Kristian Novak: Pišem priče kad ne znam odgovore na bitna pitanja

Književnik Kristian Novak, nakon što je dobio godišnju državnu nagradu Vladimir Nazor i regionalnu nagradu Meša Selimović, u subotu će u Zaboku primiti i nagradu „Ksaver Šandor Gjalski“ za svoj roman „Slučaj vlastite pogibelji“ (OceanMore, 2023.). Kaže kako to nije ni slutio po izlasku romana, a kako je tada govorio podsjetili smo se u intervjuu koji je dao za emisiju Signatura.

Roman je inspiriran smrću mladog policajca Dine Molnara pod sumnjivim okolnostima. Nakon što je prijavio korupciju u policiji, pronađen je mrtav, policija tvrdi da je počinio samoubojstvo, ali istraga je bila traljava. Nažalost, ne živimo u zemlji koja uživa veliko povjerenje u institucije. Je li književnost jedan od mogućih izlaza iz osjećaja potpune nemoći? 

- Knjiga je nadahnuta stvarnim događajem i sve što sam saznao o tom slučaju služilo mi je samo kao odskočna daska za moje izmaštavanje u romanu. Namjerno sam pobrisao i zakamuflirao bilo kakav put prema prepoznavanju, ali opet sam htio da ostane zapisano da je ta osoba postojala i da su osobe koje su ga okruživale još uvijek među nama. Sad imam priliku reći ono što već dugo vjerujem jer su policajci bitne figure i u mojim prijašnjim romanima, ne samo zato što imam puno prijatelja u tom sustavu, nego i zato što me taj sustav fascinira. On nam je s jedne strane jako potreban, a s druge je disfunkcionalan i čini mi se da je u krizi već neko vrijeme. Čujem da je sve manje zanimanja za Policijsku akademiju i to će prije ili kasnije dovesti do negativne selekcije. Ovo je dobra prilika da se progovori koliko policijskom sustavu treba podrške, kako ih treba platiti da bi dobili poštovanje koje zaslužuju i da bi časno obavljali posao koji je izuzetno težak. Pratio sam slučaj Dine Molnara deset godina, to je nešto što se zbilo 2013. i dugo nisam imao ideju da ću od toga napraviti roman. To je bilo nešto što mi je bilo blisko samo zato što sam iz Međimurja i zato što me pogodila ne samo sudbina tog mladog policajca nego i cijele te obitelji. Njegov se otac dugo borio da se dobiju odgovori i da se jasno kaže da nije sve bilo kako treba. S druge strane lik brata policajca koji ostaje i dalje raditi u tom sustavu i ne samo da ostaje raditi u tom sustavu, nego je izvrstan i odlikovan policajac, to me osobito pogodilo - činjenica da među nama postoje tihi, samozatajni, časni i kvalitetni ljudi.

Je li vijest o romanu i po njemu napravljenoj kazališnoj predstavi došla do obitelji i prijatelja mladog policajca? Zasigurno postoje i oni kojima nije drago što je udahnut novi život toj priči?

- Siguran sam da postoje ljudi kojima nije drago, ali zasad dobivam isključivo pozitivne komentare, pa i od ljudi koji su poznavali mladića i koji su zadovoljni što je priča na neki način, pa makar i u književnosti, dobila epilog, nekakvu zadovoljštinu, obitelj koja je prošla kroz sito i rešeto ovo desetljeće, dobila je barem to da pamtimo što je bilo, da ne zaboravimo. Naravno da ima i onih kojima se neće dopasti što se o tome razgovara, ali još jednom ponavljam, svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna i nenamjerna.

Kompromisi na koje u životu pristajemo – to je jedna od važnih tema u ovom romanu: počevši od pristajanja na nepravde i podčinjavanje postojećim društvenim odnosima moći kako bi nam život bio lagodniji pa do samog izbora bračnog partnera. Koliko treba biti spreman na kompromise? Koje bitke treba biti? Gdje je zdrava granica? Kako ne biti žrtva, ali ne biti ni počinitelj? Kako ostati vjeran sebi, a preživjeti?

- Jooj, ovo je desetak pitanja od kojih svako zaslužuje jedan poduži esej, pa možda čak i knjigu koju bih ja vrlo vjerojatno napisao da znam odgovore na ta pitanja. Gdje je zdrava granica, koliko kompromisa je dovoljno? To ovisi o toliko vanjskih čimbenika. Zapravo, pišem priče kad ne znam odgovore na takva, vrlo bitna pitanja i onda promatram likove koje stavljam u teže situacije, nego što se ja nalazim. Promatram kako bilo od kukavice postaje hrabar čovjek, bilo od hrabrog čovjeka postaje kukavica, od lojalnog čovjeka izdajica ili obratno. Kako se pod pritiskom ti moji likovi mijenjaju. Pisanje je moje istraživanje i moj poligon da vidim što ja zapravo mislim o ljudskoj prirodi i što mislim pa možda čak i o sebi. Iako mi se čini, posebno u ovoj priči, da sam pisao o ljudima koji su kud i kamo hrabriji od mene.

Više poslušajte u emisiji Signatura.