Damir Karakaš: Za napisati knjigu treba postojati jak razlog

Osim što je priznat kao jedan od najvažnijih suvremenih hrvatskih pisaca, Damir Karakaš je autor koji dobiva sjajne kritike svojih prevedenih romana u uglednim svjetskim novinama, a dobitnik je i međunarodnih nagrada. Film „Proslava“, nastao prema njegovom istoimenom romanu, dobio je prošle godine najvažniju nagradu na Pulskom filmskom festivalu. Iako bilježi samo uspjehe, Karakaš nije autor velikog broja knjiga. Jedan od razloga tome sam objašnjava.

Ne volim kad se uđe u rutinu, u manirizam, mislim da treba pisati knjigu samo kad imaš debeli razlog za to. Mnogi moji kolege vladaju zanatski svojim poslom, izbacuju romane, a mene to nikad nije privlačilo. Ja mogu sutra prestati. Kad pišem knjigu, pišem je kao zadnju, i osjećam da tih mojih knjiga više neće biti puno, tako mi se sad čini.

Može li se Vaš opus podijeliti na ličke knjige, a to su „Kino Lika“, „Sjećanje šume“ i „Proslava“, i na druge romane koji nisu u strogom smislu lički?

Više volim kronološku podjelu. Prva su faza knjige do „Sjećanja šume“, jer čovjek raste i razvija se. Uvijek mi je bilo čudno kad ljudi od sedamdeset godina sviraju punk. „Sjećanje šume“, „Proslava“, „Okretište“, „Potop“ i„Sunčanik“, roman na kojem sada radim, potpuno su nešto drugo od ranijih knjiga.

Ranoj fazi pripada roman „Blue moon“, koji je ovih dana dobio nagradu Britanskog PEN-a, za prevedenu književnost.

Jako mi je teško bilo raditi taj roman jer je on kroz vizuru jedne supkulturne skupine - jedne glazbe, a to je rockabily, a Zagreb je 1987. bio centar te glazbe u Europi, i klub „Kulušić“ je imao Blue moon tematske večeri – pokušao ispričati jednu ozbiljnu priču. To je roman o jednoj mladosti, o jednom vremenu u kojem kao da smo mogli osjetiti tutanj katastrofe, koja se približavala. To je vrijeme kad su se ljudi dijelili prema tome kakvu frizuru tko ima, netko je imao kokoticu, netko krestu, a netko je bio šminker, a onda su se ljudi počeli dijeliti po nacionalnosti.

Kritika često spominje tjeskobu, i osobnu, i tjeskobu vremena, u tvojim romanima, i u filmu Brune Ankovića “Proslava“.

Tjeskoba je nešto što ide ne samo uz današnjeg čovjeka, nego život kao takav.

Ali zato postoji šuma. Vaši likovi u teškim trenucima odlaze u šumu.

Šuma me na neki način spasila. Kao dječak sam čuvao stoku u planinama cijele dane, i čitao sam knjige u šumi, a bio sam i vezan uz to drveće. Komunicirao sam s tim životinjama, kukcima, stablima, cijelo moje djetinjstvo je u toj šumi. A šuma mi je uvijek bila zanimljiva jer drveće puno toga zna. Zamislite samo koliko jedan orah, koji je uz neku kuću već stotinu ili dvjesto godina, zna tajni o toj kući. Samo treba sjesti pod njega, i znati ga saslušati.

U romanu i filmu „Proslava“ postoje i teške scene, koje čitatelje i gledatelje jako potresu.

„Proslava“ je roman koji na stotinjak strana prikazuje tri generacija u dva rata, što se čini nemoguće. Ali taj roman, kao i film, traži od čitatelja, i od gledatelja, da sudjeluje, kako na imaginativnoj, tako i na etičkoj strani interpretacije samog teksta.

Tu je i problem prošlosti. Često se kaže da demistificirate povijest, i pokazujete kako joj prići na neklasičan način, koji neće biti dokumentaristički.

Prošlost je naša realnost jer mi puno više volimo gledati u retrovizor, nego u dalekozor. U toj našoj povijesti ništa se ne mijenja, samo se godišnja doba mijenjaju, kao i u „Proslavi“. Sve je to uvijek nešto isto, vrti se, vrati se, prođe, opet se vrati u ležište, opet ide… Ne znam što se tu može učiniti, možda treba neka duboka katarza. Govorim o Balkanu, ne samo o Hrvatskoj. Ali kako kaže rumunjski filozof Cioran, Balkan ide iz poraza u poraz, ali i to je nekakav napredak. Osim toga, pogledajmo malo i naša folklorna društva, na Balkanu: uvijek su tu, uz narodne nošnje, jatagani, puške, pištolji.

Koji je Vaš identitet? Ličanin, Hrvat, Europljanin?

Sve to. Najviše bih volio živjeti u nekom selu gdje ima ljudi svih nacija, i kultura. Uvijek sam volio putovati. Prošao sam Kinu, Egipat, Njemačku, Veliku Britaniju… Dugo sam vremena živio u Francuskoj.

Tamo ste napisali roman „Sjajno mjesto za nesreću“, koji pripada ranom dijelu Vašeg opusa. Roman prikazuje Pariz promotren iz perspektive sirotinje.

Postoji mišja perspektiva, ali ovo je bilo pisano iz još niže, iz perspektive žohara. Pariz je vrlo inspirativan i kad napravite jedan krug po Parizu čini se da ste prošli cijeli svijet. Ali on je, metaforički govoreći, jedan lijep cvijet, i može te lako progutati, ispljunuti samo tvoje cipele. Roman je objavljen u Njemačkoj i u Italiji, ali u Francuskoj nije.

Roman „Okretište“ pripada zreloj fazi i atipičan je, jer govori o konkretnom traumatskom iskustvu.

To je roman u kojem sam pomoću književnog teksta pokušao uspostaviti kontrolu nad samim događajem. Bio sam napadnut, nećemo sad ići u detalje… Ali bio sam teško ranjen, izgubio sam jedan vitalni organ. Morao sam naći način kako da to nekako kanaliziram kroz književnost, ali da ne ulazim u sferu crne kronike. Da nisam našao jezik kao fokus, ne bih mogao napraviti taj roman. Ne volim pričati o tom romanu jer čim počnem pričati čak me i ožiljak počne boljeti.

Koliko Vam znače filmske i kazališne obrade Vaših djela?

Prije dvadeset godina snimili smo „Kino Liku“ i nakon toga sam mogao snimiti jako puno filmova, ali sve sam te ponude odbio, bez obzira na to što živim samo od književnosti. Osjetio sam da s nekim ljudima ne mogu ostvariti čak ni značajan promašaj. S Brunom Ankovićem sam radio „Proslavu“ i jako sam zadovoljan kako je to napravio.