upozorava.

Udruga Kurnatari stoga nastavlja čekati konkretne korake nadležnih institucija, nadajući se da će se otvoriti prostor za razgovor i pronalazak rješenja.

Njihova poruka pritom je jasna: zaštita prirode i očuvanje tradicije ne bi smjeli biti suprotstavljeni ciljevi. Naprotiv, Kornati su upravo zahvaljujući ljudima koji su ondje živjeli, radili i stvarali dobili svoj današnji prepoznatljivi izgled. Bez njihova uključivanja teško je zamisliti i njihovu budućnost.