Roman "Strada fortunata" o feminizmu iz neuobičajene perspektive

Olja Knežević, crnogorska književnica sa stalnom adresom boravka u Zagrebu, najpoznatija po nagrađenom romanu „Katarina, velika i mala“ te romanu „Gospođa Black“, objavila je novi roman naslovljen „Strada fortunata“. 

Roman je to koji u laganom i zabavnom tonu govori o životnim teškoćama mlade žene gurnute u društvenu ulogu supruge dominantnog i moćnog muškarca čiji je život ugrožen zbog čega stalno cijela obitelj putuje Europom u svojevrsnom bijegu, uslijed čega roman ima elemente „romana ceste“, ali i atipičnog feminističkog romana.

Junakinja romana „Strada fortunata“ bila je suočena s brakom u tradiciji patrijarhata, zbog čega zapada u niz situacija u kojima osjeća da ne pripada toj dodijeljenoj ulozi, čak i u doba kad je njezin suprug bio u milosti ondašnjih političara. Problemi se umnožavaju stalnim nomadskim načinom života. Dom junakinja na kraju pronalazi u pisanju. Knežević ističe da uobičajeno poimanje pisanja računa na neki temelj, ili bazu iz koje se piše, a ne razmatra mogućnost da samo pisanje bude, u nekom smislu, dom. Zapitali smo autoricu koliko je bilo važno u Londonu, u kojem se obitelj ipak smjestila u dužem razdoblju, magistrirati kreativno pisanje?

-Tamo sam osjetila da je to moj dom, nova zajednica, ili novo pleme koje mi je jako nedostajalo u dotadašnjem životu. Posudila sam sve to iz vlastitog života i dala mojoj junakinji Magdaleni, od koje sam, pišući, napravila odmak. Prva ruka romana je bila, doduše, kao dnevnik, a znala sam da to ne želim, da želim književnost. Tek kad sam pronašla ton knjige – s tim odmakom, s osnovnom crtom radosti u Magdaleninom karakteru i s njezinim stalnim „migom prema životu“- uspjela sam opisati Magdalenin put i zaokružiti ga uz pomoć fikcije.

Vidi se da je to pisano s odmakom jer nema lamentacije. Tu je prisutan krah iluzija, krah jednog braka, što otvara brojna pitanja, a ponajprije nerazumijevanje „muškog“ svijeta i potrebe za statusom, čašću, ugledom. Magdalena sve to ne doživljava, čak i u doba kad su u Crnoj Gori bili pri samom političkom vrhu. Njezin svijet se gradi iz literature. Ključan je za ovaj roman prijelaz od društvene uloge supruge i majke do vlastitog sebstva.

- Ona se ne želi cijela predati toj ulozi, iako to od nje, kao i od nas, zahtijeva društvo, i književnost i filmovi, sa svim tim junakinjama. Magdalena pokušava ne upasti u zamku „muških“ igara: da mrzi neprijatelje, da je spremna na agresiju, što bi roman odvelo u potpuno drugom smjeru. Ona se, zapravo, drži onoga što osjeća da je istinito, i nada se da će joj to donijeti dublji samouvid, da će doći do tog sebstva, koje možda zvuči kao privilegija, ali nije jer treba ustrajati na tom putu, za koji je potrebna hrabrost.

„Strada fortunata“ nema gotovo uopće introspekcije. Kao da si izbjegavala pisati o Magdaleninim unutrašnjim stanjima?

-Volim čitati introspektivne knjige. Ali za ovaj roman sam se bojala da bi introspekcija bila samo gubljenje stranica jer je junakinjin glavni osjećaj osamljenost. Izgubila je svoju primarnu zajednicu, za koju je mislila da će je uvijek imati jer ona je iz Crne Gore, a tamo je jako važna uloga plemena. Kad se žena uda i dobije djecu može računati na njihovu veliku podršku. A Magdalena je to izgubila i njezina introspekcija bi bila o tome, o čemu je već napisano jako puno dobre književnosti. Htjela sam, umjesto toga, upotrijebiti svoj spisateljski "forte" i pokazati sve to kroz scene, kroz kretanje. Radnja stalno ide naprijed, i junakinja se mijenja tako što joj život postavlja scene.

Knjiga je kombinacija težine i lakoće. Na jednom mjestu kažeš da je Magdalena zazirala od toga da sve preozbiljno shvaća. Možda zato što bi sve te događaje puno teže proživjela?

-Tada bi svakako umro onaj dio nje s kojim je rođena: a to su radost i humor, i lakoća postojanja koja se dobiva iz snage nastupa, i obrnuto: snaga je potrebna da bismo na kraju bili lagani. Ima ta scena u kojoj je Magdalena okružena muškarcima, tjelohraniteljima, u kojoj ona umjesto da potone u ulogu čuvarice, junakinje, majke Hrabrost, zadržava humor i mig prema životu, što je jedno autentično žensko oruđe. Nije posuđeno od „gospodara“ muškarca, nego je autentično žensko oruđe koje plaši muški svijet jer se uz taj humor i tu radost možemo tom svijetu i nasmijati, što je najveći strah: da se smijemo muškim igrama.

Muške igre su, u kontekstu ovog romana, igre moći, i negativno su konotirane?

-Jasno je da kad ste okruženi alfa muškarcima koji jedan drugog odmah podržavaju najlakše je prikloniti se toj igri. Ono što treba zadržati je humor u odnosu na to. Za ovaj bi se roman moglo reći da opisuje muški ego, sučeljen sa ženskim sebstvom i da je to ključno za iščitavanje njegove feminističke poruke, iz pomalo neobičnog kuta.