O knjizi "prikazi grada između utopije i distopije"

Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske nedavno je objavilo knjigu dr.sc. Frana Dulibića, povjesničara umjetnosti i redovitog profesora na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, "Prikazi grada između utopije i distopije u karikaturi, stripu i animiranom filmu od 1945. do 2020. godine".

Riječ je o vrsnoj analizi različitih načina kako su urbani predjeli prikazivani u našoj likovnosti, osobito u onom njezinom segmentu koji ulazi u popularnu kulturu. Vrsnoga poznavanja opusa likovnih umjetnika, istančanim smislom za uočavanje detalja te zapažanja najmarkantnijih osobina pojedinih umjetnika, autor je ostvario vrstan tekst u kojemu prikazuje doživljaje prostornosti u pojedinačnim likovnim svjetovima, a koji svjedoče o tendencijama, modama i duhu nekoga umjetničkog razdoblja unutar tih iznimno raznolikih sedamdeset i pet godina. 

Kada se kaže "urbani kontekst", kakav je bio urbani kontekst tih četrdesetih godina prošloga stoljeća?

- Poslijeratno razdoblje je uvijek teško razdoblje i mediji se tek formiraju, od prijašnjeg su sustava rasformirani, novinari su ili stradali ili pobjegli. Sad nastaju nove redakcije i novi satirički listovi poput "Kerempuha", a on je bio baza za formiranje jedne grupe koju je animirao Fadil Hadžić da se posveti crtanom filmu i iz te je ideje zapravo proizašla ta slavna dionica, "Zagrebačka škola crtanog filma". Tako da je zanimljivo pratiti kako se pedesetih i šezdesetih godina to razvijalo, kakve su tu bile teme u žarištu umjetnika, osobito na koji se način grad smatrao idealnim ili pak distopičnim.

Nakon što su napustili rane faze rada, u kojima su se držali disneyjevskog kanona animacije, autori se osamostaljuju, a neki od njih smještaju radnje svojih filmova upravo u gradove, poput Boureka, Mimice, Dragića, Dovnikovića. Kako su oni vidjeli grad?

- To je zanimljivo, jer kako mediji nastaju u gradovima, neki se od njih baš bave gradom. on je nekad samo pozornica, scenografija, ali nekad postaje i sudionik radnje, protagonist, njegov prostor ima važnije značenje od same pozadine, on stvara ugođaj, nekad idealiziran, nekada zastrašujuć ili mističan. Kod Boureka je, u "Profesoru Baltazaru", taj grad idealan i harmoničan. Kod Mimice se više tematizira grad kao prostor otuđenja pojedinca, što odražava tadašnji trend egzistencijalizma u filozofiji. Tu postoji čitav dijapazon osjećaja koji ovisi o pojedinom autoru, što će on istaknuti i na koji način. U tom smislu je zanimljivo promatrati pojedine umjetnike kroz tijek vremena, vodeći računa o mijenama njihovih shvaćanja.