Novi trgovinski sporazumi - prilika ili prijetnja za hrvatsku poljoprivredu i proizvodnju hrane?

Trgovinski sporazumi Europske unije s državama Mercosura, Indijom i Australijom dio su šireg zaokreta europske trgovinske politike u uvjetima rastuće globalne konkurencije i geopolitičkih promjena. Jesu li oni prilika ili prijetnja za hrvatsku poljoprivredu i proizvodnju hrane bila je i tema predavanja savjetnice za prehrambenu industriju i poljoprivredu Zvjezdana Blažić na osječkom Fakultetu agrobiotehničkih znanosti.

Trgovinski sporazumi Europske unije s državama Mercosura, Indijom i Australijom dio su šireg zaokreta europske trgovinske politike u uvjetima rastuće globalne konkurencije i geopolitičkih promjena. Iako se često predstavljaju kao prilika za gospodarski rast, njihov učinak na poljoprivredu znatno je složeniji i neravnomjerno raspoređen. Poljoprivreda je u svim tim sporazumima jedan od najosjetljivijih sektora. Sporazumi s Mercosurom i Australijom otvaraju europsko tržište za konkurentne proizvođače mesa i poljoprivrednih sirovina s nižim troškovima proizvodnje, većim gospodarstvima i drugačijim regulatornim okvirom. Upravo razlike u standardima proizvodnje i regulatornim zahtjevima predstavljaju jedno od ključnih pitanja u raspravama na razini Europske unije, na što kontinuirano upozoravaju i predstavnici poljoprivrednog sektora. Važno naglasiti da sporazum s Mercosurom više nije hipotetski scenarij. Njegova privremena primjena započinje 1. svibnja 2026., što znači da se trgovinski uvjeti već sada počinju mijenjati. Pitanje više nije hoće li se promjene dogoditi, nego kako će se na njih reagirati. Unatoč tome, dojam je da u dijelu sektora izostaje sustavna priprema za novu tržišnu realnost. Rasprava se često zadržava na razini općih upozorenja o rizicima, dok se znatno manje govori o konkretnim strategijama prilagodbe, investicijama u dodanu vrijednost i mogućim tržišnim nišama. Sporazum s Indijom donosi drugačiju dinamiku, budući da se temelji na pristupu velikom i rastućem tržištu, ali uz značajna ograničenja i neizvjesnosti u pogledu stvarne tržišne dostupnosti. Potencijalne koristi u najvećoj su mjeri vezane uz izvoz proizvoda više dodane vrijednosti, što otvara pitanje u kojoj mjeri takve prilike mogu iskoristiti svi proizvođači. Za hrvatsku poljoprivredu, ovi sporazumi predstavljaju kombinaciju ograničenih prilika i vrlo konkretnih rizika. Prilike se prvenstveno odnose na veće i tehnološki konkurentnije sustave, dok su primarni sektori, osobito stočarstvo, izloženi pojačanom pritisku konkurencije. U tom kontekstu, položaj Hrvatske dodatno je određen strukturnim obilježjima sektora, pri čemu ključni izazov nije sama proizvodnja ili prerada, nego sposobnost organiziranog i konkurentnog nastupa na udaljenim tržištima, što zahtijeva značajna ulaganja i razinu tržišne integracije koju većina proizvođača još nema. Zaključno, trgovinski sporazumi ne predstavljaju samo pitanje trgovine, nego i test stvarne konkurentnosti poljoprivrednog sektora. Ključno pitanje nije samo što sporazumi donose, nego jesmo li se na njih spremni pravodobno prilagoditi i kako možemo iskoristiti prilike koje nam oni otvaraju.