Dokumentarci "Najbolji profesor filma na svijetu" i "I tako još jedna"

U ovotjednoj emisiji govorimo o dvama recentnim i vrlo intrigantnim domaćim dokumentarnim filmovima. U prvom slučaju riječ je o doksu "Najbolji profesor filma na svijetu" autorice Vide Žagar, njezinom diplomskom radu koji je u određenoj mjeri i autobiografsko ostvarenje. Kao studenticu filma na sveučilištu VERN, Vidu Žagar i njezine kolegice i kolege za sedmu umjetnost ponajviše je zainteresirao profesor Krešimir Mikić. Diplomirani snimatelj Mikić znao je kako na mlade osobe prenijeti strast i ljubav prema filmu. Zahvaljujući njemu oni su se redom doslovce zaljubili u čaroliju pokretnih slika. Nažalost, to je samo dio priče o profesoru Mikiću. Pokazalo se da je samoproglašeni 'najbolji profesor filma na svijetu', koji je tvrdio da je član Američke akademije filmskih umjetnosti i znanosti, da je jedini Hrvat koji glasuje za Oscara i da je blizak prijatelj Clinta Eastwooda, Stevena Spielberga i Martina Scorseseja, zapravo obični lažljivac i varalica. Mikićeva taština bila bi manji problem da njegove prijevare nisu postale mnogo zloćudnije, uključujući i lažno obolijevanje od leukemije i prikupljanje novca za navodno eksperimentalno liječenje u SAD-u. Nakon što se suočila s istinom o omiljenom profesoru, Vida Žagar je o svemu odlučila snimiti dokumentarac, a mi s njom razgovaramo o tome kako je on nastao.

Žrtve su postali i njegovi studenti i studentice, autorica također, no ona je kao svojevrsnu autoterapiju odlučila snimiti doks te zabilježiti sve detalje do kojih je sa suradnicima došla temeljitim istraživačkim radom. Premijera filma održana je na festivalu Cinehill prošlog ljeta. Osvojio je drugu nagradu publike, iza "Mirotvorca" Ivana Ramljaka, a kasnije je prikazan na Liburnia Film Festivalu i na Danima hrvatskog filma. U prvom dijelu filma gledamo isječke iz Mikićevih predavanja, gostovanja u televizijskim programima... Iz tih isječaka može se shvatiti kako je stjecao naklonost studenata i gledatelja. Doimao se iskrenim, otkrivao je neke navodno istinite detalje iz privatnog života, a zbog toga je kasnije suočavanje s istinom bilo još teže. Profesor Mikić je falsificirao gotovo čitavu svoju profesionalnu biografiju, a jednim dijelom i privatnu. Na kraju je teško reći što je od onoga što je desetljećima govorio o samom sebi istina, a što izmišljotina ili laž. Je li autorici takav kontekst Vidi Žagar predstavljao problem u radu na filmu? To što se zapravo ni za što nije mogla uhvatiti kao za konkretnu činjenicu ili podatak?

Istina se počela otkrivati nakon što je Mikić na svom profilu na Facebooku objavio apel da mu je potrebna financijska pomoć za liječenje leukemije. U filmu je to točka preokreta i otprilike dramski klimaks, a riješen je tako da se veliki broj reakcija na taj apel može pročitati u filmskoj slici. Zbog čega je autorica izabrala takav način? Veliki dio Mikićevih tvrdnji o samom sebi, od nekih detalja iz djetinjstva do priča o holivudskim prijateljstvima i vezama, o ugledu i poštovanju koje ima kod velikih imena iz svijeta filma... To je prikazano i kroz animirane segmente, pa kad je došla na ideju za takav pristup? To su samo neke od tema o kojima razgovaramo s Vidom Žagar, autoricom dokumentarca "Najbolji profesor filma na svijetu".

Drugi doks o kojem govorimo je "I tako još jedna" scenaristice i redateljice Karle Jelić. Tijekom studija na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti ona je bila izložena spolnom i rodnom uznemiravanju od strane nekih profesora. Kad je shvatila da je tek jedna u nizu studentica i ponekog studenta koji su doživjeli slično, Karla Jelić se uključila u djelovanje aktivističkih pokreta Nisam tražila i Škandal. A onda je, potaknuta i slučajem seksualnog uznemiravanja svoje kolegice Vide Skerk, zaključila da sve to mora ostati zabilježeno u dokumentarnom filmu. O radu na filmu i okolnostima njegova nastanka razgovaramo upravo s Karlom Jelić. Kojim idejama se vodila u radu na filmu? Što je njime željela postići? Ili, što se nadala da bi njime mogla postići? Protagonistica filma je bivša studentica Akademije Vida Skerk. Ona je, kako vidimo na kraju filma, školovanje nastavila na Nacionalnoj filmskoj i televizijskoj školi u Beaconsfieldu, u Velikoj Britaniji. Kako je ona podnijela sudjelovanje u filmu, s obzirom na traumu koju je proživjela i tada je još uvijek proživljavala?

Odlazak u Englesku Vidi je bio izlaz iz traumatične situacije i čitavog malignog konteksta. Ali, kao što i sama kaže, njezine kolegice moguće poneki kolega nemaju taj luksuz. Na koncu, i ona je u jednom trenutku samoj sebi dala rok od dvije godine do potencijalnog samoubojstva. Još jedan detalj: Vida Skerk u međuvremenu se afirmirala kao filmska autorica. Njezin kratki film "Eter" prošle godine prikazan je na festivalu u Cannesu, u studentskom programu. Pitanje je što bi bilo da je ostala na ADU. Do kakvih je sve posljedica dosad doveo ovaj film? Pozitivnih, ali nažalost možda i negativnih? Ovo je aktivistički film. Aktivizam je u ovakvim slučajevima neizbježan i nužno potreban. No koliko on uistinu može promijeniti stvari? U smislu da stvarno dovede do nekih promjena. A ne samo do veće pozornosti u medijima, do malo medijske buke i prašine, a onda sve ide dalje po starom. Ukratko, može li se prema mišljenju Karle Jelić išta trajnije promijeniti nabolje?

Odgovore na ova i ostala pitanja o dokumentarcima "Najbolji profesor filma na svijetu" i "I tako još jedna" osim u emisiji "Filmomanija" Trećeg programa Hrvatskog radija u petak 20. veljače poslušajte i naknadno u Slušaonici HRT-a.