Književni kanon 2124.

Je li književni kanon održiv i hoćemo li ga uopće imati za stotinu godina? Kako se složiti oko najboljih naslova, tko o tome odlučuje i na temelju kojih kriterija? Jesu li današnji srednjoškolci uopće sposobni pročitati kanonska djela? To su samo neka od pitanja o kojima je raspravljalo petnaestak domaćih i stranih sudionika: književnika, znanstvenika, prevoditelja i izdavača na Zagrebačkim književnim razgovorima – manifestaciji koju je još 1969. na inicijativu Slavka Mihalića pokrenulo Društvo hrvatskih književnika. 

Mnogo neknjiževnih čimbenika utječe na recepciju, a potom i kanonizaciju pisca, upozorila je u svom izlaganju mađarska književnica Krisztina Tóth, počevši od same osobnosti pisca, njegove umreženosti i vlastitog marketinga, preko medija i politike.

- Ako pisac počne razmišljati o tome, stvari bi mogle završiti jako loše. S jedne strane on ili ona ne može pisati, a s druge će početi pokušavati odgovoriti raznim zamišljenim očekivanjima umjesto da se osloni na vlastitu intuiciju. U mojemu unutarnjem kanonu, pisci na vrhu su oni koji posve jasno vide ono što se oko njih događa i sposobni su razumjeti probleme nastanka kanona. A opet, začudno, kadri su se odmaknuti i od tržišta i od političkih očekivanja. Nije to laka zadaća, jer biti neovisni umjetnik ranjiva je pozicija. Mislim da je ipak bolje biti ranjiv nego sluga.

 "Književnost će doći do kraja. Za stotinu godina više neće biti kanona". Teze su koje je u svom eseju iznio germanist sa Sveučilišta u Beču Walter Fanta te pobrojao čimbenike na njemačkom govornom području koji vode u tom smjeru: izdavaštvo je u rukama velikih koncerna i knjižarskih lanaca koji slijede isključivo tržišnu logiku, marketinški sustav forsira jedan ili dva naslova kao uspješnice, književna kritika samo je još jedan aspekt tržišnih strategija, tekstovi se sve više konzumiraju na internetu, prevladavaju prijevodi američkih bestselera, a estetski diskurs profesora književnosti masa čitatelja ni ne primjećuje. Situaciji ne pomaže ni kultura otkazivanja ni nepreglednost golemog broja novih izdanja, upozorava Fanta.

Niz kanonskih djela nastala su kao otpor kanonu, podsjetila je prevoditeljica i promotorica naših pisaca u Francuskoj Chloe Billonn te se založila ne samo za što otvoreniji nego i za nadnacionalni kanon.

- Ne treba umanjivati ulogu drugih kultura i uzvisivati jednu, već one trebaju međusobno komunicirati, poručila je.

Dubravka Ugrešić zasad je jedina naša autorica koju je prevela na francuski, a uživa status kanonske autorice, ali i drugi autori koje prevodi s vremenom imaju šansu to postati.

- Moja je sreća da kao prevoditeljica s politički i ekonomski manje moćnih jezika prevodim jako dobre tekstove dok se s engleskog primjerice prevodi sve i svašta.

Među autorima koje je prevela je i Kristian Novak čiji romani zasigurno ulaze u kanon hrvatske književnosti, a i on je na skupu iznio svoja razmišljanja o pojmu kanona i to iz triju perspektiva: kao jezikoslovac, kao pisac i kao građanin. Romanopiscu u njemu je nešto teže nego jezikoslovcu koji slijedi znanstvene principe. Nema dobrog pisanja bez intenzivnog čitanja, ističe. U tu svrhu izgradio je svoj intimni kanon koji je „poput playliste, kompasa i spremnika pogonskog goriva“. Intimni se kanon ne poklapa i ne treba poklapati ni sa jednim službenim kanonom, tumači Novak.

- Treba ga slagati bez ikakvih skrupula i elitizma kojemu svi pomalo težimo pa onda jako teško u učenom društvu priznajemo da nismo pročitali Joyceova Uliksa. Ja sam probao deset puta i nisam došao do kraja. Priznajem i sramim se. U taj kanon treba ići sve ono što je u piscu pokrenulo lavinu koja ga je usmjerila prema pisanju. Tu će biti mjesta za kanonizirana djela i autore, naravno da kod mene ima mjesta i za Kafku, i za Krležu, i za Andrića i za Dubravku Ugrešić, ali isto tako i za fantastično ispisane scenarije filmova i serija, ne sramim se priznati, za mainstream i za zabavnu književnost. Primjerice, u strukturi fabule koja mi treba da mi se narativ ne raspadne i koja mi pomaže da u tekstu bude što manje mene autora, a što više književnosti, više sam naučio iz dobre serije i stripa, iz medija koji slabo trpe digresije i samodopadne autorske idiosinkrazije. Taj intimni kanon ponekad ima čitave opuse autora, ponekad samo pojedino djelo, ponekad doslovno jednu jedinu rečenicu, pjesmu ili dramski dijalog. Važno je da budu odabrani pomno i sebično. Oni bi trebali oprimjerivati one momente kad se naš autorski identitet, neko naše misleće i osjećajuće biće potpuno otvori i izvrne pod tim podražajem koji može iznjedriti samo dobra umjetnost.

- Tom se kanonu vraćam kad god me zadesi bilo kakva čitateljska ili spisateljska kriza i taj moj intimni kanon je relativno stabilan. Humor, ako išta znam o njemu, naučio sam od Kishona, Zvonimira Baloga, Gorana Tribusona, Ivana Kušana, iz tinejdžerskih knjiga o Adrianu Moleu i taj će se dio mog pisanja mijenjati samo rubno, ako uopće.

Pristupiti kanonu najteže mu je kao građaninu i ocu troje djece kojem je silno stalo do kvalitetnog obrazovanja u zemlji. Raspravu o tome poslušajte u emisiji Signatura.