U Eri bestselera Neven Kepeski ugostio je Loru Tomaš dobitnicu nagrade Fric za roman godine za djelo „Papir tvoje kože“. Lora Tomaš rodila se 1981., magistrirala je indologiju i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti rodne studije. Suuredila je i suprevela dvije antologije indijske kratke proze i poezije – „Popodnevni pljuskovi: izbor iz suvremenog ženskog pisanja“ (2011.) te „Lotosi od neona: indijski autori o gradovima i drugim ljubavima“ (2017.). Nekoliko je godine provela u Južnoj Aziji, ponajprije u Indiji, pišući reportaže i književnu kritiku za tamošnje časopise.Za roman prvijenac „Slani mrak“, objavljen 2020., dobila je nagradu Slavić Društva hrvatskih književnika, a za roman „Papir tvoje kože“, objavljen 2024., dobila je nedavno jednu od doista najprestižnijih hrvatskih književnih nagrada – nagradu Fric, dakle nagradu za roman godine!
Za mene je čitanje poniranje u nešto dublje i spajanje s cijelim svijetom, kao nekakav trans u koji uđete i za koji treba imati naravno vremena. I naravno na prvom mjestu je poezija kaže Lora Tomaš.
-Poezija mi je bila prva. Ona mi je intimnija od proze, zapravo svaka proza koja sadrži neki nivo poezije mi je draga, uvijek gledam gdje je poezija u svemu tome. Od pjesnika volim Jacka Gilberta, ako gledam kod nas tu su Martina Vidaić , Marko Pogačar, Ana Brnardić i naravno Vesna Parun.
-Moj književni ukus uključuje i beletristiku i publicistiku. Zadnjih nekoliko godina zbog priprema za svoju knjigu čitala sam jako puno ženskih memoara , što mi je inače jedna od dražih formi, naprimjer "Living autobiographies" od Deborah Levy, volim queer književnost ako je kvalitetna a ne programatska jer mislim da queer autori znaju biti puno slobodniji zato što pišu s nekih margina što je za književnost jako dobro jer onda pišeš nekako autentično i iskreno. Od publicistike volim reportažne knjige. Obožavam Richarda Granta, britanskog pisca koji živi u Arizoni i koji je napisao nekoliko knjiga o američkom jugu, čitala sam ovo ljeto njegovu knjigu o američkim nomadima gdje je intervjuirao masu putnika po Americi, pisao o kamiondžijama ali i o prvim osvajačima Amerike, Indijancima... Odlična knjiga. Odlični su mi i feministički eseji Ariel Levy "Female chauvinist pigs". A što se tiče naše ženske memoarske proze meni je emotivno najdraža, koja me nekako formirala kada sam bila mlada knjiga "Brdo iznad oblaka" Vesne Krmpotić .
Lora Tomaš dosta je vremena provela u Indiji i južnoj Aziji gdje se bavila i književnom kritikom pa govori i tome kako izgleda književna scena u Indiji te koliko se ondje pišu a i čitaju knjige.
-To je neusporedivo s nama. U Indiji postoje 22 službena jezika, nekoliko stotina drugih jezika i dijalekata i u svakom od njih postoji neka književnost. Ondje se jako puno čita , književnost je vrlo živa, sve je više književnih festivala. Sviđa mi se što kod njih ima jako puno knjižara- kafića gdje se stalno nešto događa. Kod nas ih je još uvijek malo. Od pisaca koje bih preporučila je autorica Arunhati Roy čija je memoarska knjiga "Moje utočište i moja oluja" prevedena i kod nas.
Što je čitala kao dijete , što misli o e-knjigama, koliko nam je važna kvalitetna književna kritika , kako vidi budućnost književnosti i čitanja u vrijeme kad se sve više sporazumijevamo emotikonima poslušajte u Eri bestselera u 15:05 te u Slušaonici.
Programe Hrvatskoga radija slušajte na svojim pametnim telefonima i tabletima preko aplikacija za iOS, Android i Huawei.