Tko živi u prošlosti, umire u sadašnjosti, a ja to ne želim

Zlatko Turkalj razgovarao je s Vannom o refrenima i skrivenim porukama u pjesmama, posesivnim ljubavima i novim glazbenim koracima.

U ovim godinama još uvijek imam vrlo razigranu kreativnu osobnost, kaže Vanna.

Naš razgovor bit će u znaku tvojih poznatih refrena, ali i tvojih odgovora na pitanje kako u svakodnevnom životu živiš stihove koje pjevaš i koje publika toliko voli. Što je za tebe ljubav i kako bi je definirala?

- Ljubav je u svakom slučaju najsnažniji i najveličanstveniji osjećaj kojim čovjek može biti blagoslovljen. Ona je superiorna; zbog nje postajete bolja osoba, činite najbolje moguće stvari, dajete svoj maksimum i činite svijet boljim. Evo, stvarno to mislim.

Jesi li ikad bila u situaciji da si se u nešto iskreno upustila, željela pomoći i biti od koristi, a na kraju si samu sebe pitala: "Što mi je sve ovo trebalo?"

- Da, naravno da sam bila u situaciji u koju uđete s naivnom vjerom da ćete pomoći i da će sve ispasti dobro. Na kraju zapravo naučite puno o sebi, ali i o dojmu koji ostavljate na druge ljude. Shvatite da ste, misleći najbolje, sve promašili i zapravo možda samo zakomplicirali stvari. Ali sve je to škola.

„Sad lažem pred svima, po cijele dane lažem“. Kako ti reagiraš na laž, pogotovo na ljude koji prešućuju onaj najbitniji dio istine?

- Iskreno, nisam lažljivica. Ponekad samo biram prešutjeti stvari koje ljudima neće dobro sjesti. Ipak, kada se iznerviram jer me netko povlači za jezik, onda kažem i previše. Tada mi bar ne bude pretjerano žao jer vrijedi ono – tražili ste, dobili ste. Zaista ne lažem, mislim da to nema nikakvog smisla.

Kakva je hrvatska glazbena scena? Čine li većinu oni koji ti prilaze iskreno ili oni koji su sjajni glumci?

- Ne bih rekla da se hrvatska glazbena scena razlikuje od bilo kojeg drugog segmenta ljudskog djelovanja. Ljudi žive od svog rada i trude se najbolje što mogu. U bilo kojem poslu ponekad su primorani služiti se svim i svačim kako bi uspjeli. Naravno da ima i pomalo prijetvornih situacija u kojima i sami nekada slatkorječivo nastupite. To nije u zloj namjeri; nisam primijetila da netko jako moćan sustavno rovari protiv mene. Naravno da ima ogovaranja i podsmjehivanja sa strane, ali gdje toga nema? Poslije saznate da netko tko je prema vama bio jako drag i dobar zapravo priča gluposti i neistine za koje nema nikakvog temelja. Ja to obično iskoristim kao pogonsko gorivo, ohladim odnos s takvim ljudima i više im nisam simpatična.

Od koga si s glazbene scene dobila najljepši, onaj pravi iskreni kompliment, i ako se sjećaš, kako je glasio?

- Dobila sam zaista puno komplimenata, kolege znaju biti predivni. Recimo, Aljoša Šerić je veliki ljubitelj mojih autorskih pjesama. Zaljubljen je u pjesmu "Izmiješane boje", za koju i ja mislim da je jako lijepa. Također, jednom mi je Halid Bešlić rekao: "Vanna, ti pjevaš kao da si naša."

Rijeka, more, jezero — kako bi ih poredala prema svom afinitetu za odmor ili odlazak na izlet?

- Moj izbor za odmor ili izlet uvijek bi bio: more, more i samo more.

Jesi li bila u situaciji da si razmišljala: "Krećem ispočetka"?

- Kada se bavite nečim u što ulažete cijelu sebe, naravno da se nekad nađete u poziciji da se morate vratiti puno koraka unatrag. Nije to bio sasvim novi početak od nule, ali solo karijera je svakako bila prekretnica. Moram priznati da se i pjesma "Rijeka" veže uz taj osjećaj. Nakon Eurosonga, gdje su mnogi mislili da ćemo Tonči Huljić i ja pobijediti s pjesmom "Strings of My Heart" – iako sam godinu prije toga nastupala s pjesmom "Kao rijeka" – osjećala sam se poprilično izolirano. Imala sam osjećaj da su me dotadašnji navijači napustili i tada su mi mnoge stvari u karijeri morale krenuti ispočetka.

Iskreno, kako je izgledao trenutak kada ste odlučili zaustaviti priču zvanu "Electro Team"? Kako si se osjećala na tom novom početku?

- Smatram da je u životu sve što nije razvoj zapravo smrt na mjestu, a ne samo stagnacija. Ne zanimaju me ljudi koji su mentalno, emotivno i duhovno zapeli u nekom trenutku u prošlosti i grčevito ga se drže kao jedine svijetle točke. Sama kreiram svoju stvarnost, sadašnjost i, nadam se, budućnost. Život u prošlosti i vječna nostalgija za "starim dobrim vremenima" meni su zapravo prilično otužni. Ta su vremena tu da nas obogate, ali ne i da im se vraćamo kao jedinom izvoru unutarnje, emotivne i duhovne satisfakcije. Tko živi u prošlosti, umire u sadašnjosti, a ja to ne želim.

Kakve su ideje tada imali ljudi koji su ti se javljali? Jesu li svi znali što je najbolje za tebe i kakve bi pjesme trebala snimati?

- Da, u pravu si, upravo je tako bilo. Puno je ljudi imalo raznorazne ideje. Sve su one u osnovi bile dobronamjerne, iako sam u konačnici uvijek prepoznala i želju da se netko drugi afirmira kroz mene i moje pjevanje. Ljudi možda nisu poštovali činjenicu da me taj bend jako obilježio, a možda ni ja sama nisam bila dovoljno svjesna da publika od mene očekuje nastavak nečeg sličnog. Ipak, u početcima solo karijere više sam se naslanjala na balade, njih sam usavršila, pa je moja priča krenula u kompleksnijem pop smjeru. Bio je to nastavak pjesama kao što su „Drugo ime ljubavi“, „Jedina“ ili „Za ljubav hvala ti“, a ne toliko na tragu hitova „Sve bih dala da znam“, „Ne traži ljubav“ ili „Tek je 12 sati“. Smatrala sam da je vrijeme tog dancea završilo, odnosno više mi se nije sviđao smjer u kojem je ta glazba trebala zvučati. Posvetila sam se širem aspektu pop glazbe i tu sam snimila mnogo toga – nešto je uspjelo više, nešto manje. Ponavljam, ti ljudi nisu bili zlonamjerni, naprosto su se htjeli afirmirati uz mene i ostvariti neku korist, što im uopće ne zamjeram jer je to potpuno legitimno.

Kako komentiraš to što neki uvijek ističu samo hitove s početka tvoje karijere, kada si bila članica grupe ET, a zanemaruju tvoju bogatu solo karijeru?

- Kada je ta priča u našem tročlanom sastavu završila, mislila sam da će sve krenuti s puno pozitivnog iščekivanja i da će svi biti uzbuđeni vidjeti kako se razvija nova priča. Međutim, vrlo brzo sam se uvjerila da su ljudi bili iznimno vezani uz ET i mene u tom bendu te da nisu bili spremni tek tako prihvatiti novu solo priču. Snažno sam vjerovala u sebe, ali sam shvatila da su ljudi duboko razočarani što tog benda u staroj formaciji više nema. Tek sam poslije naučila živjeti s tim razočaranjem publike. Ipak, nitko nije bio u našim glavama i nitko ne može znati da smo nas troje jednostavno iscrpili tu formu. Više nismo imali što ponuditi i bilo bi nemilosrdno očekivati da ljudi koji su akteri svega toga jednostavno prestanu raditi.

Da se danas odlučiš prestati baviti glazbom, što bi bio tvoj izbor, tvoj novi početak? Čime bi se mogla baviti na tom novom početku?

- Znaš što, uopće ne mogu zamisliti da sada počinjem nešto sasvim ispočetka. Imam ja još nekih talenata sa strane, ali mislim da se bavim točno onim poslom u kojem sam kao djevojčica htjela biti. Ne treba izazivati sudbinu i govoriti: „Nisam zadovoljna, sad bih htjela nešto drugo.“ Ne, dobro je. Nije baš sve onako kako sam zamišljala da će biti, ali je dobro.

Snimila si dosta pjesama o vremenu, satima i trenucima. Koliko ti je vrijeme važno, jesi li točna, pridržavaš li se dogovora kada treba doći na sastanak ili na probu?

- Vrijeme je naša svakodnevica prema kojoj se sve određuje. U našoj obitelji, i suprug i ja smo ljudi koji smatraju da moraju obaviti što više toga u jednoj mjernoj jedinici vremena. Zbog toga sam zapravo dosta užurbana i svugdje jurim jer se često predugo zadržim radeći nešto za što sam mislila da će mi uzeti manje vremena. Praktičan primjer: ako krećem na put na koncert, ja još uvijek mislim da bih na brzinu mogla skuhati nešto za jelo, umjesto da kažem: „Ne, danas putujem i ne radim ništa osim što se pripremam za put.“ Prihvatim se tako još neke sitne radnje pa se na kraju niti spakiram kako treba, niti dovršim to što sam započela. Što se toga tiče, nisam neki naročiti organizator, ali to proizlazi iz dobre namjere, a ne zato što sam lijena ili spora – naprotiv. Ipak, ne volim kasniti, a priznat ću ti da sam alergična na jednu rečenicu. Kada me ljudi vide u toj mojoj jurnjavi pa mi dobace: „Samo polako.“ Kad čujem to „samo polako“, poludim – ne, to nikako.

Kada ti se u životu činilo da dan nema kraja, da je vrijeme stalo, da dan nikada neće završiti?

- Iskreno, nisam imala takve duge, agonijske trenutke. Iz iskustva svi znamo da će svaki dan, kakav god bio, sigurno završiti. Važno je samo da ne donese ono najgore.

Slažeš li se sa starom izrekom da vrijeme liječi sve i da se nakon nekog vremena zaboravi i dobro i loše?

- Mislim da ne, ali čovjek nauči živjeti s tim. Neke ružne stvari koje su se ljudima dogodile uvijek ostaju ružne. Ipak, kada se svakog dana susrećeš s tim osjećajem, na kraju jednostavno počneš živjeti s tim kao s navikom.

Kako se snalaziš u teškim trenucima kada se dogodi loš trenutak? Postoji li neki koji posebno pamtiš?

- Svi smo imali loše dane, loše trenutke i loša životna razdoblja. Ipak, na kraju sve to prođe. Iz toga se vjerojatno stekne nekakvo iskustvo, možda ostane i malo gorčine, a ni ja, kao ni svi drugi, nisam imuna na to. Bilo je takvih trenutaka, naravno, ali ne bih ih sada javno isticala.

„Pa pitaš je li loš trenutak, ma loš kao i svi, proći će brzo, kao ja i ti“. Kada si napisala ove stihove?

- Smatram da su baš ti stihovi jedni od onih na koje sam u toj pjesmi najponosnija. Iskreno, moj je ukus takav da volim govorne situacije ukomponirati u pjesme. Volim kada se uobičajena svakodnevica provuče kroz lijepe rime. Ja sam i inače prilično dobra publika za takve stvari, pa sam se u toj pjesmi pokušala spretno poigrati time. Mislim da nije loše ispalo.

Poznata si po ljubavnim baladama, ljubavnim pop hitovima, ali tvoj opus sadrži i pjesme koje imaju društvenu poruku ili su nastale kao dio društvenog angažmana. Često kroz svoj autorski rad govoriš o snazi žene, unutarnjim borbama i ljudskom dostojanstvu. Kakav je danas status autorica i kantautorica na hrvatskoj sceni? Koji su glavni problemi s kojima se susrećeš?

- Lijepo si to primijetio. Svi mi autori imamo neke zajedničke borbe, dok su neke stvari specifične i ovise o tome kakve tko aspiracije ima i kakav trag želi ostaviti. Neki su ljudi zaista izvrsni u obradi teme ljubavi na sto načina. Ja pokušavam zagrepsti malo dublje ispod površine i vidjeti što se krije iza tih intimnih ljubavnih stihova i refrena. Općenito mislim da je pozicija ženskih autora danas čak i zanimljivija od muške. Žene progovaraju na način na koji se od muškaraca možda ne očekuje da razmišljaju. Kada slušam pjesme koje muškarci pjevaju o ženama, to je obično neka vrsta idealizacije u kojoj je dovoljno ženu zvati lijepim imenima, dijeliti joj komplimente i reći da im je ona sve. Tu zapravo ima još mnogo toga, a mislim da o tome autorski više mogu progovoriti upravo žene. S druge strane, nedostaje nam malo više hrabrosti za obradu šireg kruga tema izvan samog ljubavnog konteksta. U to se još uvijek ne upušta mnogo ljudi, ali ima nas.

Koliko često sve što misliš kažeš naglas?

- Nisam jedna od onih „hrabrica“ koje ponosno govore: „Ja sam ti takva osoba, što mislim, to i kažem.“ Ne mislim da je to ispravno, dapače, smatram to prilično bezobzirnim ponašanjem. Ne možemo govoriti baš sve što nam padne na pamet – za to čak postoji i medicinski termin. Moramo malo promisliti i imati obzira prema tome kako će naše riječi utjecati na nekoga. Nisam tip koji sve izgovara naglas.

Pjesma "Želja" nije tek obična romantična pjesma, već pjesma o potisnutim mislima i osjećajima koje često držimo u sebi i ne izgovaramo ih naglas. Kroz pjesmu donosiš psihološku, introspektivnu crtu, a koji su stihovi nekog drugog izvođača tebe natjerali na razmišljanje?

- Na razmišljanje me može navesti zaista mnogo talentiranih ljudi koji grade svoje karijere i trude se dati svoj maksimum. Uvijek ću izdvojiti Aljošu Šerića. On redovito napiše stihove od kojih mi se doslovno naježe misli. Gibonni je također nevjerojatan; od njega uopće ne znam što bih prvo izdvojila. Puno sam puta posjela svoju djecu, još dok su bili manji, i puštala im njegove pjesme čisto da ih potaknem na razmišljanje. Smatram, primjerice, da je njegova pjesma „Udica“ možda najljepša antiratna pjesma koju sam ikada čula.

Koliko ti je važan kontakt s publikom, koliko dopuštaš publici da ti se približi, dozvoljavaš li bliskost i povezanost s obožavateljima?

- Kontakt s publikom izuzetno je važan, to je možda i najvažniji dio cijelog ovog posla. Sve što želim reći, govorim nekome – ne govorim to sama sebi. Nadam se da s druge strane stoje oči, lica i ljudi koji to slušaju i pritom nešto proživljavaju. Ipak, to ne znači da moramo biti privatno i osobno bliski. Zato i postoje glazba i stihovi da bismo komunicirali na toj razini. Kada bismo se svi osobno poznavali, možda bismo se na kraju i razočarali.

Ima li ljubomore na glazbenoj sceni? Naime, mediji su godinama potencirali rivalstvo između tebe i Nine Badrić, stavljajući vaš odnos u taj kontekst. To je prestalo biti zanimljivo nakon što si Ninu pozvala na svoj koncert u Lisinskom, i to je bio odličan potez. Te večeri izvele ste novu verziju pjesme "Ti se varaš", a stihovi su bili: "I da se sruši nebo na planetu i preko noći da nestanu svi, ti da si jedina žena na svijetu, ne, ja te čak ni tada neću voljeti. " Čija je to bila ideja i koliko si puta kroz glazbu odgovarala na stvari koje ti se jednostavno nisu sviđale?

- Ljubomore na glazbenoj sceni naravno ima i nema, baš kao i u svakom drugom poslu. Ja osobno pratim sve što se događa, bilježim, analiziram i svjesna sam kako ljudima teku karijere, što rade i na koji način komuniciraju. Što se tiče Nine, sretna sam što mogu reći da je ona naša istinska konstanta. To je sada već nekoliko desetljeća iznimno kvalitetnog, predanog rada i maksimalnog davanja publici. Nina je osoba koja doista živi za svoju karijeru i nevjerojatno lako s pozornice komunicira s ljudima kroz svoje pjevanje. Tome se mogu samo diviti. S druge strane, ona me logično motivira da i sama stalno radim na sebi, usavršavam se ili jednostavno ulazim u sfere koje su možda ostale upražnjene. Pazim da se kreativno ne dupliciramo u porukama. Ona je izvrsna u baladama i donosi ih vrlo instinktivno, dok ja možda imam malo više tog specifičnog izvođačkog nerva – dajem nešto drugačije što ljudima očito također treba. Tako da tu nije riječ o ljubomori, nego o tome da potičemo jedna drugu. Divim se njezinoj karijeri, užitak ju je gledati i slušati. U tom sam smislu i ja samo dio publike koji može reći: "Wow."

Tko te u zadnje vrijeme nazvao i iskreno pohvalio tvoj rad, koncert ili, recimo, ulogu mentorice?

- Puno ljudi, stvarno. Moram priznati da su kolege iz posla zadovoljni, iako ima i onih koji bi strašno voljeli sjesti u tu moju mentorsku stolicu. S druge strane, mnogi mi kažu: „Svaka ti čast, ja to ne bih mogao ili ne bih mogla.“ Ta je uloga zaista komplicirana, ali i lijepa.

A tko je pohvalio tvoj autorski rad?

- Mnogo ljudi, zaista, i na tome sam iznimno zahvalna. Kolege s glazbene scene počeli su mi se intenzivnije javljati nakon pjesme „Izmiješane boje“. Primijetili su u meni nešto što možda dotad nisu otkrili, tako da od tog trenutka redovito dobivam komplimente na račun svog rada i uvijek rado zahvalim kolegama.

Pjesma "U šaci te imam" može se protumačiti kao priča o posesivnoj ljubavi. Kako gledaš na takve odnose?

- Posesivni odnosi su živopisni, maštoviti i inspirativni za stvaranje zgodnih filmova, pjesama, slika ili memova, ali nisam sigurna da oni dugoročno usrećuju ljude. To ne donosi sreću ni osobi koja je posesivna, ni onoj koja je predmet te posesivnosti. Na samom početku takav odnos može biti zabavan, ali ako se par ne prihvati žestokog rada na toj vezi, stvari neumitno odlaze u krivom smjeru.

Zbog kojih stihova ti publika najčešće prilazi i govori da im puno znače, kako ih vole zbog nekih svojih situacija i dragih ljudi s kojima povezuju te tvoje stihove?

- Najbolji dio mog posla jest upravo to što ljudi u potpuno neočekivanim stihovima i pjesmama prepoznaju opise vlastitih životnih situacija. Interpretacije stihova znaju biti doista šarolike. Za neke pjesme, za koje sam mislila da komuniciraju na jedan način, ispostavilo se da publika u njima iščitava nešto sasvim drugo, i na tome sam jako zahvalna. U zadnje vrijeme ipak bih izdvojila meni iznimno dragu pjesmu „Bora na licu“. Za nju sam dobila jako puno diskretnih, privatnih poruka. Ljudi nisu pisali javne komentare ispod objave pjesme, nego su se potrudili izravno mi dati do znanja da su je doživjeli vrlo osobno. To je za mene najveći mogući kompliment. Nadam se da sam se stigla iskreno zahvaliti svima, jer kada se to dogodi, moj je zadatak ispunjen, a duša puna.

Koji je tvoj sljedeći glazbeni i diskografski potez?

- Sljedeće što pripremam su četiri nove pjesme. Još uvijek ne znam kako ću formatirati to izdanje – hoće li to biti EP (Extended Play) ili ću ih puštati singl po singl. Četvrtu pjesmu još nismo sasvim dovršili, ali realizacija je na nekih 90 posto. S jednom od te četiri pjesme, koja se zove „Toliko toga“, idem na Melodije Jadrana 28. lipnja i toj se izvedbi silno radujem. Nadam se da ćete prepoznati zašto kada je čujete. Sve preostale pjesme maksimalno se razlikuju jedna od druge, što je valjda dokaz da i u ovim godinama imam vrlo razigranu kreativnu osobnost. Još uvijek želim svašta reći svojoj publici i nadam se da će ljudi imati strpljenja to poslušati.