Estetika ružnog

U emisiji Etički ataše Kristijan Vujičić razgovara s filozofom Goranom Sunajkom o estetici ružnog što je i naslov Sunajkove knjige objavljene u izdanju Naklade Breza, a u kojoj se afirmira „druga strana“ estetike, koja kroz filozofsko mišljenje ružnoga otvara svojevrsnu „estetičku pobunu“ protiv dominacije metafizičkog ideala ljepote kao harmonije… 

Filozof Goran Sunajko izvanredni je profesor na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Predstojnik je Katedre za estetiku, te nositelj kolegija Estetika, Uvod u estetiku, Suvremena estetika, Ontologija, Metafizika i Filozofija religije kao i brojnih seminara. Predaje estetiku i na doktorskim studijima Odsjeka za filozofiju i Odsjeka za komparativnu književnost. Bavi se estetikom, ontologijom i filozofijom politike, s naglaskom na fenomenologiji, francuskoj prosvjetiteljskoj filozofiji, njemačkomu idealizmu i filozofiji egzistencije. Objavio je šest autorskih knjiga, između ostalih i ova djela: Metafizika i suverenost, Estetika ružnoga, Estetika genija, koja je nagrađena Godišnjom nagradom Filozofskoga fakulteta, te nedavno Samotni šetač: filozofija i književnost Jean-Jacquesa Rousseaua. Usto je objavio pedeset znanstvenih i trideset stručnih radova u časopisima i zbornicima te više od petsto enciklopedijskih članaka iz filozofije, politologije i kulture u izdanjima Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža.

Različita su promišljanja odnosa lijepog i ružnog tijekom povijesti u djelima filozofa kao što su, između ostalih, Platon, Aristotel, Toma Akvinski, Kant, Kierkegaard, Nietzsche i Rancière govori nam u emisiji filozof Goran Sunajko.

- Estetika se pogrešno izjednačuje s pojmom lijepoga. Međutim izvorno estetika nije znanost o lijepom nego o osjetilnoj spoznaji. U antici je pojam lijepog pripadao metafizici što znači duhovnom aspektu ili onome što je nadosjetilno. U antici se smatralo da sve što je osjetilno ne može biti lijepo jer su osjetila varljiva i spoznaja putem njih je promjenjiva. Sve što je promjenjivo, nije stalno, je ružno. I taj pojam ružnog u grčkom zapravo označava tu nemogućnost ispravnog spoznavanja, ispravnog djelovanja, naprosto zato jer smo orijentirani prema osjetilima.

- U čitavoj kršćanskoj metafizici srednjeg vijeka umjetnost je bila neodvojiva od etike. To je platonistička ali i aristotelovska pozicija koju Toma Akvinski dodatno osnažuje. Oni su izjednačavali dobro istinito i lijepo. To lijepo označuje razumijevanje umjetnosti, da je lijepa samo ona umjetnost koja prikazuje moralnu ispravnost. Tu umjetnost u svom stvaranju nema autonomiju. Ima s jedne strane uteg od etike a s druge strane od ontologije gdje se ustvrđuje istina jer za njih umjetnik ne može donositi nešto neistinito.

- Egzistencijalistički napad na to robovanje estetike etici razbijen je već kod Kierkegaarda, Nietzschea , već ranije kod Schopenhauera a kasnije ide u svim književnim i slikarskim praksama Fin de sièclea - u dadaizmu, apstraktnom slikarstvu , enformelu gdje se slikar nastoji udaljiti od forme jer je forma simbol lijepoga. Modernizam je dakle išao za razbijanjem forme zato što je forma kao sinonim za lijepo nametala dovršenost umjetničkog djela a ovdje se htjelo naglasiti njegovu subjektivnost i ne pristajanje da je umjetničko djelo dovršeno  nego da živi u promatraču,  publici koja ga dorađuje svojim interpretacijama.

- Estetika se ne bavi predmetima već percepcijom predmeta. Mi možemo imati ružan predmet a da je umjetničko djelo lijepo zato što estetičar određuje ono što je iznad umjetničkog djela. Recimo francuski simbolizam u pjesništvu Baudelairea, Mallarmea , Verlaina, oni su izražavali mnoge ružne aspekte života  i odmah su krenule teze u nekim estetičkim teorijama  da se tu radi o estetici ružnog. Ne, radi se o ružnom predmetu ali sama pjesma je lijepa.

Može li ružno, odnosno estetika ružnoga – u svijetu koji se „prodaje“ kao slika, kao idealizirana i nametnuta ljepota koja se izražava od arhitekture i mode do estetske kirurgije i profila na društvenim mrežama koji diktiraju uvjete „ljepote“ – vratiti određen vid lijepoga? Može li nam ružno vrati pogled na lijepo i na koji način.

- Pogledajmo instagram profile. Tamo svi izgledaju jednako dobro, potpuno drugačije od onoga kako izgledaju u stvarnosti. Nešto što je prirodno, razlikovno, danas se nastoji poništiti. Osobito estetska kirurgija to čini (ne sva da se razumijemo), gdje se daje neka istost u kojoj  ljudi više ne prepoznaju u samom izgledu neki oblik autentičnosti. I to ružno, to ovdje sad treba shvatiti metaforički, bi zapravo bilo nešto što ni na koji način nije ružno a mi ga hoćemo poništiti ujednačavanjem jedne nametnute ljepote koja je idealizirana i koja ne proizlazi iz onoga što bi bilo stvarno. Neke naše nepravilnosti, iskrivljenja, viškovi nisu ništa ružno, to je nešto po čemu se mi razlikujemo od drugih. Ako svi želimo izgledati isto onda tu nešto ne valja i vraćamo se onom idealiziranom tipu ljepote u kojoj više ne možemo govoriti o ljepoti ili ružnoći jer tu nije ništa naše.

Tjera li ružno naš um na mišljenje i preispitivanje kako u lijepom ne prepoznati lijepo, odnosno kako u ružnome ne prepoznati ružno, je li fenomenologija suvremenog političkog svijeta razumljiva bez estetičke misli i još mnogo toga možete saznati u emisiji Etički ataše autora Kristijana Vujičića i urednice Gordane Ostović na Trećem programu Hrvatskog radija u 11.12.u 15:05 a zatim i u Slušaonici.