Tea Tulić: Zanima me život nakon traume

Tea Tulić, dobitnica nekoliko važnih književnih nagrada za roman Strvinari starog svijeta, kaže da je u pisanju više zanima život nakon katastrofe negoli sama prijelomna točka u ljudskom životu.

Taj život u pukotinama nakon traumatičnog događaja, kao i vrijeme u kojem nam se ne događa naizgled ništa značajno, čini veći dio našeg života. Nekome se to može učiniti kao dosadan dio života, a ja baš tu pokušavam izvući nekimaksimum, kaže Tea Tulić.

Opće je poznato da trauma izoštrava percepciju. U tvojim je tekstovima vidljiva očuđujuća percepcija zbilje.

Traumu sam u nekom obliku imala i u vlastitom iskustvu, ali istraživala sam je i u literaturi iz psihologije, da bih uopće mogla pojmiti kakvo je to stanje, i u čemu nas ono drži, pa i čuva, kako trauma odbija koncept vremena… Slažem se da izoštrava percepciju, kao što sam davno naučila da nam tuga, ili, recimo to figurativno, suze bistre oči. Očuđujuća percepcija zbilje je sa mnom oduvijek. Svijet, ljudi, životinje, riječi, rečenice… Sve mi uvijek na neki način može biti novo. Ne poznajem dosadu, promatračica sam.

Neki kažu da ti zapravo pišeš poeziju, ali s druge strane, imaš i fabulu, kolikogod minimalnu, i likove. Znači spajaš lirsko i epsko, koliko je to ušavljivanje spontano?

To mi dolazi spontano, taj sveprožimajući prostor u kojem vidim što poezija može učiti od proze, a što proza od poezije, kad su takvoj interakciji. Čini mi se da bi to mogla biti neka organska preslika života, koji je i poetski i faktografski.

Misliš li da je svojevrsno nasilje pretjerano strogo razlikovati poeziju od proze?

Znam ponekad čuti neke komentare šire publike: ljudi se, naime, vole striktno odlučiti hoće li čitati poeziju ili roman, uči u neku priču, pritom ne obraćajući previše pažnje na glazbu i kôd jezika, kao što rade čitatelji poezije, ali ima i publike koja želi oboje u jednom. Ja volim takozvanu malu priču, nisam sklona epskim pričama, a bez poezije ne mogu ništa, jer je ona, uz bajke i priče za djecu, bila prvo štivo u mojem životu. To su prve zbirke pjesama koje su mi roditelji poklanjali još u osnovnoj školi.

Hoće li i nova proza, a ulomak nje ćemo čuti u emisiji, biti na tragu „Strvinara starog svijeta“?

Imat će i ona svakako momente „magijskog realizma“, što opet nije odluka nego se prirodno događa. Vjerojatno zato što sam rano shvatila da mi je oči i um za realnost otvorio baš nadrealizam. Mislim da su sporedni putovi, često puno bolji za isporuku neke priče, literature. Tu mislim na razne umjetničke postupke koji imaju moć posredovati misao i emociju na dubljoj, često prikrivenoj razini. Nova proza će također biti atmosferična, ali likovi i radnja ipak drugačiji.

Kako nadrealno otvara oči za realno?

To je kao kod karikaturalnog crteža, koji ide u prenaglašavanje osnovnih značajki primjerice nečijih crta lica. Baš to prenaglašavanje nam do kraja razotkrije i osvijesti nečije lice.