Književnost je odgoj i obrazovanje duše

U emisiji Što je klasik? urednice Karoline Lisak Vidović gostovao je Alain Finkielkraut ugledni francuski filozof i esejist, član francuske Akademije, borac za očuvanje europske humanističke kulture i kritičar suvremenog društva, moderniteta i obrazovanja. Književnost je odgoj i obrazovanje kaže on. Omogućuje čitatelju razviti suosjećanje i razumijevanju za složenost ljudske prirode. Protuteža je površnosti i praznini u našem vremenu otpor pojednostavljivanju svijeta i njegovoj brzini, prostor dubine, sporosti i slobode.  

Još je u knjizi "Pametno srce" pisao da bez književnosti milost pametnog srca bila bi nam zauvijek nedostupna referirajući se na onu poznatu molitvu kralja Salomona koji je upućivao molitve Bogu ne bi li mu dao pametno srce kako bi mogao razlučivati dobro od zla.

 -Smatram da je molitva kralja Salomona sjajna, a za nju sam čuo čitajući Hannu Arendt. Međutim, ja je osobno ne mogu uputiti Bogu jer je za mene, nažalost, nebo prazno. Lijepa je ideja pametnog srca zbog toga što pokazuje da afekt i koncept moraju biti povezani. Koncept se ne može razvijati na temelju nijemog srca. On može prosvijetliti srce i može se sam po sebi pokrenuti zahvaljujući afektima. Jako sam osjetljiv na Proustovu rečenicu koju je Gilles Deleuze često citirao: Ideje su nadomjestak za tugu. Meni je osobno književnost potrebna kako bih bolje razmišljao, ali i kako bih bio dirnut. Književnost je umjetnost koja povezuje pojedinačno stanje s velikim problemima ljudskog postojanja. Jedino književnost uspijeva u tome, zato je tako važna i zato osjećam potrebu za uranjanjem u velika književna djela.

U emisiji govori o svojim omiljenim piscima između ostalog o Marcelu Proustu za čija djela kaže da su škola osjetljivosti.

- Da, naravno, to je škola osjetljivosti. Osjetljivost samu po sebi treba produbiti. Osjetljivost zahtijeva cijelu lepezu osjećaja koji se mogu razviti. I upravo nam to pruža književnost. Milan Kundera u jednoj od svojih knjiga govori o koncentracijskom logoru Terezín, o Theresienstadtu . Bio je to logor koji je bio nacistički izlog za Crveni križ, za budaletine iz Crvenog križa, u kojem su uvjeravali Crveni križ da dobro postupaju s logorašima. Naravno, velik broj logoraša iz Theresienstadta poslije su deportirali u Auschwitz i istrijebili. Međutim, oni su u logoru uživali u relativnoj slobodi. Ondje su skladali glazbu, održavali koncerte,izvodili kazališne predstave. Dok se zapravo njihov život svodio na sukob krvnika i žrtve,oni su htjeli iskoristiti slobodu, makar ona bila obmanjujuća,kako bi se izdignuli i kako bi osjećali sve ono što ljudska duša može osjećati. Trebamo zapamtiti lekciju logoraša iz Terezína.

 Neki susreti mijenjaju život a njegov je kaže Finkielkraut promijenio susret, odnosno intervju s poznatim češko-francuskim piscem Milanom Kunderom. Susret s Kunderom bio je za mene apsolutno presudan.

-Bio je to susret u dva dijela. Prvo su to bile knjige. Pročitao sam "Šalu" u vrijeme kada je objavljena u Francuskoj. U kolovozu 1968. s raskošnim Aragonovim predgovorom. Nakon gušenja praškog proljeća Aragon je govorio da se u Čehoslovačkoj događa intelektualna i kulturna Biafra. Stoga sam solidarno i aktivistički odlučio pročitati Šalu i tek sam malo-pomalo otkrio beskrajno bogatstvo tog romana,njegovu ironiju i lakrdiju.Činjenica je da on nadilazi svaki oblik aktivizma. Zatim se dogodio stvarni susret. 1978. sam sudjelovao u jednom pothvatu koji je pokrenuo Michel Foucault , Reportaža ideja. Povjerio je intelektualcima da pišu reportaže o idejama koje nastaju diljem svijeta. Ja sam tako išao u Izrael i Egipat s Bennyjem Lévyjem kako bismo razmišljali o nastaloj normalizaciji između ove dvije zemlje, o tome što je taj mir značio. Išao sam u SAD kako bih se upoznao s libertarijanskim idejama koje su se tada ondje javljale. Jednom sam prilikom rekao Michelu Foucaultu zašto ne bismo unijeli malo promjena i razgovarali s Kunderom. Ideja mu se učinila jako dobrom. Sutradan sam se ohrabrio i nazvao Milana Kunderu. Nekoliko tjedana sam pokušavao, nitko se nije javljao. I napokon se jednog dana javila njegova supruga,kad sam već bio izgubio nadu. Bojažljivo sam izgovorio svoju molbu. I na moje inzistiranje Milan Kundera, koji je živio podalje od očiju javnosti,pristao je na susret sa mnom. Razgovarao sam s njim. I govorio sam mu o "Šali". Rekao sam da postoji kontrast između kitnjastog stila te knjige i svih tih metafora i njegova sljedećeg romana,čiji je stil bio puno jednostavniji. Rekao je da mu je to bilo upozorenje,da je ponovno pročitao prijevod Šale i da je to bila strašna izdaja. I da je poslije proveo puno vremena da ponovno prevede "Šalu" jer francuski stil, tzv. lijepi stil, izbjegava ponavljanje. Dok Kundera voli lajtmotive i ponavljanje,pa je sve to vratio u svoju knjigu. Smatrao je da se rodilo prijateljstvo i na tome sam Kunderi i danas jako zahvalan. Njegov romaneskni opus mi je pomogao da razumijem postojanje i svijet. A dugujem mnogo i njegovu političkom razmišljanju. Osobito njegovu članku koji je objavljen u Francuskoj u časopisu Le débat u studenom 1983. - Oteti zapad ili tragedija srednje Europe.1983. komunistička iluzija je nestala,ali sačuvali su se isti pojmovi kao oni koji su dominirali komunizmom. S jedne strane postojala je zapadna, a s druge istočna Europa,a onda je Kundera odjednom uzdigao srednju Europu. Europu koja je bila sastavnica zapadne civilizacije. Time sam ja, Europljanin automatizmom, shvatio…Shvatio sam da Europa nije samo tvorevina već i civilizacija. I kada je riječ o Europi,da nismo samo u poziciji inovatora već i nasljednika,da moramo njegovati, štititi i proširiti to naslijeđe. Ovaj mi je prekrasan tekst pomogao da shvatim cjelokupan izazov rata u bivšoj Jugoslaviji,rata o kojem većina mojih suvremenika,osobito u Francuskoj, nije apsolutno ništa shvaćala. Kundera započinje članak 1956.- Budimpešta, tenkovi jurišaju na Budimpeštu,a ravnatelj novinske agencije iz Budimpešte šalje teleks svim svjetskim medijima:Umrijet ćemo za Mađarsku i za Europu. To nama Europljanima ništa nije značilo. Mi smo mislili da je Europa nakon Hitlera nadišla nacije. Nacionalizam je bio zlo.Odjednom se Europa i domovina istodobno slave. Za Mađarsku i za Europu. 1992. bio sam s Hrvatima u Maastrichtu. Tada se održao veliki sastanak Europske zajednice u Maastrichtu. Hrvati su bili na stadionu i podigli su transparent s natpisom Ave Europa, morituri te salutant, na latinskom. Poslije sam doznao da je latinski jezik bio jezik Hrvatskog sabora do sredine devetnaestog stoljeća. Ave Europa, morituri te salutant zato što se Europa nije brinula za sudbinu Hrvata,a europsko je srce snažnije kucalo u Hrvatskoj nego u Maastrichtu. I zbog toga sam zahvalan Kunderi što sam mogao to sve shvatiti. To je autor čiji me romaneskni opus obilježio,ali ne samo njegovi romani već i njegova politička i filozofska razmišljanja.

O svom odnosu prema Camusu ali i zašto je važno čitati klasike te koje pisce voli i cijeni poslušate francuskog filozofa Alaina Finkielkrauta u emisiji Što je klasik? autorice Karoline Lisak Vidović 10. lipnja u 10:30 na Trećem programu Hrvatskog radija u reprizi 14.lipnja u 13 sati te u Slušaonici.