Hrvatski radio

Treći program

Slušanje plesa: gošća Ksenija Zec

19.05.2025.

Zadnja izmjena 11:53

Autor: Katja Šimunić

PODIJELI

Ksenija Zec na snimanju emisije "Slušanje plesa"

Foto: kš / -

U emisiji "Slušanje plesa" u petak, 20. rujna 2024. razgovaramo s koreografkinjom, redateljicom, plesnom pedagoginjom, profesoricom scenskoga pokreta na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu – Ksenijom Zec.

U emisiji slušamo autorsku glazbu Alena Sinkauza i Nenada Sinkauza. Glazbena urednica Adriana Kramarić, tonski majstor Tomislav Šamec, autorica i urednica Katja Šimunić.

Ksenija Zec

Foto: kš / -

Ksenija Zec od završetka Škole za ritmiku i ples (današnje Škole suvremenog plesa Ana Maletić) kontinuirano djeluje kao koreografkinja i autorica plesnih i dramskih predstava te kao suradnica za scenski pokret u dramskim predstavama u brojnim hrvatskim kazališnim institucijama.

Autorski projekti koje je ostvarila u nezavisnim umjetničkim organizacijama (Zagrebački plesni ansambl, Studio za suvremeni ples, NUS Barutana, Plesni centar TALA, kazalište de facto, Umjetnička organizacija 21:21) izvođeni su na gostovanjima u zemlji i inozemstvu. Kroz višegodišnju suradnju s Kazalištem slijepih i slabovidnih NOVI ŽIVOT razvija metodu rada sa slijepim izvođačima. Dobitnica je uglednih nagrada među kojima izdvajamo Nagradu hrvatskog glumišta za najbolje koreografsko ostvarenje ("Isto", 2004). Profesorica je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu gdje predaje scenski pokret.

U emisiji slušamo i Ksenijin tekst "Želiš živjeti zauvijek?" posvećen predivnom čovjeku, umjetniku riječi, života i ljubavi, njezinom toliko prerano otišlom suprugu Ivici Zecu.

“2020. „Život se mijenja brzo. Život se mijenja u trenu. Sjedneš za večeru i dosadašnji život je gotov. Pitanje samosažaljenja.“ (Joan Didion, Godina magičnog razmišljanja) Gušim se u rečenicama Joan Didion. O, kako bih voljela znati pisati i zabilježiti sve „kadrove sjećanja“. Kradem i prisvajam njezine misli poput: „Nema ničega o čemu nisam raspravljala s Johnom“ ili „ Nije bilo razlike između naših udjela ili interesa u bilo kojoj situaciji“ ili „ Žalost stiže u valovima, paroksizmima, naglim opažanjima koja slabe koljena, osljepljuju oči i brišu svakodnevnost života“. Draga Joan, ukrala sam ove i još mnoge druge rečenice i preoblikovala ih u vlastito tumačenje nerazrješive situacije. Joan je za razliku od mene, nakon Johnove smrti ostala u njihovom stanu. Valjda, pomirena sa svim stvarima koje su godinama nakupljali. Ja nisam mogla. Pobjegla sam iz Zekinog i mog stana na selo kod mame. Ni danas nisam spremna nositi se sa sjećanjima na koreografiju naših prostornih putova u stanu, na vješta mimoilaženja po uskoj kuhinji dok smo zajedno pipremali obroke ili na rasporede za stolom, u krevetu, na trosjedu, uspostavljene prešutnim razumijevanjem. Moju godinu magičnog razmišljanja provela sam u vrtu, s biljkama i s Gromom, ogromnim psom kojeg je Zeko dobio za rođendan početkom godine. Grom će imati vlasnika samo mjesec dana. „Teško razmišljam o sebi kao udovici. Sjećam se kako sam oklijevala prvi put kad sam morala staviti kvačicu u kućicu kraj „bračno stanje“ u nekom formularu.“ (Joan Didion, Godina magičnog razmišljanja) Udovica - kao oštećena roba. Tim više, što se udovicama neprestano ponavlja parola „moraš živjeti“ ili „živjeti se mora“. Nikada neću zaboraviti mudrost divne terapeutkinje koja mi je rekla: „Sada , i još neko vrijeme ne moraš ništa, ne moraš čak ni živjeti. Riječ moraš pokušaj zamijeniti riječju želja.“ U olakšanju NE- moranja sjetila sam se početka ove zlosretne godine i mojih razgovora sa Zekom koje smo vodili uz njegov bolesnički krevet. I kako sam odlučila raditi zagrljaje kad se on oporavi. Jer, ne može umrijeti nitko tko ovako završava svoju kratku priču: „Stigao je do glavne ulice i zastao pred tramvajem koji je kretao sa stajališta. Odsjaj jutarnjeg svjetla i crveno zelene reklame Konzum na prostranim tramvajskim staklima nije ga spriječio da pregleda lica putnika u odlasku, mirna i ozbiljna. Nije bila gužva. Stajao je neko vrijeme na tramvajskom stajalištu, promatrajući komad tkanine koji se upleo u metalnu ogradicu oko mladice breze. Stajao je kratko, a zatim žurnim pokretom podigne komad krpe s ogradice i brzo je strpa u koš za otpatke. Ugasi cigaretu i uputi se natrag, istim putom kojim je došao.“ (Ivica Zec, iz nedovršene zbirka kratkih priča) ”

Ksenija Zec "Želiš živjeti zauvijek?" (1. dio)

Emisiju “Slušanje plesa” u kojoj je naša gošća bila Ksenija Zec možete kad i gdje želite poslušati na podcastu emisije kao i u njezinoj Slušaonici:

https://radio.hrt.hr/slusaonica/slusanje-plesa

Tomislav Šamec i Ksenija Zec na snimanju emisije "Slušanje plesa"

Foto: kš / -

Katja Šimunić i Ksenija Zec na snimanju emisije "Slušanje plesa"

Foto: tš / -

#Ples #Slušanje plesa

Programe Hrvatskoga radija slušajte na svojim pametnim telefonima i tabletima preko aplikacija za iOS, Android i Huawei.

Mediteranski spomenici između neba i mora

prije

12 dana

HRT sudjelovao u COPEAMOVOM radijskom projektu

prije

76 dana

Slušajte kada ne stignete čitati

prije

79 dana

Razgovor s Rilkeom

prije

96 dana

Htjeli bismo biti kao ona

Vezani sadržaj

Monoplay 2025. - kronike

Zbog ljubavi prema plesu otišla na Kubu, a on se zbog nje doselio u Hrvatsku

Linđo u dva sata: Turisti s kruzera plešu u narodnim nošnjama

Šibenik Dance Festival stavio grad na svjetsku kartu plesa

Emisija

„Slušanje plesa“ je ciklus emisija u kojem osluškujemo najraznolikije pojavnosti plesa i plesne umjetnosti, u kojem razgovaramo s plesnim umjetnicima, plesnim teoretičarima, ali i drugim kreativnim i zanimljivim osobama o tome što je ples ili što za njih predstavlja ples, što im on znači. „Slušanje plesa“ je emisija hibridne forme i sastoji se, uobičajeno, od razgovora, eseja ili kratkog izvedbenog audio djela, a emitira se svakog drugog petka u mjesecu na Trećem programu Hrvatskog radija od 18:00 – 19:00.

Poslušajte u Slušaonici