Kolumne zaboravljene djece- premijera 17. travnja

HNK u Osijeku najavljuje premijeru drame Kolumne zaboravljene djece, autorskog projekta Mate Matišića, planiranu za 17. travnja 2026. Predstava u režiji Enesa Vejzovića donosi beskompromisnu (ovaj put kazališnu) priču o društvenim pukotinama, manipulaciji istinom i sudbinama onih koji ostaju na margini.

Nadahnuta duhom klasične tragedije, ova suvremena drama ne nudi lake odgovore, već publiku vodi prema katarzi i suočavanju s vlastitim granicama empatije. Kako ističe Ivana Šojat, riječ je o djelu koje propituje prirodu istine u vremenu njezine relativizacije te razotkriva složene odnose između osobne odgovornosti i društvenih okolnosti.

U središtu radnje su likovi čiji su životi obilježeni traumama, moralnim dvojbama i nevidljivim društvenim mehanizmima koji oblikuju njihove izbore. Predstava tematizira novinarske manipulacije, posvajanja, napuštenu djecu i granice humanosti, stvarajući snažan emocionalni i etički naboj.

Ansambl predvode Duško Modrinić, Antonia Mrkonjić, Sandra Lončarić i Petra-Bernarda Blašković. Vizualni i glazbeni identitet predstave oblikuju Marita Ćopo i Šimun Matišić, a svjetlo Anđela Kusić.

Kolumne zaboravljene djece već sada izazivaju interes kao jedno od najintrigantnijih kazališnih ostvarenja sezone, koje će zasigurno potaknuti javnu i kritičku raspravu. Riječ je o predstavi koja teške teme ne zaobilazi, nego ih otvara umjetničkom preciznošću i humanističkom oštrinom.

Predstavu najavljuje Ivana Šojat:

"U vrijeme kad sloboda pristupa razumu nije dostupna svima, kad su pismenost i potencijal učenosti još privilegij vlastodržačkih krugova, Kant o prosvjetljenju govori kao o domeni u koju čovjek pristup dobiva stjecanjem te hvaljene slobode, ali i hrabrošću odmaka od jarma nametnutih, dogmatskih stajališta koja prečesto nazivamo istinama. Mišljenje je potencijal svakog čovjeka, no i ono se odvija temeljem činjenica koje dobivamo na raspolaganje, temeljem nekih premisa iz kojih gradimo vlastite stavove, u konačnici i svjetonazor.

Istina je u današnje vrijeme postala ne samo dvojbena kategorija, nego je prečesto ovčja koža prebačena preko zvjerskog obličja notorne laži. Iza onih ciljeva kojima poslovično opravdavamo sva sredstva prečesto nema ni natruhe humanizma. Zna to Matišić koji se strukturno i sadržajno vraća temeljnim postavkama grčke tragedije kojoj nije samo svrha prepričati tijek tragičnog u pojedinačnom, nego i dovesti do katarze, pročišćenja u vidu spoznaje, koja bi nas trebala barem milimetar približiti ljudskosti kojoj načelno težimo.

I bolan je taj Matišić koji se okreće temama koje su poput rijetkih bolesti koje velike farmaceutske tvrtke zbog „neisplativosti“ zaobilaze, pa oboljeli poput siročadi ostaju prepušteni nebrizi, izvan korpusa čovječanstva, nekako „manje“ ljudi, prešutno, prešućeno. I nije samo tematska Matišićeva preokupacija ta koja ga uzdiže, nego i taktika naracije, dramaturška dijalektika, odnosi aktera „nesporazuma“ koji zapravo nikad nisu crno-bijeli, na prvu razrješivi otpustom ili suosjećajnošću.

On, naime, piše, dramaturšku konstrukciju gradi bez uljepšavanja, friziranja, dodvoravanja. Jedini zahvat koji sporadično izvodi u scenskom sažimanju stvarnosti jest komika, profinjen humor kojim zbilju čini, ako ne probavljivijom, a onda barem malo podnošljivijom. Svjedočili smo tomu prateći njegova dosadašnja premijerna scenska uprizorenja u HNK-u u Osijeku: Bljesak zlatnog zuba (1994.), Sinovi umiru prvi (2012.) i Anđeli Babilona (2017.).

Drama Kolumne zaboravljene djece bespoštedna je kritika svekolikog kvarenja društva, u njoj i kroz nju Matišić bez zadrške progovara o naličju svega: o novinarima ucjenjivačima, upravljanju javnim mnijenjem, posvojiteljima monstrumima, posvojiteljima mučenicima, biološkim roditeljima koji napuštanjem zapravo ubijaju vlastitu djecu. U lice nam baca činjenicu koliko zapravo slabo poznajemo i sebe i druge, kolike nam priče ostaju u zavjetrini pozornosti zato što nas empirijski nisu dotaknule, zato što smo mimo njih prošli gonjeni nekim drugim i drukčijim usudom.

Istodobno nas podsjeća i koliko polazište znatno određuje djelokrug naše protežnosti u životu kao bojišnici ili prostoru preživljavanja. Neki, naime, ne kreću od nule, nego iz nekog dubokog podruma tuge. Neki se bore za ono što je nama bilo dano, „besplatno“. Riječ je o drami koja nas poziva na zaron, na duboko razmišljanje. Prvenstveno o nama samima kao pojedinačnim tvorcima veće stvarnosti, ali i o drugima, o njihovim postupcima koji nisu uvijek zle nakane, nego reakcije ranjenih kauzalnostima, u nemilosrđu".