''Muzeji zajedno'' - što nude?

''Muzeji zajedno'' je projekt u kojem su umrežena četiri muzeja u Primorsko-goranskoj županiji. Osim što će međusobno surađivati, prodaju i zajedničku ulaznicu koja vrijedi 48 sati. Od utorka do petka, svakoga dana u 15:30, po jednu ulaznicu dobit će i slušatelj Radio Rijeke.

50 kuna vrijedi obiteljska ulaznica, pojedinac plaća jedinstvenu ulaznicu vrijednu 30 kuna, a umirovljenici samo 10 kuna. Umreženi muzeji su: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja sa zbirkama u Dobrinju i Kastvu, Prirodoslovni muzej sa zbirkom u Brodu na Kupi, Muzej Grada Rijeke i Muzej moderne i suvremene umjetnosti. Svi objekti otvoreni su svakoga dana od 9 do 20 sati.

Kakve zanimljivosti vam nude, muzeji otkrivaju u suradnji s Radio Rijekom, od utorka do petka u 15:30!

SUKNJA OD KRZNA – KOTIGA

 

Rijetke etnografske zbirke primorske regije danas u svom fundusu kriju primjerke kotige, duže suknje od janjećih kožica s krznom, koje se, da bi bolje grijalo, nosilo okrenuto prema tijelu. Tako rijetka očuvanost suknje ukazuje i na njezinu veliku vrijednost. Sastojala se od dvaju dijelova – suknje i prsluka, a obično je sastavljena od više koža, što je ovisilo o veličini koža, ali i kotige. Znatna upotreba krzna za zimsku i za reprezentativnu odjeću uopće na ovom području zajednička je s obližnjim istarsko-furlanskim zaleđem.

Gornji dio od sukna, tzv. kas, obično je podstavljen grubim domaćim platnom. Sprijeda je na suknji rasporak, tzv. žepić. Uz kotigu su se nosile košulje s otvorenim rukavima, na koju su žene oblačile i kratku jaknu, tzv. suknjicu od škarlata. Kotiga svakoga kraja imala je poneku osobitost, čime se isticala među kotigama okolnoga prostora. Primjerice, dobrinjska kotiga mogla je služiti i za radosne svečanosti i za korotu, za razliku od Omišlja, gdje su bogatije fameje imale i po dvije kotige, jednu za radost, drugu za žalost, a ponekad se ta skupocjena odjeća i razmjenjivala unutar obitelji. Kotige su nerijetko bile i dio miraza djevojke.

Poznata je i kotižica z rukavimi ili pelijić. Takvu zimsku nošnju nosile su male djevojčice od devetog mjeseca do šeste ili sedme godine. Bila je izrađena od janjeće kože, većinom bez ukrasa. Djevojčice starije dobi nosile su kotige kao i odrasle žene.

Izradom kotiga bavili su se kotižari. Jedan od crikveničkih majstora kotižara bio je Matejčić Kotižar, koji je živio i radio na Petaku. On je na petačkoj obali, koja obiluje izvorima slatke vode, vrutcima, štavio, ispirao i sušio kože od kojih je šivao kotige. Cijela je obitelj stoga dobila nadimak Kotižari. Kotiga s Krka što se čuva u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja potječe iz druge polovine 19. stoljeća. 

Hans Printz: Romantična vila kod Rijeke

Prije više od stotinu godina jedna je riječka plaža zapela za oko austrijskom slikaru na proputovanju kroz naš grad. Hans Printz bio je bečki secesijski slikar i ilustrator, slikao je krajolike, portrete te illustrirao djela velikih književnika, poput Shakespearea i Schillera.

Iako u nazivu slike stoji da je to prikaz vile, ona se nazire tek negdje u pozadini, a pred gledateljem se prvo otvara prizor plaže. Svi oni koji poznaju Rijeku, prepoznat će je na prvi pogled: Sablićevo na Pećinama. U posljednjih stotinu godina nije se mnogo promijenilo, stepenište s lukovima je još uvijek tu, kao i stijene koje okružuju plažu. Čak je i vegetacija još uvijek na istom mjestu.

Printzova je slika lijepa poput razglednice. Kistom je dočarao blistavu svjetlost i jake boje ljetnog dana: modrinu mora koja prelazi u zelenu u plićaku, gdje se susreće s bijelim šljunkom, duboko zelenilo drveća, svijetli azur neba. A pažljivi promatrač na originalu će vidjeti i ono što se na reprodukciji možda ne vidi: dvije sitne figure u velikom krajoliku, odraslog čovjeka koji stoji u plićaku i za ruku drži golo dijete koje se kupa.

Slika Hansa Printza dio je izložbe More, kamen, grad u Muzeju grada Rijeke.

Pulevićevo zvonce

Herbarij je kolekcija pohranjenih dijelova ili cijelih biljaka. Obično se čuvaju osušene, u herbarijskom papiru, no mogu se čuvati i u alkoholu ili u nekom drugom konzervansu. Herbariji dokumentiraju bioraznolikost biljnih organizama, neophodni su u temeljnim botaničkim studijama, sadrže dokaze o čovjekovoj djelatnosti na nekom području te predstavljaju važan dio prirodne i kulturne baštine. Zato je poželjno da su herbarizirani primjerci što potpuniji i dobro očuvani.

Znanstvenici u herbarijima čuvaju reprezentativne biljne uzorke svojih studija, a herbarizirani primjerak može poslužiti i za opis nove biljne svojte, čime postaje takozvani tipski primjerak. Primjerak organizma, koji je služio za opis nove svojte, zovemo holotip, a zbirka holotipova u jednoj prirodoslovnoj zbirci predstavlja veliku znanstvenu vrijednost.

Herbarijska zbirka Prirodoslovnog muzeja Rijeka čuva nekoliko tipova, od kojih je za sada možda najznačajniji holotip Pulevićevog zvonca Edraianthus pulevicii iz porodice zvončika Campanulaceae, kojeg su djelatnici Muzeja otkrili u jugoistočnim Dinaridima i opisali ga kao novu vrstu za znanost. Areal ove vrste je ograničen samo na masiv Durmitora, pa se Pulevićevo zvonce smatra njegovim endemom. Ova vrsta nosi ime crnogorskog botaničara Vukića Pulevića, zaslužnog istraživača balkanske flore i velikog poznavatelja šafrana rod Crocus u Europi.

Pulevićevo zvonce i druge zanimljive biljne vrste možete pogledati u Botaničkom vrtu ili botaničkim zbirkama Muzeja. S obzirom da se dio stalnog postava trenutno preuređuje u okviru projekta MUSEUMCULTOUR, Muzej je do 15. kovoza zatvoren za posjetiteljea sve zajedničke muzejske ulaznice kupljene u do tada vrijedit će za besplatan posjet Muzeju do 31. prosinca.

CIJEV ZA LANSIRANJE TORPEDA

Najznačajniji dio građe pohranjene u Tehničkoj zbirci Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka predstavlja grupa predmeta pristiglih u muzej 1969. godine iz riječke tvornice Torpedo. Više od stotinu predmeta, koji su nekad bili dio takozvanog tvorničkog muzeja Museo del Silurificio Whitehead, danas prikazuju razvoj proizvodnje torpeda u Rijeci od kraja 19. do sredine 20. stoljeća.

Među sačuvanim proizvodima tvornice Torpedo izdvaja se lansirna cijev za torpeda, koja se nalazila na lansirnoj stanici u riječkoj tvornici. To je posljednja cijev na parni pogon korištena na lansirnoj stanici. Danas je djelomično restaurirana i izložena u parku Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka.

Idejni tvorac torpeda bio je kapetan Giovanni Biagio Luppis (Ivan Vlaho Vukić), koji je patrolirajući obalom sjevernog Jadrana na austrijskoj fregati Bellona nakon poraza austrijske mornarice u ratu protiv Italije 1860. godine razmišljao o djelotvornom načinu obrane obale pri eventualnom napadu talijanske flote. Tako je došao na ideju o novom oružju – spasitelju obale – eksplozivnoj brodici, pogonjenoj satnim mehanizmom s brodskim vijkom, kojom bi se moglo upravljati s obale i potapati neprijateljske brodove. No, tek kad je 1864. uspio ostvariti suradnju s vrlo sposobnim engleskim inženjerom Robertom Whiteheadom, voditeljem riječke Ljevaonice metala Fonderia mettali, kasnije Stabilimento tecnico fiumano, počinje se ostvarivati efikasna inačica Luppisove ideje.

Whiteheadov je torpedo tijekom testiranja 1866. u riječkom zaljevu zadovoljio zahtjeve ratne mornarice te je 1867. počela njegova proizvodnja. Prvi je kupac bila austrijska mornarica, ali se Whiteheadov torpedo prodavao diljem svijeta. Unosan posao prodaje oružja donio je bogatstvo obitelji Whitehead, a obiteljska je tvornica postala mjesto u kojem su se provodila razna znanstvena istraživanja te su postignuta važna otkrića na polju akustike i aerodinamike.

Još zanimljivih muzejskih priča možete pronaći u našem arhivu.