Moje utočište i moja oluja

 U Eri bestselera Neven Kepeski donosi portret indijske književnice , intelektualke i društvene aktivistice Arundhati Roy a povod je kod nas nedavno objavljena knjiga „Moje utočište i moja oluja“, njezina svojevrsna autobiografija. O njoj razgovara s Adrianom Pitešom, urednicom u nakladničkoj kući Stilus, koja je uredila „Moje utočište i moju oluju“, Ilinom Cenov, književnom recenzenticom portala Journal.hr te Ladom Furlan Zaborac, koja je „Moje utočište i moju oluju“ prevela na hrvatski.

Arundhati Roy rođena je 24.studenog 1961. u Bengalu, u Indiji, a odrasla je u Kerali, indijskoj saveznoj državi na jugozapadu te velike zemlje. Rođena je u braku između keralske sirijske kršćanske majke i bengalskoga oca hindusa. Majka je na nju  imala dramatičan, i pozitivan i negativan utjecaj, dok se s ocem faktički susrela tek u svojim odraslim godinama. Diplomirala je arhitekturu u Delhiju, dvaput se udavala, a drugi joj je suprug Pradeep Kishen, oksfordski student i filmaš koji je i svoju suprugu uveo u svijet filma, tako da se Arundhati Roy, okušala – između ostaloga – i kao glumica i kao scenaristica.Kroz cijelo 21. stoljeće Arundhati Roy velika je književna zvijezda, njezine su knjige doživjele svjetsku popularnost, prevedene su na više od 40 jezika, i njezino se mišljenje i te kako ozbiljno sluša i analizira u najelitnijim svjetskim intelektualnim krugovima. Za svoj prvi roman „Bog malih stvari“ dobila je nagradu Booker 1997. godine i prodan je u 6 milijuna primjeraka! Na drugi je roman, „Ministarstvo potpune sreće“, trebalo čekati punih 20 godina; Arundhati Roy objavila ga je tek 2017., no i on je bio u najužem izboru za mnoge važne nagrade, uključujući i Man Booker. Oba su romana prevedena na hrvatski, i to zahvaljujući prevoditeljima Aleksandri Kolar Park i Saši Stančinu. Između ta dva romana Arundhati Roy bavila se aktivističkim i dobrotvornim radom te pisanjem eseja o gorućim svjetskim pitanjima, posebno o globalizaciji, američkoj vanjskoj politici, nuklearnom oružju, prekomjernoj, nekontroliranoj industrijalizaciji… Neki od njezinih najmoćnijih eseja pod naslovom „Vodič kroz imperij za obične ljude“ također su objavljeni u hrvatskom prijevodu, koji pak ovaj put potpisuje Marina Gršković. Treba napomenuti i kako je Arundhati Roy 2023. godine dobila europsku nagradu za esej, za životno djelo, a 2024. nagradu Pen Pinter za – kako se navodi – „pripovijedanje gorućih priča o nepravdi na iznimno domišljat i lijep način“.Nedavno je - i to gotovo istodobno kad i u svijetu – u našim knjižarama i knjižnicama osvanula i najnovija knjiga Arundhati Roy „Moje utočište i moja oluja“, njezina svojevrsna autobiografija koju je prevela Lada Furlan Zaborac, a objavila ju je nakladnička kuća Stilus.

O romanima „Bog malih stvari“ i „Ministarstvo sreće“ govori Ilina Cenov.

-„Bog malih stvari“ smješten je u Indiju. Priču pratimo od 60-tih do početka 90 -tih godina 20. stoljeća kroz prizmu jedne imućne indijske obitelji. Tu je niz likova koji donose životne izbore i njihove tragedije, tu se provlači monstruoznost kastinskog sustava, društveno politički sustav tog vremena. Što se tiče „Ministarstva potpune sreće“ on je smješten u moderniju Indiju s početka milenija i tu se sudaraju rat i mir, naslijeđe i gubitak, tradicija i opet niz zanimljiv likova među kojima se ističe vlasnica pansiona, trans žena. Oba romana odlikuje sjajan stil, odmjeren, temeljit, suveren i dotjeran te društveno- politička slika Indije i vrlo oštra kritika društva.

Iako govori o Indiji obožavaju je i čitatelji neindijci.

-Ona ima nevjerojatnu sposobnost usisati vas u tekst. Vjerujete joj i puštate joj da vas vodi svim svojim rukavcima te priče. Ona je istovremeno lirična i jako filmična i taj spoj vjerujem da je čini neodoljivom čitateljima ističe Adriana Piteša.

A kako izgleda njezina Indija predočava nam Lada Furlan Zaborac

- Mi čitatelji ovdje nismo svjesni koliko je taj makrokozmos Indije raznolik. To su multifokalne priče, velike razlike između pokrajina, velike vjerske razlike. Njezina Indija je Indija sirijskih kršćana, zajednice u kojoj je ona odrasla ali ona je duboko uronjena u cjelokupno indijsko društvo i duboko svjesna svega što se oko nje događa. Njezina Indija je bučna , šarolika i hipnotička. Politički angažman u njezinim djelima nije prva namjera ali ona ne može da kroz djelo ne ispreplete ono što nju zanima a to su ljudska prva , prava žena , odnosi prema slabijima . Tu je moramo reći bitna uloga njezine mame koja je bila poznata edukatorica.

 Roman „Moje utočište i moje oluje“  je intimna, uznemirujuća ali i iznenađujuće duhovita kronika odnosa dviju žena – učiteljice i spisateljice, koje su sasvim slučajno, majka i kći.

-To je priča o postajanju spisateljicom i aktivisticom, priča o umjetnosti, politici, o životu - sažima Adriana Piteša.

-To je roman koji je ona morala napisati da bi sebi objasnila majku. Arundhati nam daje puno podataka o sebi, o svom životu, aktivizmu, nevjerojatnim iskustvima, mjestima gdje je živjela. Kad čitam njezina djela tu je jedan nadrealni moment kad pomisliš da sve to nije istina a znamo da jest. Nevjerojatno je da je ona kad je dobila taj svoj milijun za knjigu "Bog malih stvari" ona je to podijelila i potrošila s prijateljima govori Ilina Cenov.

- To je priča o majci od koje je morala otići da bi je mogla voljeti. To je majka koja ima dobru namjeru, možemo reći da je ona konfliktna osoba i zbog teške bolesti, da je možda malo i neurotična ali ta žena se bori za nešto u Indiji u što vjeruje. Mislim da bez tog odnosa s majkom ona ne bi bila takva osoba koja piše tako kako piše- ističe Lada Furlan Zaborac

Majka je svako važna figura u njezinom životu koliko god je taj odnos bio i toksičan navodi Adriana Piteša.

-Ona je bila je jedna iznimna žena koja je pokrenula jednu iznimnu školu u kojoj je davala izvrsno obrazovanje i za dječake i za djevojčice. Borila se protiv patrijarhata, mijenjala je zakone, utjecala je na to da se promijeni zakon kako bi žene mogle nasljeđivati... Imala je dvoje djece Arundhati i sina a škola joj je bila treće dijete. Odnos između nje i majke ima mnogo razina koje su nepojmljive. Ali Arundhati je takva kada piše i o drugim dijelovima svog života i o političkom nasilju koje se vršilo nad njom i o abortusu i o drugim stvarima koje su joj se događale koje kad ih čitate dođe vam da se sklupčate na pod i vrištite. Meni je zapravo grozniji odnos majke ne prema njoj jer tu je bilo i lijepih trenutaka ,nego odnos majke prema svom sinu kojeg je stalno vrijeđala.

Arundhati Roy prihvatila je mnoge zasade tzv. zapadnjačke kulture, ponajprije hipi kulturu, rock and roll, drukčije poimanje žene u svijetu. Koliko se to osjeća i u njezinu pisanju, kakav je taj spoj tradicionalne Indije i nešto nekonformističnijeg Zapada, koliko je zahtjevno bilo prevoditi Arundhati Roy na hrvatski i još mnogo toga poslušajte u emisiji Era bestselera 4.2.2026 u 15:5 na Trećem programu Hrvatskog radija a potom i u Slušaonici.