Drago Glamuzina: Roman o ljepoti bdijenja

Drago Glamuzina za svoju novu proznu knjigu kaže da dopunjuje trilogiju započetu s romanom „Tri“, koji opisuje situaciju ljubavnog trokuta u kojem su ljubavnici toliko zaokupljeni jedno drugim da zaboravljaju na kontekst devedesetih godina u Hrvatskoj, da bi u drugom romanu „Drugi zakon termodinamike“ iznio situaciju nakon razvoda junaka, ali i kontekst protagonistovih sredovječnih prijatelja te da u trećem, novom romanu, „Noćni portir“ opisuje obiteljski i profesionalni život, ali i novi početak u ljubavi. 

Svaki od tih sadržaja tražio je svoju formu, kaže Drago Glamuzina. 

Roman „Tri“ je donekle klasični roman: u dvadeset narativno sličnih fragmenata ljubavnici neprestano pokazuju koliko se uzajamno iscrpljuju ljubomorom i nerazumnosti strasti da i čitatelj shvaća da taj odnos mora doći do kraja, „Drugi zakon termodinamike“ temelji se na story-tellingu jer svaki lik u okupljenom društvu mora ispričati priču koje se srami, dok „Noćni portir“ ima formu dnevnika, pojašnjava Glamuzina.

Odnos forme i sadržaja, koji dosta potencirate, je presudan. Ipak, „Noćnog portira“ preporučila bih ponajprije onima koji se boje noći, nesanice i teških misli jer je „portir“ noć posve pripitomio i u njoj se osjeća vrlo ugodno.

Kad se junak iza ponoći popne u svoju sobu, to je njegovo vrijeme. Bdijenje ne vidim kao problem. Nije, naime, riječ o nesanici nego u svjesnoj odluci. Još na fakultetu pomaknuo sam se u tu noć, tada sam spremao ispite. Od tada, već više od trideset godina, svaku noć sam budan i idem spavati oko šest ujutro. Srećom, radio sam u novinama i u izdavaštvu i nisam morao biti u osam ujutro na poslu. Ali posao čitanja i uređivanja rukopisa radim isključivo noću, za što mi treba mir, a tijekom dana odrađujem samo sastanke s drugim urednicima i autorima. Ali rad na tekstu se odvija po noći jer je to moje vrijeme koje ljubomorno čuvam. Nova žena, koja ulazi u život protagonista, htjela bi da to vrijeme nije tako podijeljeno.

Zanima me poriv koji se javi u ljudima da prekorače granice urednog života, kao u slučaju ljubavne strasti u romanu „Tri“, u kojem opsesija ljubavnom vezom tjera junake da iskorače iz nekih konvencija. I „Drugi zakon termodinamike“ ima tu želju za izlaskom iz okvira, kad okupljeni likovi moraju ispričati priče kojih se najviše srame. Na kraju, i „Noćni portir“, s obzirom na to da tematizira limes, granicu noći i dana, ima donekle sličan poriv. O kakvoj je sklonosti riječ, u tvojoj umjetnosti, možda o tome da se u svemu ide do kraja, do svojevrsnog ruba?

Ono što je bitno u književnosti jest da je njezina tema čovjek, odnosno sve za što je čovjek sposoban. I mnoge stvari koje ljudi rade zapravo se ne mogu na drugi način razjasniti, ni nekim filozofskim ili nekim psihološkim tekstom. Čini mi se da je književnost ima to mjesto da može doprijeti do stvari do kojih znanost ne može. I da se ona treba baviti onim što čovjek jest. A čovjek je uvijek u moru raznih odnosa: odnos s roditeljima, zatim odnosi s prijateljima, s partnerima, nekad istodobno s bivšim, sadašnjim, s djecom, pa i dalje odnosi s roditeljima: tu je tolika količina odnosa, i to se sve križa i prelama jedno kroz drugo i oblikuje izrazito kompleksne situacije. Čini mi se  da književnost najbolje može ući u te situacije.

Koliko tu dolazimo do one rečenice o socijalnom samoubojstvu, iz pomalo kontroverznog romana Zorana Ferića „Dok prelaziš rijeku“ ? U „Noćnom portiru“ spominješ tu rečenicu. Naime, u tom porivu da prikažemo za što je čovjek sve sposoban, možda žrtvujemo vlastitu intimu. 

Ne osjećam to kao žrtvu nego te tekstove gledam kao umjetničke tekstove u koje sam spreman ugraditi sve da bi oni bili što bolji. Uvijek to odvajam od sebe. Međutim, istina je da se to čita na različite načine. Ali ne držim do toga da li će to netko projicirati na mene. Moji romani, iako se bave fikcijom, često su čitani u biografskom ključu jer ja jesam unio puno autobiografskih elemenata i razotkrio se na razne načine tako da nisam osjećao da to moram napraviti i u dnevniku „Noćni portir“. Postoji, međutim, i jedan paradoks oko dnevnika: Max Frisch je u svojem dnevniku napisao da pisac najviše sebe može otkriti u romanu koji je napisan u trećem licu, jer u taj lik možeš projicirati sve svoje najveće traume, strahove i zaštićen si jer ih je izgovorio netko u trećem licu. Dok roman pisan u prvom licu daje manje ispovjednih mogućnosti jer te već poistovjećuju s tim likom tako da je pisac dnevnika , paradoksalno, sputaniji u tom ispovjednom aspektu.