Dvanaest redarstvenika ove su godine dobili osobnosti

U Borovu je 2. svibnja obilježena 32 obljetnica pogibije dvanaest hrvatskih redarstvenika. Uobičajeni protokol ove je godine promijenjen, te su umjesto službenih govora, u programu pod nazivom „Nisu zaboravljeni” mladi polaznici policijske škole Josip Jović ispričali životne priče dvanaestorice ubijenih redarstvenika. Na taj način oni su ponovo postali ono što su bili, a osvježenje u protokolu pozdravili su svi nazočni. Priče koje su pričane napisala je književnica Tanja Belobrajdić.

Dvanaest redarstvenika iz Borova Sela dugo su bili "dvanaest redarstvenika". Tanja Belobrajdić kaže kako je često razmišljala o tome kako zapravo ne znamo tko su bili ti dečki, kako su postali redarstvenici, što su voljeli, čemu su se  radovali. Kaže kako se nešto znalo o Josipu Culeju i to zbog zalaganja njegova brata Stiva Culeja, nešto se znalo i o zapovjedniku Stipanu Bošnjaku, kroz svoj roman pisala je o Ivici Vučiću, ali o ostalima iz te grupe gotovo se ništa nije znalo. Promjenom protokola, koja se ove godine dogodila na poticaj Stiva Culeja, predsjednika Udruge specijalne jedinice policije Krpelji iz Vinkovaca, oni su svi dobili osobnost. 

Kad piše njoj su dva cilja važna, da sačuva sjećanje i da obitelj bude zadovoljna. 

- Zašto napišem kakvu je glazbu volio, je li igrao nogomet, je li bio navijač ili plesao folklor? To je ideja onoga što radim, pokazati da ti ljudi najvećih dijelom nisu bili profesionalni vojnici, nego su branili svoj dom i obitelj. I da ti dragovoljci koji su došli iz drugih mjesta nisu bili avanturisti, nego ljudi koji su ostavili svoj posao, svoje obitelji, koje su ih čekale, a neke čekaju i danas. 

Dodaje kako su za rat i strategiju zaduženi su povjesničari, a ona se bavi osobnostima i važan joj je pojedinac, a ne okolnosti. 

- Volimo o njima reći da su "mali ljudi", ali na neki način ih time i vrijeđamo, jer to su zapravo divovi. Dovoljno je zamisliti iz današnje perspektive, vani cvrkuću ptičice, djeca idu u školu, ljudi sjede po kafićima. I onda odjednom padnu granate. Olako smo to zaboravili. Jasno je da život ide dalje i da nitko ne treba biti zakovan u tom vremenu, ali dužni smo sjećati se. 

Nije lako pisati o primjerice redarstvenicima iz Borova Sela. Prvo, kaže, treba doći do broja telefona članova obitelji, zatim tko bi od njih mogao nešto reći ili dati neku informaciju.  Potrebno je raspitati se i o zdravstvenom stanju članova obitelji zbog bolesti, starosti a i psihičkog stanja zbog proteka vremena. Mnogi su razočarani i ne žele pričati, a ima i različitih obiteljskih situacija. Nakon toga potrebno je pronaći neke podatke i generalije tipa škole u koju je netko išao kako bi se čitatelju pomogla stvorite mentalna slika, gdje bi to moglo biti smješteno. To je sve dosta kompliciran put, posebno je to bio u slučaju dvanaest redarstvenika zbog opsega priče i taj je put dugo trajao. Uz to, ljudi osjećaju potrebu ispričati o nepravdama i bolima koje su ih mučile, dodaje. 

- Primjerice, ako se vratimo na komemoracije na kojima je obitelj bila kulisa, netko bi pozdravio nazočne članove obitelji i to bi bilo sve. Oni bi stajali pognute glave i otišli pognute glave. Ove godine nisam mogla biti na komemoraciji, ali sam od sudionika dobila vrlo pozitivnu povratnu informaciju i mislim da takve stvari daju konačni smisao onome što radim. teško je biti stalno u takvim pričama pa se čovjek ponekad pita ima li to smisla. Ali nakon takvih reakcija pomislim da je vrijedilo i da ima smisla. Zato što su obitelji ipak najvažnije, a njima šaljemo poruku da njihovi najmiliji nisu zaboravljeni. 

Tanja Belobrajdić opisuje i kako se, kad piše, stavlja u ulogu čitatelja ili slušatelja vijesti. Možda nekoga tko se ne bavi toliko Domovinskim ratom, ili je mlađa osoba, koja kad vidi uobičajeno obilježavanje, govore poznatih političara, vijence, dvije-tri prigodne rečenice, izgubi volju i interes. Ona zato u prvi plan stavlja sudionike događaja, one koji imaju nešto za reći o tome kako je to doista bilo i to nešto zanimljivo i to je prema njezinom mišljenju jedini način da komemorativni program ne bude dosadan i da slušatelj ne promijeni program. Kao književnica pisala je priče o svim braniteljima Vukovara, ne samo Vukovarcima, nego o pripadnicima svih postrojbi i o svim dragovoljcima koji su Hrvatsku došli braniti u Vukovar. Do sada je završila preko 200 takvih priča, ali u njima se spominju i imena drugih ljudi i svjedoka koji su imali sreću preživjeti te imaju što ispričati. 

- Neka ostane zapisano.