Dokumentarac "Škola hodanja 2" i sjećanja na Brigitte Bardot i Roberta Duvalla

U prvom dijelu ovotjedne emisije govorimo o jednom od novih domaćih dokumentaraca. Film "Škola hodanja 2" redateljice Jelene Novaković gledateljima približava lik i djelo Borivoja Dovnikovića Borda, velikog animatora, karikaturista i autora stripova. Bordo je umro u veljači 2022. godine, a bio je jedan od naših najznačajnijih animatora. Iza njega je ostao niz sjajnih filmova, od “Škole hodanja” i “Znatiželje” do “Kreka” i “Putnika drugog razreda”. Jelena Novaković s Bordom je intenzivno razgovarala posljednjih godina njegova života, a rezultat je ponešto drugačiji dokumentarac ostvaren tzv. meta-pristupom. O filmu koji je prikazan na nizu festivala, među ostalim i na Festivalu mediteranskog filma Split, na Liburnia Film Festivalu i na Vukovar Film Festivalu, razgovaramo s njegovom autoricom Jelenom Novaković.

Gledatelji Borda formalno ne vide, sve do pred kraj, ali zapravo im je stalno pred očima. Vide njegovu radnu sobu, stol na kojem je crtao, kauč i fotelje na kojima je sjedio. Vide ga, dakle, u svemu onome što ga je okruživalo i što je radio. Reklo bi se da je na taj način možda i prisutniji nego što bi bio da ga se stalno gleda. Neka razdoblja iz njegova života autorica ilustrira, ili bolje reći opisuje kroz isječke iz njegovih filmova. Kad govori o djetinjstvu i Drugom svjetskom ratu, o služenju vojnog roka… tu su isječci iz crtića "Znatiželja", "Krek", "Ljubitelji cvijeća", "Uzbudljiva ljubavna priča"… i naravno "Škola hodanja". Na taj način kao da dijelovi Bordovih filmova postaju autobiografični. Osobita vrijednost filma je to što Borda upoznajemo kao osobu. Upoznajemo njegov duh, razmišljanja, energiju… A bio je osoba stvarno ogromne energije, i stvaralačke i životne. Bordo je bio i ostao jedan od simbola hrvatske kulture. Jedan od utemeljitelja domaće animacije i jedan od njezinih najvažnijih autora. Vidimo i isječke iz našeg prvog animiranog filma "Veliki miting", na kojem je radio. Bordo je do samog kraja ostao vrlo bistar, oštrouman. Svega se sjećao vrlo jasno. Međutim, uvijek je ponajprije bio čovjek, a tek onda veliki umjetnik. On je zapravo humanizam i altruizam iz svojih filmova živio u stvarnom životu.

U nastavku emisije govorimo o nedavno preminuloj francuskoj glumačkoj divi Brigitte Bardot, a naš sugovornik je glavni ravnatelj Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža i filmolog Bruno Kragić. Glumačka karijera Brigitte Bardot trajala je nešto više od 20 godina. Od filma "Normandijska rupa" Jeana Boyera iz 1952. do dvaju manje poznatih filmova koje je snimila 1973. godine. U prvom razdoblju karijere, tijekom četiri godine, glumila je u čak 18 filmova. Redom u sporednim ulogama, među ostalim i u "Velikim manevrima" Renéa Claira. Tu su joj partneri među ostalima bili Michèle Morgan i Gérard Philipe. Za nju je bila prijelomna 1956.. Te je godine nastupila u romantičnoj drami "I Bog stvori ženu" svog tadašnjeg supruga Rogera Vadima. Njezina Juliete Hardy privlačna je i spontana mlada djevojka koja osvaja sve muškarce. Tom ulogom je zapravo definirala svoj glumački profil. Sljedećih 10-ak godina, dakle do sredine 60-ih, bila je najpopularnija francuska glumica. I jedna od najpopularnijih svjetskih glumica, uz Marilyn Monroe i Elizabeth Taylor. U filmovima manje ili više varira slične likove zavodnica i priče o ljubavnim vezama. Jedan od filmova koji se izdvajaju iz tog razdoblja je "Istina" Henri-Georgesa Clouzota, u kojem Bardot glumi problematičnu mladu djevojku koja iz provincije stiže u Pariz.

Produkcija filma "Istina" bila je prilično problematična. Clouzot je tijekom snimanja doživio srčani udar, a Bardot navodno pokušala samoubojstvo. Ali ono što je važno da se Clouzot u njemu poigrava motivom voajerizma, i to kod samih gledatelja. Slično Hitchcocku, odnosno tako da Bardot koristi kao objekt privlačnosti i požude. 1963. je s Jean-Lucom Godardom snimila psihološku dramu "Prijezir". Film je temeljen na romanu Alberta Moravije, a Bardot glumi suprugu Fritza Langa koji na Capriju snima film o Odiseju. U "Prijeziru" ima i satire, i estetike novog vala. Smatra ga se najkonvencionalnijim filmom u Godardovom opusu, iako se on i tu bavi svojom čestom temom, radom na realizaciji filma. Do sredine 60-ih Bardot je bila najslavnija svjetska zvijezda. Najviše fotografirana. Već njezini inicijali B.B. imali su posebno značenje. Tada je opet radila s Godardom, u filmu "Muški rod, ženski rod", i s Louisom Malleom u filmu "Viva Maria!". Od sredine 60-ih počinje rjeđe glumiti u filmovima. Snima niz glazbenih spotova, sa Sergeom Gainsbourgom i Sachom Distelom. 1968. je snimila vestern "Shalako" Edwarda Dmytrika, sa Seanom Conneryjem, Stephenom Boydom, Woodyjem Strodeom i ostalima. Do kraja karijere snimila je još nekoliko slabije zapaženih filmova. Recimo humornu dramu "Početnica na pločniku", koju su režirali Guy Casaril i Claude Chabrol, vestern-komediju "Revolverašice" Christiana Jaquea i dramu "Don Juan je bila žena" Rogera Vadima. To su samo neke od tema o kojima ćemo razgovarati s Brunom Kragićem.

'Volim miris napalma ujutro…' jedna je od najpoznatijih i najcitiranijih replika u povijesti sedme umjetnosti, rečenica koja je ostala trajno zabilježena u povijesti filma, kao i u memoriji svih filmofila koji imalo drže do svog ukusa. U remek-djelu "Apokalipsa danas" iz 1979. godine, jednom od najznačajnijih i najpoznatijih (anti)ratnih filmova svih vremena, izgovara ju pukovnik Kilgore, dok uz zvuke Wagnerova Kasa Valkira iz trećeg čina opere u vijetnamskom ratu predvodi zastrašujući helikopterski napad na položaje Vijetkonga. Iz današnje perspektive, u liku časnika američke vojske koji hladnokrvno i uz sugestiju potencijalnog užitka kreće u razornu operaciju uistinu je teško zamisliti nekog drugog glumca osim Roberta Duvalla. Kao što je i u liku pukovnika Kurtza u istom filmu nemoguće zamisliti bilo koga osim Marlona Branda, koji je na snimanje stigao pretio i uz neznanje replika koje je morao izgovoriti, te se u suradnji s redateljem F. F. Coppolom oslonio na improvizaciju i bivanje u sjeni. Duvallova uloga u "Apokalipsi…" minutažom nije duga, ali se upravo zbog mirnoće, prirođene autoritarnosti i sigurnosti njegova nastupa zauvijek usijeca u pamćenje svakog tko barem jednom pogleda film.

Karijera Roberta Seldena Duvalla trajala je dulje od šest desetljeća, tijekom kojih je na filmu i televiziji ostvario čak 145 uloga. Kako to često biva, prvih nekoliko godina nizao je manje ili veće uloge na televiziji, među ostalim i u gledanim serijama "Alfred Hitchcock predstavlja" i "Razgolićeni grad", da bi 1962. odigrao sporednu ulogu u remek-djelu "Ubiti pticu rugalicu" Roberta Mulligana. Ni ta uloga nije osobito duga, uz to se pojavljuje tek pred kraj filma, ali Duvall je iskonsko i čisto zlo u čovjeku iz romana Harper Lee odigrao toliko sigurno i smireno da su ga zapamtili ne samo redatelj i filmska ekipa, nego i gledatelji. Tijekom 60-ih nastupio je u nizu popularnih TV-serija, od "Nedodirljivih" i "Zone sumraka" do "Bjegunca", i u to je vrijeme bio većinom televizijski glumac. Promjena je stigla krajem tog desetljeća, kad je u svega tri godine odigrao odlične sporedne role u "Bullitu" Petera Yatesa, "Čovjeku zvanom Hrabrost" Henryja Hathawayja i Coppolinim "Kišnim ljudima". U tim je filmovima sve više demonstrirao svoje glumačko umijeće, koje je do izražaja možda najviše došlo u maestralnoj crnohumornoj antiratnoj satiri "M*A*S*H" Roberta Altmana. Tih je godina Duvall postao pouzdani drugi ili treći glumac, onaj koji često ne glumi glavne ili velike uloge, ali tumačenjem jakih karaktera filmove obilježava iz drugog ili trećeg plana. Takav njegov glumački habitus krunu je doživio u Coppolinu "Kumu", fascinantnoj gangsterskoj sagi u kojoj je utjelovio mafijaškog consiglierea odnosno savjetnika Toma Hagena, ulogu po kojoj ga se zacijelo najviše i pamti. Njegov Hagen je miran i staložen tip, uvijek krajnje racionalan i pragmatičan, glas razuma u turbulentnim i potencijalno kobnim situacijama za obitelj Corleone. Uloga koju će ponovo besprijekorno odigrati i u "Kumu II" bila je zamišljena kao nešto veća i možda slojevitija, o čemu se klipovi i isječci mogu pogledati na YouTubeu, ali je Coppola ispravno zaključio da je Duvall najbolji kad je reduciran, zagonetan i pomalo prijeteći, nego kad su njegovi likovi razrađeniji i slojevitiji.

Tijekom 70-ih nanizao je svoje najbolje uloge, manje ili veće, u također Coppolinu "Prisluškivanju", "TV mreži" Sidneyja Lumeta, ratnoj drami "Orao je sletio" Johna Sturgesa i "Invaziji tjelokradica" Philipa Kaufmana. Zbog autoriteta, pouzdanosti i sigurnosti kojima je zračio, i kad je tumačio moralno ambivalentne i suspektne likove, i u tim je filmovima u njegovim ulogama teško zamisliti nekog drugog. Tijekom karijere imao je sedam nominacija za Oscara, kojeg je osvojio samo jednom, za glavnu ulogu u glazbenoj drami "Nježno milosrđe" Brucea Beresforda. U njoj je savršeno utjelovio sredovječnog country pjevača koji gotovo posve slomljena duha uz novu ženu pokušava obnoviti odnos s davno zapostavljenom kćeri, te tako barem donekle srediti svoj život. Tijekom četiri desetljeća režirao je pet filmova, među kojima se izdvaja drama "Apostol", koja mu je donijela oskarovsku nominaciju za glavnu ulogu. I kao redatelj preferirao je filmove u kakvima se afirmirao kao glumac, intrigantne, kompleksne i snažne drame sa slojevitim likovima u fokusu. Po snažnim, čvrstim i grubim likovima ćemo ga i pamtiti.

Razgovore o dokumentarcu "Škola hodanja 2" te o Brigitte Bardot i Robertu Duvallu osim u emisiji Filmomanija Trećeg programa Hrvatskog radija u petak 27. veljače naknadno poslušajte i naknadno u Slušaonici HRT-a.