Marko Gregur: Povijesni roman koji želi izbjeći crno-bijelu sliku svijeta

Pisac i urednik, Marko Gregur, najpoznatiji je kao autor romana koji je 2020. dobio dvije gotovo najvažnije nagrade, nagradu „Vladimir Nazor“ i nagradu“ Fric“ za roman Vošicki. 

Za novi roman Ekspozicija tame kaže da je drugi dio trilogije koju je započeo s Vošickim, gdje si je za cilj bio postavio snažnije upisati Koprivnicu i Podravinu na književnu kartu Hrvatske.

Pišete povijesne romane, a Vaš niz velikih romana otvorio je roman na kajkavskom iz 2017.godine Kak je zgorel presvetli Trombetassicz. U razdoblju od tada do danas napisali ste čak pet raznolikih i razmjerno opsežnih romana. S obzirom na to da ćemo razgovarati o Vašim povijesnim romanima, možete li nam reći otkuda tolika fascinacija poviješću? Vaši romani Vošicki i Eskpozicija tame opisuju doba od Prvog svjetskog rata preko Drugog svjetskog rata do poraća, sa svim previranjima i potresima u maloj sredini. Je li poruka to da je Povijest toliko moćna da su ljudi na neki način u njezinim šakama?

Povijest je sigurno moćna i ona na neki način oblikuje ljude, ali s druge strane, ljudi su ti koji oblikuju povijest. Mislim na onu povijest u pisanom obliku, jer povijest koju mi poznajemo jest povijest koju su zapisali ljudi. Postoji  povijest koja je znanstvena, stručna i posve precizna, i s druge strane je ova povijest koju nalazimo u romanima, gdje je moja pozicija takva da - upravo zato što je povijest moćna - budem odgovoran prema povijesnim činjenicama, ali i da čitatelj u tome nađe zabavu, u onom pozitivnom smislu da ti je lijepo i ugodno dok čitaš, ali jednako tako da rasteš, razvijaš se, i nalaziš u takvom romanu nešto što te oplemeni.

Razdoblje prve polovice dvadesetog stoljeća, koje pratim u Vošickom i u Ekspoziciji tame meni je izrazito zanimljivo jer na tom se razdoblju temelji sve ono gdje mi jesmo danas, jer se svijet odjednom izrazito promijeni, raspukne se dva puta, u dva svjetska rata i jer je to vrijeme u kojem postoji čitav niz novina i možda se tada izrazitije događa da jedna generacija ne može razumjeti drugu, što se nastavlja i tijekom dvadesetog stoljeća. Oba ta romana dio su trilogije o Podravini, što dolazi od moje želje kao pisca da sačuvam vrijeme i prostor, moju Koprivnicu i Podravinu, ali i stvarne ljude, koji su iz različitih razloga zaboravljeni, kao što je bio Vošicki. U sljedećem će romanu glavni lik biti Žarko Dolinar, koji je poznatiji od Vošickog, zato što je bio svjetski prvak u stolnom tenisu ali i osoba koja je u Drugom svjetskom ratu spasila više od tri stotine ljudi. Pišem spoj fikcije i fakcije, gdje jedno ne stoji nasuprot drugome nego se nadopunjuju. Fikcija je i meni, naravno najvažnija. Ono što me intrigira je razbiti crno-bijelu podjelu likova. Istražiti i motivaciju i uzroke i kod loših likova, odnosno pokušati sve te uzroke razjasniti prvo sebi, a onda i čitatelju.

U romanu Ekspozicija tame pripovjedač je izmišljen lik, to je dječak koji je slijep. Zašto ste se odlučili za taj lik kao glavni? Što ste željeli istaknuti uzevši mu vid?

Vid je ono osjetilo koje smatramo preciznim i točnim. Njemu posve vjerujemo, iako znamo da ga je lako zavarati. Tek kad nešto vidimo kažemo da je istinito. Zato me zaintrigiralo istražiti svijet kakav bi bio bez tog osjetila. Temeljni  razlog dolazi, međutim, iz jednog podravskog vjerovanja: kad bi čovjek umro, onda su mu se na oči stavljali novčići jer se vjerovalo da mu samo tako duša može naći spas. Činilo mi se važnim postaviti pitanje imamo li i kad smo živi neke novčiće na očima? Oni nisu naravno samo financijske prirode. Pitanje glasi: Za koga žmirimo? I za koga gledamo? Treći razlog je pitanje: kako uopće slijepa osoba može doživjeti sve te povijesne promjene, može li se ona uzeti kao relevantan svjedok? To su sve pitanja koja mi je otvorila perspektiva slijepca, koji je lik koji uspijeva preživjeti oba rata i poraće.