Sjećanje koje ne blijedi: Tragedija kod Trstenika i rana koja i danas živi na Rabu

Postoje datumi koji ostaju trajno upisani u kolektivnu memoriju – ne samo ljudi, nego i mjesta. Za otok Rab jedan od takvih datuma je 27. travnja 1962. godine, kada je u nevremenu kod otočića Trstenika ugašen život jedne generacije mladih.

Toga dana učenici, većinom polaznici srednje ekonomske škole u Malom Lošinju, krenuli su kući na Rab za prvomajske praznike. 

U maloj, svega pet metara dugoj barki, nagurano ih je bilo čak 19. 

Putovanje je započelo u mirnom moru, uz pjesmu i mladenački zanos. No, nedugo nakon prolaska Trstenika, s Kvarnera je stiglo iznenadno nevrijeme.

Barka, preopterećena i nespremna za takve uvjete, vrlo brzo je potonula. Većina putnika nije uspjela doplivati do obale. Preživjelo je tek troje mladih.

Rapski kroničar i pjesnik Josip Fafanđel godinama prikuplja svjedočanstva i čuva sjećanje na tragediju. 

Iako tog dana nije bio na otoku, vijest ga je zatekla kao dječaka u Osijeku.

- Sjeo sam u park, da me nitko ne vidi, i zaplakao. Imao sam osjećaj da cijeli Rab plače sa mnom, prisjetio se.

Prema svjedočenju jednog od preživjelih, Marijana Pičuljana, sve se dogodilo u nekoliko trenutaka:

- Kad smo krenuli, bilo je mirno. Pjevali smo. A onda – nevrijeme. Ne pitaj me što je bilo, to se ne može opisati. Sjećam se samo dozivanja koje je trajalo minutu-dvije… a onda muk.

Gubitak mladih života zavio je u crno ne samo Rab, nego i cijeli Kvarner. Obitelji su bile povezane između otoka – Lošinja, Paga, Cresa – i bol se proširila daleko izvan jedne zajednice.

Dodatnu težinu tragediji daje i činjenica da su mnogi spašeni pukom slučajnošću – učenici pomorske škole, koji su ostali još jedan dan na nastavi, nisu se ukrcali na kobnu barku.

Sjećanje na stradale učenike čuva se i danas. Svake godine organizira se komemoracija na Trsteniku, gdje je podignut spomenik. 

Nekada su ondje odlazile male delegacije, no posljednjih desetljeća organizirani odlazak brodom omogućuje sudjelovanje većem broju ljudi – obiteljima, prijateljima i svima koji žele odati počast.

- Danas je sve tužnije jer više nema roditelja stradalih. Ostaju sjećanja i naša dužnost da ih čuvamo, kaže Fafanđel.

Kao pjesnik, Fafanđel je tragediju pretočio i u stihove. U pjesmi "Tuga Trstenika" postavlja pitanja koja i danas odjekuju:

Ta pitanja ostaju bez odgovora, ali služe kao podsjetnik na tragediju koja ne smije biti zaboravljena.

Poslušajte cijeli razgovor: