Barbara Bojčić ljubav prema gradu pretočila u knjigu: Rijeka je naš dom i moje utočište

Koliko puta prođemo Korzom, Dolcem ili nekom drugom riječkom ulicom, a da više ni ne pogledamo zgrade, pročelja i mjesta uz koja su vezane priče generacija Riječana? 

Upravo takve priče Barbara Bojčić godinama je bilježila na svojoj Facebook stranici "Žena u najboljim godinama", a sada ih je okupila u knjizi "Rijeka u najboljim godinama".

O knjizi, Rijeci nekad i danas, odrastanju u središtu grada i uspomenama koje su oblikovale njezinu generaciju Bojčić je govorila za Radio Rijeku.

Autorica je odrasla u Ciottinoj ulici, nekadašnjoj Ulici Đure Đakovića, a gotovo cijelo školovanje i studentske dane provela je u središtu Rijeke. Iz centra se odselila tek 2000. godine, kada se preselila na Zamet. Rijeka je, kaže, unatoč brojnim putovanjima njezine obitelji, ostala mjesto povratka.

– Rijeka je naše utočište i naš dom u koji se uvijek vraćamo. Tu ljubav prema Rijeci prenijela sam i na svoju djecu, kaže Bojčić.

Od Perila i Ciottine do place, kina i Partizanke

Ideja o knjizi nije nastala preko noći. Nakon što su joj djeca odrasla, Bojčić je dobila više vremena za sebe. Počela je volontirati i voditi čitateljski klub, a potom je pokrenula Facebook stranicu na kojoj je pisala o putovanjima i knjigama. S vremenom su se pojavile i prve "riječke crtice".

Prva je bila priča o Perilu. Nastala je nakon obične šetnje, nekoliko fotografija i nekoliko rečenica. Reakcije čitatelja pokazale su da takve priče bude uspomene, ali i otkrivaju dijelove grada pokraj kojih mnogi svakodnevno prolaze ne znajući njihovu priču.

Uslijedile su crtice o riječkoj placi, Dolcu, starim kinima, knjižarama, sladoledu, Partizanki i drugim mjestima koja čine osobnu kartu Rijeke.

Posebno mjesto zauzima Ciottina ulica, u kojoj je Bojčić odrasla. Prisjeća se vremena prije garaže Zagrad, dječjih igara na asfaltu, drukčijeg prometa kroz grad i vremena kada su djeca mnogo više boravila vani.

– Bili smo djeca asfalta. Puno smo vremena provodili vani, puno smo se družili – prisjeća se.

Knjiga zato govori o Rijeci osamdesetih i odrastanju jedne generacije, ali autorica naglašava da nije željela napisati samo nostalgičan pogled unatrag.

"Treba nekad dignuti pogled"

Jedna od glavnih poruka knjige zapravo je vrlo jednostavna – grad treba ponovno početi gledati.

Bojčić kaže da su joj reakcije čitatelja pokazale koliko su ljudi željni priča koje ih podsjećaju na ono vrijedno što ih svakodnevno okružuje.

– U našem gradu ima toliko lijepih stvari. Treba nekad dignuti pogled, treba se okrenuti oko sebe, poručuje.

Kao primjer navodi Korzo, Dolac i riječke zgrade pokraj kojih prolazimo svakoga dana, često ih više ni ne primjećujući. Zato u knjizi ne piše samo o nekadašnjoj Rijeci, nego stara mjesta povezuje s gradom kakav je danas.

Važno mjesto u knjizi zauzima i obitelj. "Rijeka u najboljim godinama" posvećena je Barbarinu ocu, kojeg opisuje kao pravog stanovnika Rijeke. U njegovu su životu bili lukobran, Brajda, Kantrida, nogomet, ali i nedjeljno slušanje radija.

Na naslovnici se, pak, nalazi žuti stojadin njezinih djeda i bake, još jedan snažan simbol obiteljskih uspomena. Naslovnicu je izradio riječki slikar Toma Vukas, dok je knjigu uredio književnik Zoran Žmirić.

Bojčić kaže da knjiga govori o gradu koji se mijenja, ali i o vezi s Rijekom koja ostaje.

– Ljubav prema gradu duboko je utkana u moju obitelj. Želimo da Rijeka napreduje i bude bolja. Kad grad voliš, lijep ti je u svako doba dana i u svim godinama, zaključuje Barbara Bojčić. Poslušajte emisiju: