Sto godina sporta gluhih

20. ožujka u emisiji Šesto čulo govorili smo o Hrvatskom sportskom savezu gluhih povodom nadolazećih Olimpijskih igara gluhih u Tokiju i angažmana predsjednika Saveza, sportaša Olivera Lušića. Kako bi emisija bila dostupna i prilagođena slušateljima oštećena sluha, donosimo cjeloviti prijepis emisije.

Ove godine obilježava se sto godina sporta gluhih, a predstoje nam i Olimpijske igre gluhih u Tokiju. Bit će to najbrojnije Olimpijske igre za Hrvatsku na kojima će nas predstavljati niz sportašica i sportaša oštećena sluha. Važnu ulogu u razvoju sporta ima Hrvatski sportski savez gluhih, središnje tijelo koje nastoji osnažiti profesionalnim, ali i rekreativne sportaše oštećena sluha. Za olimpijske igre u Tokiju priprema se i Oliver Lušić, proslavljeni rukometaš i predsjednik Hrvatskog sportskog saveza gluhih. Iza njega su brojni uspjesi, a trenutno je u intenzivnim sportskim pripremama.

Naša novinarka Iva Habek tim je povodom razgovarala s Oliverom Lušićem i Matejem Bagarićem, tehničkim tajnikom Saveza. Oliver Lušić uvodno otkriva kako teku pripreme.

Pripreme teku jako jako dobro, jesu naporne, pogotovo jer su to moje zadnje Olimpijske igre na kojima ću nastupati, i da je lako, nije, ali imamo cilj koji bismo htjeli ispuniti. Uvijek gađamo ono najviše. Ja se nadam da će i ovoga puta biti prvo mjesto. Dosta radimo na popularizaciji sporta gluhih u Hrvatskoj i to nam je jako bitno s obzirom na to da je, kao što svi znamo, sport gluhih zaseban i nema apsolutno nikakve veze s parasportom i Paraolimpijskim igrama. Mi imamo (posebne) Olimpijske igre gluhih koji se održavaju svake četiri godine, i to ove godine, tako da vjerujem da ćemo uz rad, uz trud i želju svih, uz podršku Saveza i Ministarstva napraviti ono što je nama svima želja, a to je osvajanje medalje, s obzirom da su ove Olimpijske igre rekordne za naš Savez. Prvi put imamo sedam sportova na što svi zajedno možemo biti ponosni, tako da vjerujem da će ovo biti osim najbrojnijih i najuspješnije Igre.

Kako su Olimpijske igre gluhih strukturirane i koliki je značaj vašeg Saveza u razvoju sporta gluhih? Već ste otvorili temu i rekli da je veliki značaj i da su ove Olimpijske igre rekordne...

Je, to nam je jako bitno. Naši sportovi se ni po čemu ne razlikuju od normalnih Olimpijskih igara. Naši sportovi su identični, isti kao i na čujućim igrama, tu nema nikakvih zasebnih pravila, sve je više-manje isto osim po pitanju signalizacije. Start je recimo drukčiji i umjesto zvučnih signala, tu je vizualni signal. Nema nekih većih razlika, a što se tiče sportova tu su džudo, taekwondo, streljaštvo, atletika, plivanje i rukomet. Ono što mene posebno veseli je to da je jedan od razloga zašto smo došli do tako velikog broja sportova i naš program za djecu koji smo pokrenuli... Iz toga su izašli mladi sportaši i vjerujem da će oni opravdati taj naš program. Puno je u sportu treninga i odricanja, pogotovo za one koji ne čuju.

Što mislite, kakvo je trenutno stanje sporta gluhih? Svjedočili ste razvoju inkluzije i jednakosti kroz sport. U sport ste ušli vrlo mladi, još u djetinjstvu, i od tada ste osvojili niz odličja. Promatrali ste senzibilizaciju društva, a s druge strane, razvoj sporta.

Pa, jako dobro pitanje, jako mi je drago da ste postavili to pitanje. Svakom mladom sportašu koji započinje sportski put vrlo često se događa da dolazi do problema s komunikacijom. Ja uvijek volim krenuti od sebe. Ja sam jako puno sportova prošao, a jedan od glavnih razloga zašto sam mijenjao toliko sportova je upravo bila ta komunikacija s okolinom, s trenerima koji vrlo često nisu mogli shvatiti situaciju u kojoj se nalazim. Ja bih imao na primjer nogomet kad bi kiša bila, ja tada ne bih mogao nositi aparatić, a bez aparatića ja zapravo ništa ne čujem. Tako da, jako je bitna ta podrška Saveza prema tim mladim sportašima.

Mi im omogućujemo kroz naš program da imaju financijsku podršku, ali i ono bitnije, a to je komunikacija između djece, s okolinom, s trenerima i sve, pogotovo što tu roditelji, u ovom slučaju i moji roditelji koji su potpuno gluhi, oni nisu mogli shvatiti, nisu mogli znati što meni treba u toj komunikaciji, oni nisu mogli biti ti koji bi pružili neku vrstu podrške, ne bi mogli razgovarati sa trenerom, da im ukazuju na neke smjernice kako razgovarati sa mnom, kako me uputiti, kako mi olakšati. Nije to problem samo s roditeljima koji ne čuju, već i s roditeljima koji čuju, oni nažalost u ovom slučaju vrlo često ne razumiju svoje dijete, zato mislim da je tu podrška i pomoć Saveza krucijalna, tim više što je sve potpuno besplatno za svu našu djecu i mislim da je to jedan pravi put koji bi u budućnosti trebao i morao donijeti ne samo sportski napredak, već ono još važnije - inkluziju u normalnu okolinu, društvo, školstvo, a na kraju da oni postanu bolji ljudi.