Hrvatski radio

Radio Rijeka

Mihael Sečen: Ljudi žele biti dio religijske zajednice, ali Crkva nas želi "izliječiti", a to stvara nezamislive životne ožiljke!

03.11.2023.

13:52

Autor: Matea Krmpotić

Ilustracija

Ilustracija

Foto: PIXABAY / -

Jesmo li ikada razmišljali o našim sugrađankama i sugrađanima iz LGBTIQ zajednice koji su vjernici i vjernice? Jesu li prihvaćeni u zajednicama kojih žele biti dio? Kako se osjećaju u crkvi gdje dolaze pronaći svoj duhovni mir? Dijalog kvir i religijskih zajednica kod nas je još uvijek na margini društva, a na pitanja nam u ovom PROvoxu odgovara začetnik prve incijative LGBTIQ vjernika/ca u Hrvatskoj Mihael Sečen. 

Na našim područjima, ovdje u istočnom bloku, situacija nije baš bajna kad je riječ o dijalogu.


Situacija bi bilo dobra ongdje gdje bi bilo više katoličkih svećenika koji ce blagosljivljati, recimo, istospolne parove, uključivati trans ljude i organizirati pastoral za ljude koji se identificiraju kao kvir, govori Mihael za PROvox.


Kod nas je to na marginama jer nisu glasni oni koji ulaze u dijalog s LGBTIQ osobama; rade to skriveno jer se osjećaju ugroženo, boje se da će njihov posao biti ugrožen ako otvoreno ulaze u dijalog.


No, ima i časnih sestara i nekih svećenika koji su tu sa strane, podržavaju i pomažu ljudima iz kvir zajednice, govori.


Ako se "autaš" u crkvenoj zajednici, često bivaš isključen i izbačen iz života. Događaju se i grozne stvari poput reparativne terapije gdje se smatra da se ti ljudi mogu promijeniti.


Neke su stvari nezamislive - održavaju se i seanse  poput iscjeljivanja zlih duhova, a ima i nekih grupa gdje ih se obučava da budu heteroseksualni, opisuje Mihael i dodaje: "To nosi duboke traume i posljedice na psihičko zdravlje za te ljude, ima ružne posljedice - potrebna je baš dugoročna terapija da se oporave od takvih trauma."


Poruke od Crkve su često negativne - takvo se nešto smatra grijehom, prljavim, pogrešnim.  Osobno, kad sam bio tinejdžer, postavio sam pitanje čovjeku u crkvi, koji je bio s nama mladima.


Pitao sam ga - što bi napravio kada bi sad kod vrata ušao netko i rekao "ja sam gej". On je, kao iz puške opalio: Rekao bi mu "bježi od mene, Sotono!", prisjeća se Mihael.


Za mene je tada to bila poruka da sam ja utjelovljeni sotona i bilo mi je užasno teško odrastati s tom mišlju. Da sam greška. I to je ono što ljudima često nije jasno. LGBT ljudi se u tim zajednicama osjećaju kao pogreška, kao nešto odvratno i krivo, opisuje Mihael.


U vrijeme kada sam ja bio tinejdžer - o tome se nije puno pričalo. Volim se našaliti da sam sam sebi namjestio reparativnu terapiju. Zbog šutnje i straha, promijenite svoj način života - oženite se za ženu, imate obitelj, redovno se molite...I to sam ja sve napravio - oženio sam se i imam dvoje djece, no promjena nije došla, opisuje Mihael.


Jedina promjena koja se dogodila je da sam upadao u sve veće depresije s kojima sam se sve teže nosio, postajale su sve jače i dublje i sve mi se teže bilo izvući iz njih.


Susreo sam se onda s dva gej muškarca koji su u biti živjeli svoj život - bili su otvoreno gej - ono što jesu. Tada sam sam shvatio - to je nešto što želim za sebe. Ne želim se bojati i živjeti u strahu.


Misliti o tome hoće li netko kroz neku moju gestu, riječ ili pogled - shvatiti da sam ja gej i onda kreće osuda, ali i strah kako će se to ogledati na moju obitelj i na moju djecu, opisuje Mihael.


Sve je promijenilo pitanje jednog mog prijatelja. Pitao me zašto se ne odlučim rastati, a ja sam rekao da me strah staviti obitelj u patnju. Onda je on rekao ključnu stvari -  zašto misliš da oni ne pate sada? I to je bila istina, u mojim depresivnim razdobljima, nisam imao snage provoditi kvalitetno vrijeme s djecom, prisjeća se Mihael.


Priča je završila bolje nego što sam očekivao - imam odličan odnos s cijelom svojom obitelji, imam partnera i zajedno smo već skoro 9 godina. Djeca ga vole. Imamo dobar odnos s mojom bivšom suprugom. Stvari su ispale dobro i jako mi je drago što sam odlučio tako, iako je cijeli taj proces bio naravno naporan i bolan za sve strane, ali sam jako ponosan na sebe, bivšu suprugu, partnera i djecu jer smo uložili jako puno truda, razgovora, ljubavi i prihvaćanja da bismo završili tu gdje smo danas.


Nisam u potpunosti zadovoljan s napredovanjem dijaloga kvir i religiiskih zajednica. Ljudi se rijetko javljaju jer su često prestrašeni, boje se javiti, možda ih je strah hoćemo li ih mi pokušati uvjeriti u nešto, što nam svakako nije cilj.


Poslušajte cijeli razgovor:

Kako je biti kvir u Crkvi?

Programe Hrvatskoga radija slušajte na svojim pametnim telefonima i tabletima preko aplikacija za iOS, Android i Huawei.