Nagrada "Tin Ujević" izdanju Matice hrvatske ogranak Osijek

Sisački književnik Slavko Jendričko dobitnik je ovogodišnje nagrade "Tin Ujević" za knjigu pjesama "Evolucija ludila", izdanje Matice Hrvatske iz Osijeka. Osječani su danas predstavili izdanje i najavili sutrašnju dodjelu nagrade u Vrgorcu.

Nagrađeno je izdanje u programu Radio Osijeka predstavio tajnik Matice hrvatske ogranka Osijek, Josip Cvenić, jer je autor na putu u Vrgorac gdje će sutra primiti nagradu. Cvenić je rekao da je riječ o iznimnom pjesniku koji prati stvarnost i svakodnevnicu, a dodao je da misli da zapravo nema puno istine u tome da se poezija više ne čita. Pjesnik Slavko Jendričko objavljuje od 1969. godine, otkada je kulturnoj memoriji ostavio lijep broj zbirki,časopisa i artefakata, a Ogranak Matice hrvatske u Osijeku objavio mu je zbirku “Evolucija ludila”. Inače produktivni pjesnik u dobroj je formi, njegove nove, kraće pjesme jednostavna su izraza, a guste metaforike. Jendričko svojim dubokim jezikom i jakim poentama komunikativno i angažirano svjedoči o egzistenciji pritisnutoj egzistencijalnim ludilom, te o emocijama koje se teško i sjetno, ali uporno probijaju do svojeg izraza. " Ja prokazujem evoluciju čovjekova ludila, koja se materijalizira u sve uspješnija i opakija sredstva za ubijanje ljudi. Svijet ispašta zbog vrtoglavice svjetskih sila koje, vođene egoističnim imperativom ostvarivanja profita, svako malo bacaju u nesvijest narode i države gotovo diljem Zemlje.

Misleća smo bića i znamo da to nije ni od jučer ni od prekjučer. Za upotrebu batine uvijek se proizvede neki jeftin povod za svoje neokolonijalne interese, to im je u internetiziranom svijetu sve lakše, a kad se otkrije da im je alibi izmišljen, nikome ništa. Naprotiv, čekaju novu priliku da marketinški odrade pripreme za nova bacanja u nesvijest stotina milijuna naroda u katastrofu. Od početne neotekstualnosti do tzv. stvarnosne poetike ja sam izuzetno evoluirao, a da sam na neki način ostao dosljedan sebi", kaže Jendričko. Dodaje: "Ne bih svoju poeziju imenovao samo stvarnosnom, nego i poezijom očuđene stvarnosti. Samo je u mojoj poeziji planetarni folklor evoluirao zahvaljujući istovremenom rudarenju u jeziku, ideologijama s antiideološkim prijezirom uz pripuštanje u pjesme diskretne emocije kao “angažirane” geste u svakodnevici. U svojoj novijoj poeziji ne pribjegavam geopoetici, nego iz ponekad najbližih događaja, propuštenih kroz emocionalne i mentalne filtre, gradim pjesmu. Strahote radnika sisačke Željezare nimalo se ne razlikuju od strahota ljudi koji su ostali bez posla u bilo kojoj drugoj zemlji."