80 tisuća kilometara pod olimpijskim krugovima

Ususret Olimpijskim igrama u Parizu (26.07. - 11.08.) naš reporter Krešimir Gotlin vodi vas na putovanje kroz svoja iskustva na ''okruglih'' 10 olimpijskih smotri s kojih je izvještavao u posljednja dva desetljeća...

U današnje vrijeme digitalizacije svatko od nas barem je jedanput na društvenim mrežama uz pomoć prijatelja otputovao na neko egzotično mjesto. Nekada nije bilo tako. Naša je generacija u drugoj polovici dvadesetog stoljeća gledala mahom američke filmove u kojima su bogati Amerikanci putovali svijetom, odsjedali u finim hotelima, a mi smo o tome mogli samo sanjati. I barem na taj način, dok svijet još nije bio globalno selo, zaviriti u neki daleki kutak ove naše prekrasne plavo-zelene kugle. Mogao sam samo maštati o tome da bi se i meni jednoga dana moglo nešto tako i ostvariti. Da ja putujem, pišem putopis, a netko tko nije imao mogućnost toliko putovati, zahvaljujući mojim pisanim tragovima, barem na ovaj način može zaviriti u neko od mojih, nadam se, zanimljivih odredišta. No, za početak malo objašnjenje kako se to sve dogodilo. Odnosno tko je ili što zaslužno za činjenicu da za taj putopis imam i materijala. Imao sam, naime, sreću dospjeti na Hrvatski radio i to u redakciju koja prati sport. Kao što je poznato, sportaši puno putuju, a za njima onda i novinari koji imaju zadaću izvijestiti javnost o njihovim rezultatima. Nađe se, naravno, vremena i vidjeti ponešto od svih tih silnih gradova, većine kontinenata. Posebice ako se radi o duljim putovanjima kao što su Olimpijske igre. Upravo zato tema je ovog putopisa taj najveći sportski događaj, točnije mojih deset putovanja na njega. I ne, neću nabrajati rezultate, jer to se radi u nekim drugim formama i za neke druge potrebe. Mi ćemo ovdje putovati od Atene, preko Torina, za Peking, pa onda malo do Vancouvera, nakon toga u London, Sochi, Rio de Janeiro, Pyeongchang, Tokio i opet Peking. Vežite se, polijećemo. Zapravo, baš i ne.

ATENA 2004.

Te, sada već daleke 2004. godine, veći dio naše ekipe u ne odveć daleku Grčku putovao je zrakoplovom, a manji dio automobilom. Ja sam se odlučio za ovo drugo. Pretpostavio sam da mi se neće puno puta pružiti prilika putovati cestom preko Srbije i Makedonije do Grčke. Ispostavilo se da je to bila točna pretpostavka. Od kraja Domovinskoga rata nije prošlo ni deset godina pa je sama vožnja kroz Beograd i cijelu Srbiju u to vrijeme bila prava mala avantura. Srećom, bez nekih većih problema ako se izuzme poneko trubljenje ili pak mrki pogled vozača s kojim bismo uspostavili kontakt očima. Birokratizacija, opće poznata na ovim prostorima, također je tek malo zapinjala, ali da bismo obavili papirologiju potrebnu za prijevoz uređaja koji su nam trebali za posao i putovali s nama, trebalo je znatno više vremena nego u drugim takvim procedurama pri prelasku granice nekih zapadnih zemalja. Bilo kako bilo, krenuli smo našom najstarijom autocestom, nekada zvanom Bratstva i jedinstva, ušli uz nešto dulje rješavanje tih ata karneta u Srbiju, prošli zaobilaznicom pokraj Beograda, nastavili dionicom njihova, u to vrijeme vrlo kratkog, autoputa prema Makedoniji i kako smo se spuštali sve južnije, ne mogu baš reći da je bilo sve tužnije, ali da je sve nekako djelovalo usporenije, to zasigurno jest. No, to nužno ne znači i lošije. Dapače, na jednom odmorištu u Makedoniji pojeli smo i najbolji roštilj ikada. Onako po domaći, ništa fensi, nego baš kakav bi roštilj i trebao biti. Odlično pečeno meso i puno poznatog makedonskog povrća. Nastavljamo put i napokon usred ljeta ulazimo u mediteransku Grčku preko Soluna. Vrućine napokon malo popuštaju kako se spušta noć, a u zraku samo opojni miris mediteranskog bilja. Osjećaj koji ostaje trajno. Imao sam priliku za nekoliko godina ponovno doći u Solun, no ovaj put zrakoplovom, a ne cestom i to je potpuno druga priča. Kao da ste u nekom drugom mjestu, na nekom drugom kraju svijeta. Tada sam shvatio da nije samo važno kamo se putuje nego i kako. No, vratimo se mi u tu olimpijsku 2004. godinu i toj ljetnoj večeri nadomak Solunu. Kako smo do tada putovali gotovo cijeli dan i nekih tisuću kilometara, grčka strana na granici s Makedonijom bila je naše odredište za spavanje. A kad kažem grčka strana na granici s Makedonijom, taj pojam razumijemo mi koji ne živimo tamo. Jer tamošnje stanovništvo na pitanje u Solunu „Gdje je Makedonija?“ odgovara „Ovdje“. Oni, naime, ne priznaju Makedoniju ili, bolje rečeno, ime toga teritorija. Njima pojam „Makedonija“ ima potpuno drugi smisao nego ostatku svijeta. Za Grke je Makedonija naziv za njihov teritorij, a ono „preko“ je FYRM – Former Yugoslav Republic Macedonia. Nakon napornog puta spavalo se snom pravednika i, kao što rekoh, opijeno vrućim zrakom prožetim mediteranskim mirisom koji jasno govori gdje ste. Na jugu Europe, a mi krećemo još i dalje na tu stranu svijeta. Grčke autoceste djeluju europski, infrastruktura nova. Kao što je to uvijek i slučaj na odredištima Olimpijskih igara. Ne grade se u tim okolnostima samo sportska borilišta nego i sve ostalo. Pokazalo se poslije da se gradilo i ne baš odveć racionalno. No i tada je uzrečica „Dužan si k'o Grčka“ bila aktualna, a nekih desetak godina poslije dobila je još jednu dimenziju više.

Dolazak u Atenu cestovnim putom jasno daje do znanja o kakvom se golemom gradu radi. Iako se barata brojem od oko milijun stanovnika, on se odnosi samo na uže središte, a sa svim onim satelitskim naseljima taj se broj povećava nekoliko puta. Dolazimo do našeg doma u idućih mjesec dana. Potpuno nova zgrada koja će poslije služiti kao policijska akademija. Nova zgrada, nova infrastuktura, ali stare navike. Kulturološki šok odmah na početku. Upozoreni smo, naime, da ne bacamo WC papir u WC školjku. A kamo da ga bacim?!?! Onako upotrebljenog, ne više bijelog. Odgovor glasi „U kantu za smeće“. I odjednom je nestalo onog početnog mirisnog osjećaja mediteranske Grčke. Bile su to, inače, prve Ljetne olimpijske igre nakon terorističkog napada na New York 2001. godine pa su ionako jake mjere osiguranja na ovakvim događajima postale još jače. Buđenje, prvi pogled kroz prozor i pozdrav s grčim vojnikom opremljenim dugom cijevi, koji stoji u osmatračnici nekih desetak metara od mojega prozora. No dobro, glavno da smo sigurni. Svaki ulazak u to naše media selo, gdje spavamo, ali i na svako sportsko borilište, zahtijeva prolazak kroz sigurnosnu točku, a sve stvari koje nosimo prolaze rendgen. Ne baš idealno ako ste kojim slučajem ponijeli nešto od zdrave hrane. Nekako mi se čini da bi probiotik mogao nakon zračenja dobiti i dodatna, ne dobra svojstva. Naravno, to su samo neki od svakodnevnih problema koji ipak ostaju u drugom planu jer u jednom smo od najpoznatijih gradova svijeta! Moćnoj Ateni, nekada najvećem središtu znanja i edukacije. A i danas, unatoč neprestanoj krizi, imam dojam da Grci dobro žive. Ponajviše na staroj slavi, ali ne smije se zaboraviti ni njihovo gospodarstvo. Brodovlasnici, prehrambena industrija i umijeće preživljavanja u danim okolnostima. Neprestano smo se pitali zašto svaka kuća djeluje nedovršeno, nakon čega smo i dobili odgovor da oni ne plaćaju porez na kuću dok ona nije dovršena pa onda ostavite par šipki da vire iz jednog nedovršenog od osam balkona i stvar je riješena. Kredite ionako nikada nitko vratiti neće. Unatoč činjenici da su na europskoj valuti motivi upravo stare, moćne Grčke. A definitvno najpoznatiji takav jest akropola. Ona, ali i ostale znamenitosti Grčke opisane su i prepričane nebrojeno puta pa ja to neću sada kopirati, već samo nekoliko crtica koje su ostavile trag u meni. Odlazak na akropolu zahtijeva i ponešto fizičke kondicije, no kada se stigne onamo, dobivate dojam o toj staroj, grandioznoj Grčkoj. I nikako ne uzimajte pa ni najmanji kamenčić jer kada bi svaki turist uzeo po jedan, akropole već odavno ne bi bilo. Barem onoga što je od nje ostalo nakon tisuća kiša, vjetrova, uzavrelog sunca, ali i ponekog osvajača koji je ne samo kamenčić nego i puno veće komade besramno odnio u svoje muzeje. Grci kao osnivači Olimpijskih igara staroga doba odlučili su na ovim modernim veslanje pozicionirati na jezeru smještenom na legendarnom Maratonskom polju. I sam naziv dovoljno govori o tome o kakvom se odredištu radi, a kada mislima otputujemo tisućama godina u prošlost i kada se sjetimo da je bitka kod Maratona postala inspiracija za trkačku disciplinu koja se temelji na priči o grčkom vojniku Filipidu, koji je prema legendi trčao 42 kilometra da javi Atenjanima vijest o pobijedi nad Perzijancima, doživljaj postaje znatno veći. Bez toga, pedesetak kilometara udaljeno polje od Atene vrlo bi vjerojatno bilo tek jedno polje. No stvari uvijek treba staviti u kontekst da bi imale pravo značenje. Veliko značenje u životu svakog čovjeka, ne samo gurmana, ima i hrana. Za kraj putovanja po Grčkoj prisjećam se jela koje je ionako bilo samo jedno od dvaju koja se poslužuju u restoranu u samom središtu Atene – Glyfadi. Uvijek pun, i to mahom domaćih gostiju jer turisti idu na neka druga mjesta. Mi smo ga pronašli zahvaljući Niku, čovjeku koji mnogo godina živi u Ateni. Otišao je na ljetovanje, ali se kao turistički vodič i košarkaški trener trajno nastanio u tome gradu. Kao u davna vremena, i mi smo s njime sklopili poštenu robnu razmjenu. Njegova je roba bilo odlično poznavanje Atene, a naša akreditacija za ulazak na sve sportske događaje toga ljeta na Olimpijskim igrama 2004. godine u Ateni. Odlazak kući i razmišljanje hoću li ikada više nazočiti najvećem sportskom događaju na svijetu.

TORINO, 2006.

Nije trebalo čekati dugo. Godinu i pol nakon Atene stigao je poziv da idemo na Zimske olimpijske igre početkom 2006. godine u Torino. Odlično. Kostelići su u punoj formi, Torino je jedan od najpoznatijih talijanskih gradova. Torinsko platno, dom moćne autoindustrije, novi ljudi, novi doživljaji. A kao netko tko ne obožava zrakoplove, i na ovaj se put odlazi automobilom. Krećemo rano ujutro, pred nama je put od nekih sedamsto kilometara. Cesta dobro poznata, preko Ljubljane, Trsta, Milana, i eto nas za nekih desetak sati, nakon nekoliko stajanja na talijanski espresso, u Torinu. Veljača je, zimi su dani kratki pa je već pala i noć. Torino djeluje nekako tamnosivo. Što zbog tmurnog vremena, što zbog takvih zgrada. Prvi dojam – vrlo slično našoj Rijeci, samo ipak nešto veći. Smještaj ovaj put u hotelu koji je rezerviran za novinare iz cijeloga svijeta. Hotel u Torinu, a većina naših zadataka u stotinjak kilometara udaljenom skijalištu Sestriere. Nema veze, autocesta je gotovo cijelim putom, a ni naš auto nije loš. No već prvi odlazak na to brdo podsjeća nas da je zima pa je logično da pada i snijeg. Za putovanje, koje uobičajeno traje sat i pol, trebalo nam je dvostruko dulje. Unatoč tome, stižemo na vrijeme. Sestriere, talijansko skijalište u regiji Piemonte na granici s Francuskom, svoj postanak može zahvaliti Giovanniju Agnelliju. Legendarni je automobilski industrijalac tridesetih godina prošlog stoljeća na 2 tisuće 35 metara iznad mora udario temelje prvog planski građenog skijališta u Europi. Vizija tvorca Fiata uspješno je pretočena u stvarnost jer Sestriere je danas jedno od najpoznatijih europskih skijališta. U samome gradiću dominira neboder u kojem su se nekada odmarali zaposlenici utemeljitelja toga odredišta, a danas je to hotel. Skijaška destinacija nije loša, ali po Europi ima i dosta boljih. Da ne bismo svakog dana putovali spomenutih stotinjak kilometara po zasniježenim cestama, unajmili smo i jedan apartman u okolici Sestrierea od 80 četvornih metara. Tako je pisalo u letku. No zaboravili su spomenuti da pedesetak metara te površine otpada na terasu koja nam u zimskim danima i nije od prevelike važnosti. Talijanska posla. Nema veze, na Olimpijskim smo igrama. Ponekad se i zaboravi kakvo je njihovo značenje, no nas je jedne večeri na to zorno podsjetila volonterka koja je stigla iz Istre. Poveli smo je iz Sestrierea u Torino i počeli priču o tome kako to da se odlučila baviti tim neplaćenim poslom. Odgovor nas je naveo na razmišljanje. Naime, objasnila nam je da će sam boravak na prostoru gdje se natječu najbolji sportaši svijeta njoj ostati kao jedna od najboljih stvari u životu, a i to što se te noći vozila u autu s legendom hrvatskog sportskog novinarstva, sada nažalost pokojnim Borisom Mutićem, za nju je već i sam po sebi bio nezaboravan doživljaj. Boris i ja smo do tada već odradili neka zajednička putovanja pa nisam bio toliko impresioniran samom tom vožnjom, ali jesam njegovim smislom za humor. Te je noći u Torinu bila noć otvorenih dućana pa je naša vožnja potrajala. Stigavši u kasni noćni sat pred hotel i vidjevši da iz njegova dimnjaka suklja bijeli dim, kako bi toplana zagrijala sve te promrzle novinare, Boris je onako svojstveno sebi, usporeno umoran, izjavio: „Mali, draže mi je ovo vidjeti nego deset olimpijskih plamena“. Na kraju mi ipak nismo ni nakon dvadesetak dana provedenih u Torinu uspjeli vidjeti Torinsko platno, ali ostalo je pregršt dojmova s najvećeg sportskog događaja na svijetu. Ovaj put zimskog.

PEKING, 2008.

Do te godine nikada nisam odlazio na tako daleka putovanja. Europa, nešto malo sjeverne Afrike i to je bilo to. A sada ni manje ni više nego Peking. Kina. Milijarda i pol stanovnika, Kineski zid, Zabranjeni grad. Pekinška patka... Ushićenost je golema, no do Pekinga se ipak mora avionom. A što sad, želiš li vidjeti Peking, nema ti druge. Polazak iz Zračne luke Pleso, ali u smjeru suprotnom od Pekinga. Prema zapadnoj Europi. Odredište – Frankfurt pa ćemo od tamo za Peking. Procvatom zaljevskih zemalja i njihovih zračnih luka odlasci na istok u današnje su vrijeme puno logičniji. Ako putujem na istok volim i krenuti u tome smjeru. Preko Dohe ili Dubaija, nije važno, važno je da je pravi smjer. No s obzirom na to da sam htio vidjeti Peking, krenuo sam, pa makar to bilo i preko Frankfurta. Približavajući se tamošnjoj zračnoj luci shvatite koliko je aviopromet nabujao. Zrakoplovi u zraku oblikuju kolonu i svake minute jedan dobiva odobrenje za slijetanje. Istim tempom i polijeću. Jedan od tih bio je i naš za Peking. Let od dvanaest sati, noćni. Moje osjetljivo srednje uho i činjenica da odlazim u Kinu ne dopuštaju mi da spavam. Nekoliko filmova i ukusnih obroka renomirane njemačke aviokompanije čine tih dvanaest sati na jedanaest tisuća metara visine podnošljivijim. Kako se približavalo jutro tako smo se i mi približavali Pekingu i pogled kroz prozor s te visine, leteći nekoliko sati iznad Kine, jasno nam je dao do znanja koliko je to velika zemlja, a i kolika je ta pustinja koju morate preletjeti da biste stigli do glavnog kineskog grada. Slijećemo na terminal 5. Onaj s brojem jedan tridesetak je kilometara dalje, a radi se o samo jednom aerodromu. A nije ni čudno, velika zemlja, milijarda i pol ljudi pa i trebaju goleme aerodrome. Sama zgrada ostavlja bez daha. I ovdje se puno gradilo, i opet ne samo sportske infrastukture. Autocesta s pet trakova u svakome smjeru brzo nas dovodi u Peking, no nije baš lako brzo proći kroz grad s više od 20 milijuna stanovnika. Kineski vozač autobusa svladava sve prometne zastoje i precizno nas za tri sata dovozi do našeg odredišta. Stambeni blok s nekoliko visokih nebodera bit će naš dom idućih mjesec dana. Pogled s prozora pruža se na stotinjak metara udaljen središnji olimpijski stadion. Ptičje gnijezdo. Arhitektonski pothvat na kojem je održano svečano otvorenje uz puno modernih elemenata, ali i uz jak naglasak na bogatu kinesku kulturu i tradiciju. Na tome je stadionu održano i svečano zatvaranje te atletska natjecanja no, nažalost, grandioznim se stadionom danas koriste kao spremištem autobusa, a djelomično i kao trgovačkim centrom. A po tome su Kinezi barem poznati. Proizvode sve i prodaju sve. I to po nevjerojatno niskim cijenama. Nakon što kupite odjeću, elektroniku ili pak igračke u njihovu Silk marketu, kupnja za vas više nikada neće biti ista i na bilo kojem drugom kraju svijeta od tada postaje drastično skupa. Jeftina nije zasigurno bila gradnja Kineskoga zida. Nevjerojatnih gotovo devet tisuća kilometara obrambenih zidina počelo se graditi prije tisućljeće i pol, a danas za stotinjak kuna iz Pekinga možete otići na izlet do jednoga dijela toga zida i uvjeriti se o kakvom se čudu radi. Za dvadesetak kuna možete i kupiti metalnu pločicu –certifikat da ste bili na zidu, ali nemojte se začuditi kada vaše ime neće biti ugravirano istom preciznošću kao što je to slučaj s izložbenim primjercima. Za utjehu se možete spustiti toboganom, nalik na one u europskim zabavnim parkovima, s vrha jedne planine po čijem se hrptu proteže Kineski zid, a da zadovoljstvo bude veće, u netaknutoj prirodi možete vidjeti i kineske pande. U Pekingu svakako treba vidjeti Zabranjeni grad. Nekadašnju carsku palaču kineskih dinastija Ming i Qing, a danas muzej koji se prostire na više od 720 tisuća četvornih metara. Sastoji se od 890 zgrada i ima 9 tisuća 999 prostorija u samom središtu Pekinga. Bilo je potrebno 14 godina i oko 200 tisuća radnika da bi se kompleks završio. Do njega možete stići preko glavnog pekinškog trga Tianmena, na koji kad jedanput kročite, dobivate dojam o kakvoj se mnogoljudnoj zemlji radi. Moja je slobodna procjena da je barem tridesetak puta veći od glavnog zagrebačkog Trga bana Jelačića. U novije vrijeme sagrađeno je i mnogo visokih nebodera pa se vizure Pekinga u njegovu središtu ne razlikuju puno od neke zapadne metropole, pa ni New Yorka. Nasuprot tome, na rubovima grada tek dobijete dojam što je prava Kina. Tisuće minijaturnih kuća u kojima vidite koliko život može biti težak i koliko malo vrijedi. Ljudi rade za, prema našim uvjetima, minimalne iznose, restoran s dvadesetak zaposlenika i isto toliko mjesta za goste. Tipična kineska kuhinja može se, naravno, pronaći i u nevjerojatno velikim restoranima za nekoliko tisuća gostiju, što je samo još jedan od pokazatelja o kakvoj se zemlji razlika radi. Kina, egzotična u svakom pogledu. Iako posljednjih desetljeća nezaustavljivo raste, neke se navike ne zaboravljaju. U spomenutom Silk marketu kupio sam helikopter na daljinsko upravljanje, a zatim ga imao i namjeru u našem media selu, gdje smo živjeli, i isprobati. No, već nakon prvog polijetanja odnekud se stvorio „civil”, koji je očigledno imao i ulogu održavanja reda, te me temeljito ispitao u koju svrhu letim, snimam li nešto i radim li eventualno nešto što bi moglo ugroziti njihov poredak. Ionako se bližio dan odlaska pa smo mi komercijalnim zrakoplovom odletjeli uz nadzor kontrole leta prema Zagrebu. Naravno, ponovno preko Frankfurta u kojem vidite da ljudska prava ne vrijede za sve jednako. Na stranu sada da građani Europske unije imaju jedan tretman, a mi, tada još ne u EU-u, drugi, ali kontrola koja se provodi nad Kinezima koji dolaze u Europu još je nekoliko razina viša. U svojem redu pa svatko na analizu šarenice oka, a mi za Zagreb. Tada još u službi Croatia airlinesa ATR zrakoplovom. Doživljaj za pamćenje, a unutrašnjost toga propelerca kao u nekom autobusu starije proizvodnje. No, najvažnije da smo stigli. I počeli razmišljati o novim odredištima pod olimpijskim krugovima.

VANCOUVER, 2010.

Nakon putovanja na Daleki istok, u Peking, Međunarodni olimpijski odbor odlučio je da će naša iduća destinacija biti daleki zapad. Vancouver, Britanska Kolumbija, Kanada. Kako volim iznenađenja, zapravo na karti nisam niti pogledao gdje je točno smješten Vancouver, već sam lakonski pretpostavio da let do njega od Minhena vjerojatno traje nekih šest do sedam sati, kao primjerice do New Yorka. Pretpostavka je bila kriva. Toliko je trajao let do našeg međuslijetanja u Toronto. I onda još toliko do zapadne kanadske obale. Uz trajanje leta, mali je problem što je ta dionica domaći let pa nema okrjepe kao na prekooceanskim. Nema veze, idemo u Vancouver odnosno Whistler, skijalište koje je tih godina proglašeno najboljim na svijetu. U obrazloženju je stajalo kako ondje ima nepregledno mnogo skijaških staza i poseban champagne powder snow specifičan samo za taj dio Kanade zbog zraka punog vlage s Tihog oceana koji je blizu. I zaista, snijeg je poseban, potpuno drukčiji nego u Europi. Staza ima nevjerojatno puno, ali to ipak nije tolika razlika da bi iz čistoga mira čovjek preletio desetak tisuća kilometara. Osim ako nema toliko novca da više ne zna što bi s njime pa prevaljuje toliki put da bi skijao ili mogao reći kako je skijao na posebnom champagne powder snowu. Ako vas ipak iz bilo kojeg razloga put nanese do tog najboljeg skijališta na svijetu, uz odlične staze, svakako biste trebali otići na vožnju Peak to peak gondolom koja povezuje dva brda udaljena više od tri kilometra i to bez međustupova. U jednom ste trenutku na 436 metara visine, a ako vam to još nije dovoljno uzbudljivo, onda odaberite gondolu koja ima stakleni pod. Ona je srebrne boje dok su one s podom kroz koji ne možete vidjeti provaliju ispod sebe crvene. Jedna je od specifičnosti tog skijališta i prilično toplo vrijeme, no zbog toga zna biti i dosta maglovitih dana, što i nije baš idealno za skijanje. Njime se, barem ne rekreativno, nisu bavili tamošnji Indijanci čija je to zemlja nekada zapravo bila. Nakon stoljeća potlačenosti, u današnje vrijeme imaju svoje muzeje koje bi svakako trebalo posjetiti, kao što to primjerice ne možete njihove trgovine. Da, kanadski Indijanci imaju svoje trgovine, odnosno trgovine koje su samo za njih, a potrepštine koje se ondje prodaju znatno su jeftinije negoli u „normalnim” dućanima. I na tim smo Zimskim olimpijskim igrama funkcionirali na relaciji Vancouver-Whistler kao što je to bio slučaj i u Italiji na relaciji Torino-Sestriere. Malo nam je trebalo i vremena za prilagodbu vožnje, posebice na raskrižjima gdje nema semafora. Tamo, naime, ne vrijedi pravilo prvenstva desnoga nego prednost ima onaj koji prvi dođe do raskrižja. Ispočetka vam je malo čudno, no nakon nekoliko dana i taj način prometa potpuno vam je normalan i uobičajen. Vrlo smo brzo shvatili i da bogati i mudri Kanađani nisu poput nekih domaćina Olimpijskih igara nekontrolirano trošili novac. Nisu se gradili novi sportski objekti i goleme ceste koje bi jednog dana ionako zjapile poluprazne nego se sve malo obnovilo i eventualno proširilo i tu je bio kraj investicijama. Zaključili smo da su oni dovoljno samosvjesni i da se nemaju potrebu nikome dokazivati kao što su to, primjerice, radili Grci ili pak Kinezi. Pilane blizu nepreglednih zapadnokanadskih šuma, ustanovljene 1867., u području poznatom kao Gastown, postale su nukleus oko kojeg je niknuo grad Vancouver. Do 1887. transkontinentalna željeznica produžena je do grada radi prednosti koje pruža velika prirodna luka koja je uskoro postala vitalna karika u trgovačkoj ruti između Orijenta, istočne Kanade i Londona. Danas se Vancouver može pohvaliti lijepim izgledom modernoga grada na čijem širem području živi više od dva milijuna stanovnika. Ugodne klime i prekrasne luke gdje možete vidjeti brodove iz cijeloga svijeta, a meni posebno u pamćenju ostaje veliki školski jedrenjak čija je posada izgledala kao iz nekih davnih, bogato kostimiranih filmova. Specifičnost Vancouvera su i nebrojeni hidroavioni koji neprestano lete u mnogobrojna kanadska zabačena mjesta i iz njih. Zanimljivo je da Vancouver, iako najveći u Britanskoj Kolumbiji, nije i njezino administrativno središte, već je to Victoria, gradić na istoimenom otoku.

LONDON, 2012.

Nakon Britanske Kolumbije moja su me olimpijska putovanja odvela u Veliku Britaniju, točnije u njezino samo središte – London. Olimpijske igre vrlo su zahtjevan i velik projekt, no toga su se kolovoza, u Londonu s devet milijuna stanovnika, one lagano utopile u svakodnevicu bez velikog stresa za domaće, ali i milijune turista iz svih dijelova svijeta. Naravno da za njih postoje mnogobrojni turistički pisani vodiči pa ja ovom prilikom neću kopi-pejstat podatke o Buckinghamskoj palači, Tower bridgeu, Muzeju voštanih figura i ostalim znamenitostima, već ću pokušati prenijeti dojam koji je na mene ostavio London. Pa krenimo redom. Nakon letova do Pekinga ili Vancouvera, putovanje do Heathrowa činilo se kao da smo na domaćem letu. U toj zračnoj luci, koja, kao i frankfurtska, vrvi letovima iz svih dijelova svijeta, unajmili smo automobile koji su, iz našeg kuta gledanja, upravljač imali na krivoj strani. Srećom, imali su automatski mijenjač pa barem nismo morali krivom rukom mijenjati brzine, a na vožnju nama nelogičnom stranom nekako smo se već priviknuli. Na kraju se ispostavilo da smo ionako većinu naših putovanja Londonom obavljali javnim prijevozom. Mreža doubledeckera, podzemne i klasične željeznice pa i žičare iznad O2 arene podsjećaju na organiziranost mravinjaka, a i sve funkcionira više-manje besprijekorno. Zašto voziti automobil krivom stranom kad pouzdano znate da ćete, primjerice, vlakom od stanice Sant Pancras do olimpijskog stadiona svakoga dana stići za točno sedamnaest minuta, a u cestovnoj gužvi tog devet milijunskoga grada nikada ne znate gdje ćete zapeti. A i u javnom prijevozu možete gledati nepoznate ljude koji ponekad podsjećaju na programirane strojeve. Što zbog točnosti vlakova, što zbog tempa života koji zasigurno nije lak. Ostaje mi u sjećanju razgovor s jednim konobarom iz Gruzije koji je na pitanje kakav je život u Londonu odgovorio: „Sjajan. Nebrojeno mnogo klubova, pubova, restorana, kazališta.“ No u daljnjem razgovoru priznao je da uz konobarenje svakoga dana radi i kao noćni čuvar u jednome hotelu. Pa kako onda život i kada može biti sjajan kad čovjek radi šesnaest sati na dan? Zaključili smo da je sama spoznaja da živi u Londonu za njega sjajna. Za nas nije bila pa smo se nakon kolovoza provedenog u Londonu vratili u Lijepu Našu i razmišljali kamo će nas olimpijski krugovi idući put odvesti.

SOCHI, 2014.

Moj prvi odlazak u Rusiju. Let do Moskve, a zatim i do crnomorskog, Rusima dubljega džepa, omiljenog ljetovališta. Doduše, mi smo onamo putovali na Zimske olimpijske igre. Smješteni u obalnom gradiću Adleru, udaljenom od Sochija pedesetak kilometara, zapravo i nismo imali dojam da su igre zimske, no kad nas je posao vodio na obližnje planine Krasnaja poljana, itekako smo stekli taj dojam. Putovanje modernom željeznicom njemačke proizvodnje sagrađenom za Olimpijske igre svakoga nas je dana ostavljalo bez daha. Ne toliko zbog ultrabrzog vlaka koliko zbog ambijenta u kojem je sagrađena pruga. Iako to i nije bilo nužno, tih stotinjak kilometara većinom tračnice prolaze mostovima, nadvožnjacima, vijaduktima, tunelima. Ima se, može se. Olimpijske igre u Sochiju ostaju upamćene kao najskuplje dosad. Skijališta moderna, do nekih voze i dvije usporedne žičare, a mi se prisjećamo kako u Zagrebu već godinama nemamo ni onu našu jednu koju smo nekada imali do Sljemena. Hoteli vrlo lijepog arhitektonskog rješenja, kao da ste, primjerice, u nekom mondenom zapadnom zimskom odmaralištu. Imali smo priliku posjetiti i resort gdje su se održavale nordijske discipline. A tamo su sagrađene vile u kojima će nakon Igara boraviti vrhuška ponajvećih ruskih kompanija. Treba li napominjati da se vrlo vjerojatno tamo našlo i ptičjega mlijeka ako je zatrebalo? Tako je u brdima, a na moru prilično slično. Barem u Adleru gdje su smještene hokejaške i klizačke dvorane u sklopu Olimpijskog parka kojim se u današnje vrijeme voze utrke Formule 1. Luksuzni hoteli i ugodno vrijeme privlače bogate Ruse, a je li se itko od stranaca nakon te 2014. zaputio u Krasnaju poljanu na skijanje – nisam siguran. Staze i nisu neka senzacija, a prekrasno vrijeme koje je bilo tijekom cijelih Igara ionako je djelovalo kao da je netko njime manipulirao. Ne, to nije znanstvena fantastika. Velike bogate zemlje s uspješnim znanstvenicima kojima Rusija ne oskudijeva to doista i rade. Na kraju krajeva, ako mi znamo kako raketama rastjerati tuču, oni zasigurno znaju kako na jednom ne prevelikom području održavati dvadesetak dana sunčanog vremena. Unatoč lijepom vremenu, zasitili smo se Sochija i krenuli kući. Let od Sochija do Moskve ruskom nacionalnom aviokompanijom koja, srećom, posjeduje novije zrakoplove zapadne proizvodnje. One manje ruske kompanije koje lete na njihovim domaćim rutama lete svime i svačime, a isto bi se moglo reći i za putnike. Nije preveliko iznenađenje ako se u avionu nađete s nekom babuškom koja je iz Sibira za Kalinjingrad uz sebe ukrcala i nekoliko kokoši. Njih u našem zrakoplovu nije bilo, ali bilo je i više nego dobro raspoloženih Rusa. Zapadne aviokompanije inače ne dopuštaju ukrcaj vidljivo pijanih putnika. No ipak smo u Rusiji iz koje odlazimo s ljubavlju. U stilu najpoznatijeg tajnog agenta na svijetu.

RIO DE JANEIRO, 2016.

Tko se ne bi veselio odlasku u grad gdje je plesala djevojka na Ipanemi, koji je toliko puta tako lijepo prikazan u filmovima? Prvi odlazak u Južnu Ameriku. Nakon dugotrajnih letova stižemo u Sao Paolo, a zatim još jedan, kraći od sata, let do Rija. Stigli smo u rano jutro i krenuli autobusom do našeg doma idućih mjesec dana. Obično su ceste od zračne luke do grada vrlo dobro uređene, kao i okoliš, no to ovaj put nije bilo tako. Vožnja na drugi kraj grada odmah nam je dala do znanja da ovdje možda i nije baš sve kao u filmovima. Malo nas je čudila i policijska pratnja, ali smo u idućih mjesec dana shvatili da je Rio grad u kojem baš i nije sigurno boraviti. Nevjerojatne su gužve na cestama i u ovom multimilijunskome gradu pa je nužno često stajati na semaforima. A to je uvijek vrlo stresno unatoč tome što su prozori na automobilima zatvoreni iako su temperature visoke. Svaki prolazak skutera pokraj vas budi bojazan da će vas netko opljačkati. I ne, to nije nikakva paranoja, to se nažalost u Riju događa nekoliko stotina puta na dan. Šetnja gradom, kada smo za to skupili hrabrosti, još nam je bolje pokazala koliko tamo siromašnih ljudi obitava. Uvijek se spominju te brazilske favele, ali oni koji žive u njima barem imaju kakav-takav krov nad glavom. Tisuće ljudi žive na cesti pod kartonom. To nam jasno daje do znanja koliko tamo život malo vrijedi. Kako vas neće opljačkati, i to ne za neki veliki iznos, kada mu je i tako svejedno hoće li završiti u zatvoru ili će se i sutra probuditi pod kartonom. Odlazak do legendarnog stadiona Maracana također je posebno iskustvo. Da bi se stiglo do njega, mora se proći kroz jednu od najpoznatijih favela, no srećom opet imamo policijsku pratnju. Za vrijeme Olimpijskih igara cestama je patrolirala i vojska i to onim kamionetima s jednim vojnikom u teretnom prostoru koji cijelo vrijeme drži prst na obaraču nekakve strojnice. Ne, to definitivno nije grad u koji bih poželio otići turistički. Dovoljan mamac nije ni odlična klima u kojoj ima toliko egzotičnog raslinja, ni prekrasne plaže, ni grandiozni kip Isusa, ni Šećerna glava. Sve smo to, naravno, obišli kada smo već tamo bili i mora se priznati da sve djeluje prekrasno, ali... Bili smo i na Copacabani, vjerojatno najpoznatijoj plaži na svijetu. I ona je prekrasna, pješčana, ali smo poslije shvatili da identične plaže okružuju Rio. One nisu tako poznate, nema toliko gužve, a pijesak i more su isti. No, to nije more na kakvo smo se mi naviknuli. Tamo uvijek morate biti oprezni da vas ne odnese neki oceanski val. Kao što je nama pauk odnio auto. Pronaći parkiralište na koje je odvezen nije nimalo lako u gradu s petnaest milijuna stanovnika. Možda bi nam i bilo lakše da poslije nismo shvatili da smo nasamareni. Olimpijski volonter koji nam je rekao kamo da parkiramo auto bio je isti akter koji je i pozvao pauk da nam ga s toga mjesta odnese. Dotični Bruno bez imalo nas je srama pozvao da poslije dođemo na piće u kafić gdje navečer radi. Ne, hvala. Razumijemo da je neimaština i da se nekako moraju snalaziti, ali nismo niti otišli na piće, niti se poželjeli vratiti u Rio. Barem dok se situacija ne popravi. Krenuli smo kući na put od 36 sati razmišljajući kako nam je iduće putovanje totalna suprotnost. Dalekoistočna zemlja reda i blagostanja.

PYOENCHANG , 2018.

Prvi olimpijski let iz nove zračne luke u Zagrebu. Lijepo izgleda i bilo je krajnje vrijeme da i mi imamo reprezentativnu zgradu koja je prozor u svijet. Jest mala, ali barem više nije kao da dolazimo ili odlazimo s nekog autobusnog kolodvora u ruralnome dijelu Lijepe Naše. Prvi je i put da leteći na istok ne krećemo prema zapadu. Prvo je odredište, nakon pet sati provedenih u zraku, Doha, pa nakon malo hodanja po zemlji još jedanaest sati u zraku da bismo stigli do Seoula. Stigli smo u Južnu Koreju. Zaobilazimo taj grad s dvadeset milijuna stanovnika i krećemo u Pyeongchang. Vožnja autobusom prepunim LED rasvjete i golemim zvučnicima za partijanje mladih. Srećom, glazba svira tiho, a i autoceste su odlične. Nakon dva sata stižemo u Guangong, grad s dvjestotinjak tisuća stanovnika u kojem ćemo živjeti idućih dvadesetak dana. Na karti vidimo da je smješten na Japanskome moru, ali lokalni stanovnici iz povijesnih razloga ne vole Japan pa nam objašnjavaju da je to more Istočno, a ne Japansko. Ok, Japansko ili Istočno – nama je svejedno jer je veljača pa ionako nismo niti mislili kročiti u njega. Odredišta su nam planine do koji se opet treba voziti oko jedan sat, što nije problem, ali nešto ipak jest. Putokazi na korejskom, Google maps u tom dijelu svijeta ne radi. A mi mislili da idemo u zemlju najnaprednije elektronike. Jedino što nam je palo na pamet kao razlog odsutnosti Google mapsa jest blizina Sjeverne Koreje koja nije toliko omražena kao Japan ili Kina, ali napetosti su na toj granici svakodnevne. Odlučili smo provjeriti kako to zapravo izgleda na DMZ-u (Demilitariziranoj zoni). Ne, nije to bio pokušaj nekog ekstremnog ratnog turizma, turističke ture do jedne točke te zone svakodnevne su, kako za domaće tako i za strance. Provjere jesu rigorozne, ali kad stignete onamo shvatite da se i iz toga razvio dobar turistički proizvod. Dovedu vas u vidikovac na vrhu brda s velikim staklenim zidom kroz koji jedan vojnik pod šljemom, naravno, kamerom zumira svoje sjevernokorejske kolege, a vi sve to gledate na velikom ekranu. I ne djeluje baš kao neka ratna zona, zar ne? Tim više što vani na golemim zvučnicima odzvanja K-pop, južnokorejska moderna glazba kojom susjedi susjedima žele dati do znanja koliko se kod njih bolje živi i koliko su oni s druge strane zaostali. A oni pak njima uzvraćaju istom mjerom i tako prolaze dani, sve dok se jednom ponovno ne ujedine. Što i ne izgleda tako daleko, posebice nakon ovih Olimpijskih igara na kojima su se neke ekipe natjecale u mješovitom sastavu, sačinjene od Južno i Sjevernokorejaca. Vrijeme povratka se približilo, let je bio noćni pa smo odlučili dan provesti u Seoulu. Glavni grad djeluje moćno, visoki neboderi blizu kojih nije nemoguće vidjeti male kućice gdje „mali“ ljudi, baveći se nekom preprodajom, obavljaju svakodnevne poslove da bi preživjeli. No barem nemate onaj osjećaj nesigurnosti kao u Riju. Tamo je standard dobar. Krećemo prema zračnoj luci Incheon koja je nekih šezdesetak kilometara udaljena od Seoula, ali to je ionako zapravo već i spojeno u jednu cjelinu. Do leta je ostalo nekoliko sati i vremena bi trebalo biti i više nego dovoljno. Da, ali, Google maps ne radi, a putokazi su na korejskom! Taman kad imate osjećaj da ste izašli iz gužve u središtu, shvatite da ste ušli u drugu gužvu u jednoj od četvrti, prema našim mjerilima gradu, u megagradu Seoulu sa sedamnaest milijuna stanovnika. Noć se polako spušta, ali kolega spasonosno zaključuje da je zračna luka na zapadnome dijelu grada i kaže „Vozi prema zalasku sunca“. Drevnom metodom, u zemlji elektronike stižemo na vrijeme u zračnu luku i razmišljamo kako je iduće putovanje još dalje na istok. Tokyo 2020...

TOKYO, 2020./21.

Da, ali... U međuvremenu se pojavila korona pa je taj Tokio ipak bio 2021., iako su sva obilježja i službeni naziv ostali Tokyo 2020. Opet jedna od zemalja kojoj se nije potrebno bezglavo bacati u trošak štampajući sve nove brošure, naljepnice i suvenire samo da bi izgledali savršeno. A oni to gotovo jesu. Svjesni su i sami toga. Vrlo ponosni, a s druge strane mirni, baš kao što bi se reklo – uljuđeni. Ali u kulturološkom smislu, jer kad je o radnoj etici riječ, tu su više robotizirani nego uljuđeni. Najveća urbana cijelina na svijetu s više od 35 milijuna ljudi. Bit će gužve, prva nam je pomisao, a kad ono – gužve nema. Nemoguće! Nevjerojatno, ali istinito. Žile kucavice, poput naše Slavonske u Zagrebu, na svakom kilometru i to na tri kata. Asfalt savršen bez zakrpa, najviše je hibridih automobila, tek poneki potpuno električan. Znaju li Japanci nešto što mi Europljani ne znamo pa nisu počeli s bezglavom elektrifikacijom automobila? Vidjet ćemo za koju ili možda desetak godina. Toliko u mnogim stvarima i zaostajemo za njima. Osim u cijenama. Iako sam uvijek slušao da je Japan užasno skup, to se u praksi i nije pokazalo sasvim točnim. Živežne namirnice u dućanima stoje vrlo slično kao kod nas, benzin je čak i nešto jeftiniji. A plaće su im u prosjeku pet puta veće nego naše. Kada bi čovjek razmišljao samo u brojevima, računica bi bila jasna, no 9 od 10 nas izjasnilo se da je kod nas život ljepši. Iako nam podzemna, koje niti nemamo, ne dolazi točno u sekundu, iako nam zgrade nisu ni kao njihove garaže, iako u samom Tokiju ima barem pet mostova poput našeg novoniklog Pelješkog kojim se toliko sada ponosimo... Pa o čemu se tu onda radi? O našem mentalitetu. Ne bi naš mediteransko-balkansko-zapadnjački DNK mogao živjeti po tim uzusima. Japanac je staložen, miran, stat će u red i neće pitati zašto stoji, a mi? Mi ćemo pronaći način kako izigrati sustav, kako s četiri puta manjom plaćom mahom tvrditi da živimo bolje od njih, nećemo čekati u redu, nego tražiti mjesto gdje ćemo zapaliti cigaretu, a da nas kamere na cesti ne vide. Da, u Japanu pušenje na otvorenom nije dopušteno pa se iz gotovo svakog automobila dimi kao da se zapalio. Cijena tog artikla vrlo je slična kao i kod nas. Trebala bi tu jedna ozbiljna sociološka analiza da se dođe do odgovora zašto je nama u našim glavama bolje. Ono što nam je svima na ovoj našoj zeleno-plavoj kugli isto jest korona. Igre su se zbog nje s 2020. prebacile na godinu poslije, gledatelja nije bilo, a mi smo 14 dana, uz svakodnevno ispunjavanje aplikacije o zdravstvenom stanju, bili u takozvanom „mekom balonu“. Hotel, press-centar, borilište i eventualno do trgovine pokraj hotela. Tako je bilo tih prvih 14 dana. Nakon toga su nam Japanci podijelili kartice za javni prijevoz pa krenusmo od najpoznatijeg raskrižja na svijetu Shibuye, preko spomenika vjerne akite Hachika, Skytowera do poznatih japanskih hramova, ali i trgovačkih centara. Nije gdje nas bilo nije, a barem po dva para tenisica, vjerojatno najpoznatije svjetske marke, putovala su u domovinu u svakoj torbi. Em modeli koji kod nas još nisu niti postojali, em cijene dvadesetak pa čak i pedesetak posto manje nego kod nas. Toliko o skupom Japanu. Japanu koji me se zaista dojmio. Sve čisto, uredno, mirno. Posloženo do najmanjeg detalja, ali... Let dug i opet prema Frankfurtu. Aviokompanija njemačka, posada vrlo striktna, ne dopušta nepotrebne šetnje zrakoplovom zbog korone. A kako se neću šetati kad let traje 12 sati? Valjda će do idućih Igara i ta korona proći.

PEKING, 2022.

Nije. Još je i lošije. Korona se razbuktala, Kinezi nisu odgađali termin i stigli smo, nakon samo pola godine, na 24. zimske olimpijske igre u Pekingu. Moje jubilarne desete. Dolazak u sablasno praznu golemu zračnu luku. Stižu letovi isključivo povezani s Olimpijskim igrama. Prije samog dolaska 14 smo dana ispunjavali aplikaciju o temperaturi i eventualnim drugim korona-simptomima kako bismo i prije dolaska uvjerili domaćine da smo zdravi i negativni. Tri puta smo cijepljeni, no oni su to odmah i testirali nakon silaska iz zrakoplova. Štapić je bio toliko duboko gurnut u nos da nije bilo onog tko zaplakao nije. Ionako sam imao osjećaj da mi taj testni štapić kroz nos dodiruje oko. Što se mora, mora se. Dočekat će nas barem razdragani, tradicionalno nasmiješeni Kinezi i mahati zastavicama. Kineza nema, ne vidimo ih. Samo bijeli skafanderi i lagani osjećaj SF hororca. Ukrcavaju nas u hermetički zatvorene autobuse, pod policijskom pratnjom voze u hotel gdje nas na ulazu opet dočekuju bijeli kombinezoni koji nas i našu prtljagu temeljito natapaju nečime iz šprica kakvim se kod nas koriste vinogradari. Ključ od sobe u zapečaćenoj je omotnici, prolazak kroz rendgen i ravno u sobu iz koje se ne smije ni do recepcije dok se ne dobije rezultat testiranja iz zračne luke. Zimske su igre, ali je li baš moralo biti 17 stupnjeva u sobi? Ne radi se o lošem hotelu. Štoviše. Shangri la, jel to neka provokacija? Shangri la je inače sinonim za mjesto za savršen život. A mi ćemo idućih dvadesetak dana živjeti očigledno u zlatnome kavezu. Ovdje ne možemo ni do obližnje trgovine. Hotel je opasan ogradom visokom tri metra, kamerama i policajcima na svakih pedesetak metara. Možemo hermetički zatvorenim autobusom do press-centra i borilišta. Nema izlaska iz olimpijskog balona, kao ni kontakta s lokalnim stanovništvom. Tko zna, možda smo i zaista u nekom filmu, a u tim su bijelim skafanderima izvanzemaljci, a ne Kinezi. No, ionako je dobro dok su skafanderi bijeli. Kad se pojave žuti, znak je to da je netko pozitivan i da ga vode u karantenu. U nadi da neće biti ništa ozbiljno, pokušavamo se koncentirati malo i na posao, a ne samo razmišljati o koroni. Prvi zadatak je svečano otvorenje. Utrpavanje opet u hermetički zatvorene autobuse, no stadion je golem i u svakom je autobusu golema i gužva. A korona, fizička distanca?! Možemo se samo nadati da nas idućih dana neće posjetiti žuti skafanderi. Nakon 14 godina eto nas opet na Ptičjem gnijezdu, ceremonija otvorenja odlična. Znaju Kinezi kako se to radi. A i treba se pokazati. Predsjednik im je u društvu ruskog kolege iako njegova reprezentacija zbog dopinškog skandala nastupa pod olimpijskom zastavom, bez svoje, i bez svoje himne. Zapadne delegacije bojkotiraju dolazak, no njihovi su sportaši tu i veselimo se nastupima svih na borilištima u Pekingu te na dvama okolnima brdima gdje se održava alpsko i nordijsko skijanje. Igre su tek počele, a mi se već veselimo povratku kući jer je naš boravak ovdje vrlo ograničen. Nema izlaska iz hotela, nećemo vidjeti ništa što ne bismo vidjeli bilo gdje drugdje na svijetu. Jedan od dražih momenata ipak je bio kada smo se malobrojni hrvatski novinari sa znatno brojnijim slovenskim okupljali navečer u foajeu hotela. Nekoliko tisuća kilometara od doma neopisiv je osjećaj okupiti se oko klavira i zapjevati primjerice poneku Oliverovu pjesmu. Uz glazbenu pratnju kolegice sa slovenske televizije. Čuo sam tu pjesmu stotine puta, ali nikad je nisam doživio toliko jako kao te hladne večeri u Pekingu